Da podsjetim, saborsko povjerenstvo na kojem je saslušan Ivo Sanader trebalo je pokazati da li se INU predalo Mađarima da bi zauzvrat grupa mufljuza iz Vlade i iz Podravke preuzela tu koprivničku kompaniju. Podsjećanje je, žalibože,  nasušno potrebno, jer baš o tome, čak jedino o tome, na povjerenstvu nije rečeno ni slova. Ah, da, javila se s tim pitanjem bivša ministrica pravosuđa Ana Lovrin, koja je zaradila zasluženo mjesto u povijesti time što je Sanaderu  omogućila da se dokopa cijele vile u Kozarčevoj, pa je i njeno pitanje bilo na toj razini.

Sličilo je ono na dobro nabačenu loptu, koju je Sanader lako očistio iz svog kaznenog prostora, flegmatičnim odgovorom da o tome ništa ne zna, tako da je i taj „najdramatičniji" dio ovog ispitivanja prošao bez i najmanjih žrtava. A toga, žrtava, trebalo je biti toliko da si se morao pobojati kako saborska zdravstvena služba neće imati dovoljno nosila da iznese sve mrtve i ranjene s bojišta, na kojem je najavljen zastrašujući, uništavajući rat svih protiv svih. HDZ je trebao pregaziti začetnika  privatizacije INE, SDP, plus Sanadera koji je privatizaciju sumnjivo okončao. SDP je trebao raščerečiti bivšeg premijera kao „glavu" korupcionaške „hobotnice" ovdje i šire, plus HDZ kao leglo iz kojeg je ovaj ponikao. Napokon, sam Sanader je po najavama trebao rastaviti na sastavne dijelove i jedne i druge.

Na kraju, ne samo da nitko nikoga nije pregazio, raščerečio, ili, ne daj bože, rastavio na sastavne dijelove, nego nitko nikome nije uputio ni oštriju riječ. Umjesto da to bude kreševo nepomirljivih protivnika koji neće stati dok se jedni drugima ne „napiju krvi", više je sličilo na pomiriteljsku seansu u kojoj je svatko svakome sve oprostio. Prvi kompromis na ovom saslušanju, oko ekonomskih promašaja, postignut je kada je Sanader pohvalio SDP što je započeo privatizaciju INE, jer „država nije dobar vlasnik"; bolji su, biva, mazno dojeni tati, zbog kojih je ovo povjerenstvo i osnovano Tako smo prisustvovali jednoj tužnoj komediji, poslije koje bi svatko razuman čvrsto zaključao vrata te beskorisne brbljaonice i ključ bacio u neku od saborskih zahodskih školjki, ali bi istodobno dobro čuvao zapisnik Sanaderovog saslušanja. Kada bi postojalo nešto kao arhiva hrvatskih državnih promašaja, tu bi taj zapisnik bio jedna od glavnih arhivskih krasotica, jer na upravo uzoran način pokazuje sljedeće.

U ovoj zemlji kompromis se najlakše, čak i jedino, postiže oko promašaja u razvojnoj politici Hrvatske, i u zataškavanju lopovluka. Svugdje drugdje taj je kompromis dokazano nemoguć, samo ovdje lako prolazi kao kroz dolački sir. Prvi kompromis na ovom saslušanju, oko ekonomskih promašaja, postignut je kada je Sanader pohvalio SDP što je započeo privatizaciju INE, jer „država nije dobar vlasnik", bolji su, biva, mazno dojeni tati, zbog kojih je ovo povjerenstvo i osnovano. SDP-ovi članovi povjerenstva sa zahvalnošću su primili ove komplimente i radosno se primili toga da saslušanje pretvore u nešto više nalik živoj raspravi o poslovnoj politici INE, nego o istjerivanju kriminalnih mrlja. Čak su Sanaderu dali priliku i za efektnu patriotsku piruetu. Josip Leko pitao ga je zašto je zapravo otišao, i to glasom koji je valjda trebao izgledati pakosno, ali, avaj, ono što je prešlo preko njegovih usta meni je više izgledalo kao uvažavanje i žaljenje. Zato, gordo se uspravio Sanader, što nisam htio pristati na slovenske ucjene o ustupanju dijela hrvatskog teritorija, i u iznimno oštroj konkurenciji to je sigurno najveća laž koja se toga dana čula.

Drugi kompromis koji je srozao do crne zemlje saborsko saslušanje Sanadera, postignut je između njega i njegove bivše stranke, a tiče se, rekoh, lopovluka i korupcije. Od svih najava da će HDZ-ovci stisnuti svog bivšeg šefa kako bi iz njega izvukli da je, uz Polančeca, jedini sudjelovao u prodaji odnosno predaji INE Mađarima, čulo se samo jedno jedino, „filozofsko" pitanje. Otprilike u smislu je li u redu da on svoju odgovornost kolektivizira, tj. prebacuje na stranku, na što je on s carskom nadmoćnošću i dosadom rekao da ne odgovara na hipotetska pitanja. A od svih najava da će on uvući cijeli stranački i državni vrh u spiralu odgovornosti za prodaju INE, on jeste rekao ono sada već amblematsko „svi su sve znali". Ali, kako je sve poteze s hrvatske strane u pregovorima s Mađarima ocijenio neupitno dobrim i čistim, time ni dojučerašnjim suradnicima nije želio napraviti nikakvu štetu.

Nije je, uostalom, htio napraviti čak ni onoj kojoj je sigurno najviše želi, Jadranki Kosor, koja je, odao ju je, sudjelovala u završnici pregovora s Mađarima, ali kako po njemu u tim pregovorima nije bilo ničeg spornog, ostavio je netaknutom i svoju nasljednicu. Kada se sve zbroji, ostali su netaknuti praktički svi koji su se trebali naći na njegovoj meti, zašto bi on, uostalom, kidisao na one koji mu mogu uzvratiti istom mjerom, a na samom povjerenstvu nisu se pokazali nimalo ratobornima. Tako su, po njemu, nevini manje-više svi. Nedužan je  Polančec (svi su sve znali) ali i njegov ljuti rival Šuker (koji jest malčice lagao da nije bio upoznat sa završnim ugovorom s Mađarima, ali nikako ne stoji da je INI trajno oprostio dvije milijarde trošarina). Nedužna je, napokon kako rekosmo, i Jadranka Kosor.

Eto, to su najbitniji izvaci iz ratnog dnevnika zaraćenih strana, koji jasno pokazuju da nikakvog vražjeg rata tu nije bilo, i ako ga bude najmanje ga treba očekivati oko INE. Barem ne dok se ne rasplete, ako se rasplete, uloga Polančeca u tome, jer on očito drži ključeve ove priče. Sanader je puno izloženiji u aferi Fimi Medie, gdje, koliko se zna, nitko osim njega nije upetljan (ne računajući Barišiča i Jurak), pa ga ostali mogu Drugi kompromis koji je srozao do crne zemlje saborsko saslušanje Sanadera, postignut je između njega i njegove bivše stranke, a tiče se lopovluka i korupcije puno lakše i s manje straha napadati. Zna to, dobro, i on sam i vjerojatno mu je saslušanje pred saborskim povjerenstvom poslužilo samo kao probni poligon za ispipavanje snaga protivnika i za poneku kuvertiranu prijetnju, kao onu da „tko pod drugim jamu kopa, sam u nju upadne".

Kosor je tu prijetnju prvi dan prešutjela, a onda ju je, drugog, odlučila proglasiti „ozbiljnom prijetnjom". E, tu već postaje nešto ozbiljnije. Ali, opet ne zbog toga što je Sanader rekao, nego zato što HDZ tresu unutrašnja trvenja onih koji bi slijedili Kosorovu u njezinoj antikorupcijskoj kampanju i drugih koji bi je u tome spriječili. Ona je samo iskoristila Sanaderovo „kopanje jame" da homogenizira stranku, a koliko je stvar ozbiljna dovoljno govori posebno upozorenje koje je uputila ljudima u Vladi da „rade svoj posao i drže se zakona".

Pucketaju li to prve naprsline u zidovima HDZ-a? I treba li se začuditi ako se u dogledno vrijeme, možda već poslije idućih parlamentarnih izbora, pojavi neki „čisti" HDZ, ili, kao u BiH - HDZ 1990? To bi sada moglo biti glavno pitanje. Zato, pusti ovaj dozlaboga precijenjeni dramolet na saborskom povjerenstvu, možda nas uskoro zabavi puno veća frka - jesu li velike stranke potrošile zadnje zalihe povjerenja čak i u očima ovakvih, dakle nikakvih, birača.