Kada sam oslobođena nakon dva mjeseca i tjedan dana pritvora u Hrvatskoj, nisam bila sretna samo zbog oslobađanja, nego zato što sam pomislila kako moj slučaj može odigrati ulogu primjera za druge slične slučajeve. Pri tome mislim i na inicijative solidarnosti u Hrvatskoj i drugim zemljama koje su odigrale veliku ulogu kod mojega pritvaranja, ali i na reakciju javnosti i ponašanje institucija. Nažalost, samo par dana prije mog oslobađanja, saznala sam da je Vicdan Şahin Özerdem, također izbjeglica iz Turske, uhićena u Hrvatskoj. Za razliku od mene, ona je već imala jasno reguliran status izbjeglice i njezin primjer još bolje pokazuje osjetljivost trenutnog položaja azilanata i izbjeglica.

Vicdan Şahin Özerdem, na fotografiji sa suprugom

Bez obzira na to, obje smo žrtve sve češćih zlouporaba Interpolovih tjeralica od strane Turske Republike. To je dio višegodišnjeg procesa kojim se dodatno olakšava progon, te povećava broj političkih pritvorenika i zatvorenika, osuđenih u odsustvu, kao i onih koji traže azil i zaštitu u drugih zemljama. Također, koristi se i stari običaj turskih vlasti da sam proces pretvaraju u kažnjavanje. Posebno u političkim procesima, pritvaranja znaju trajati i šest ili sedam godina bez presude, a neki od tih procesa naposljetku završe oslobađanjem. Na taj način, kazna je već odslužena bez da je tužiteljstvo dokazalo krivnju. Ovakvo kažnjavanje bez presude dugo godina je predmet interesa pokreta za ljudska prava, kako u Turskoj, tako i onih međunarodnih organizacija za ljudska prava, kao i Europskog suda za ljudska prava koji je donio više presuda protiv Turske Republike s tim u vezi.

Zlouporaba Interpolovih tjeralica kao sredstva kažnjavanja postaje sve veći problem. U mom slučaju, nakon presude koja se dogodila osam godina nakon uhićenja, našla sam se u opasnosti od izručenja. U slučaju Vicdan, još je jasnija zlouporaba Interpola za kažnjavanje pošto ona ima status azilantice u trećoj zemlji, a unatoč tome bit će zatvorena najmanje četrdeset dana. Zatvaranje zaštićene osobe doista je teška zlouporaba međunarodnih mehanizama pravne i policijske suradnje. Treba reći kako je ona izravna žrtva masakra u zatvorima iz prosinca 2000, što je najveći masakr u povijesti turskih zatvora i dobila je azil u Njemačkoj upravo na temelju toga.

Turska zlouporaba međunarodnih tjeralica ima još sličnih primjera u Italiji, Njemačkoj i Španjolskoj i to jasno pokazuje da su potrebne pravne regulacije kako bi se spriječile Vicdan Şahin Özerdem izravna je žrtva masakra u zatvorima iz prosinca 2000, što je najveći masakr u povijesti turskih zatvora, i dobila je azil u Njemačkoj upravo na temelju toga da osobe koje imaju status azilanata u trećim zemljama budu progonjene po Interpolovim tjeralicama u zemljama koje su potpisnice istih konvencija. Pojedinci i institucije koje se bave problemom izbjeglica morale bi staviti ovo pitanje među svoje prioritete. Ako se njihov status ne riješi bolje, velikom broju ljudi bit će uskraćeno pravo na kretanje, a to samo u Turskoj uključuje preko osam tisuća političkih zatvorenika i barem dvostruko više osuđenih u Turskoj koji uživaju zaštitu kao azilanti ili izbjeglice u drugim zemljama.

Prema sadašnjim rješenjima, Vicdan Şahin Özerdem je de facto uskraćena za pravo izlaska iz Njemačke, a u sličnoj situaciji sam i ja, ako ne želim riskirati da budem zatvorena na najmanje četrdeset dana koliko najkraće traje pritvor. Činjenica da je Vicdan izravna žrtva masakra iz 2000. godine, i da je zapaljena u ćeliji tijekom masakra, a više žena iz njezine ćelije je preminulo od posljedica paljenja, morala bi podrazumijevati drugačiji tretman prema njoj i uzeti u obzir psihičke i fizičke posljedice toga, te posebno posljedice štrajka glađu u kojem je sudjelovala. Pošto su Njemačka i Hrvatska potpisale iste konvencije, takve stvari se ne bi smele događati, ona ne bi smjela biti kažnjavana i pretvarana u žrtvu po drugi put. Da ona nije jedina kojoj se to događa pokazuje i primjer Omera Berbera, također štrajkača glađu, koji je kao francuski azilant bio uhićen u Njemačkoj i preveo je neko vrijeme u tamošnjem pritvoru, kao i primjer mnogih drugih.

Također, iako sam sretna zbog toga što sam izašla zahvaljujući trudu ljudi u Hrvatskoj i drugdje, represija u Turskoj se nastavlja. Šesto studenata, sto novinara, pet članova parlamenta, stotine kurdskih političara, deseci sindikalista, odvjetnika i tisuće drugih zatvoreni su po antiterorističkim zakonima, a postoji i velik broj suđenja koja još traju. Postoji snažan otpor represiji, a reakcija vladajuće stranke na otpor je licemjerna pravna reforma. Umjesto da ispuni zahtjeve pokreta za političke slobode, reforma zapravo produbljuje paralelno pravosuđe. Uz obične postoje i Posebno Činjenica da je Vicdan izravna žrtva masakra iz 2000, i da je zapaljena u ćeliji tijekom masakra, a više žena iz njezine ćelije je preminulo od posljedica paljenja, morala bi podrazumijevati drugačiji tretman prema njoj i uzeti u obzir psihičke i fizičke posljedice toga, te posebno posljedice štrajka glađu u kojem je sudjelovala ovlašteni sudovi, koji neprestano djeluju još od vojnog udara 1980. Oni se ovom reformom ne ukidaju, nego samo pretvaraju u Antiterorističke sudove. Potresno je da se sve to događa pod parolom "demokratizacije", te pod domaćim i međunarodnim pritiskom, kao i mnoge druge još represivne promjene ranije. Jedan primjer kako se država nosi s kritikom svojeg pravosuđa je i pojednostavljenje postupka ukidanjem obaveze da optuženi ima branitelja u svim fazama postupka.

Naravno, represija se ne odvija samo na razini pravosuđa, nego se pojavljuje i kao otvoreno nasilje. Samo tijekom vlasti ove stranke sto osamdeset i troje djece je poginulo kao posljedica oružanog djelovanja policije i vojske. Posljednji primjer je jedanaestogodišnji Mazlum Akay koji je poginuo nakon što ga je u glavu pogodio suzavac koji je ispalila policija na prosvjedu za prava Kurda u Adani. Unatoč svom tom nasilju, država se posebno trudi da s jedne strane pretjerano progoni one koji se bore za političke slobode, a s druge strane štiti nasilnike u policiji. Zbog toga, smrti koje su posljedica policijskog nasilja ne završavaju na sudovima. Dapače, prošli tjedan je jedan od najpoznatijih mučitelja, Sedat Selim Ay, čovjek kojeg su čak i turski sudovi, kao i Europski sud za ljudska prava, proglasili osobno odgovornim za ubojstvo sindikalista Suleymana Yetera i silovanje Asiye Guzel Zeybek, imenovan šefom Antiterorističkog odjela istanbulske policije.

Posebna tema je represija prema novinarima koji su pod stalnom prijetnjom zbog svojeg pisanja.  Prije samo par dana, ministar unutarnjih poslova otvoreno je izjavio kako za njega ne postoji razlika između onih koji drže oružje u rukama u planinama i onih koji drže olovke u rukama u gradovima. Ova izjava bila je prijetnja usmjerena novinarima, posebno zbog trenutnog rata u okrugu Şemdinli između PKK i turske Jedan od najpoznatijih mučitelja, Sedat Selim Ay, čovjek kojeg su čak i turski sudovi, kao i Europski sud za ljudska prava, proglasili osobno odgovornim za ubojstvo sindikalista Suleymana Yetera i silovanje Asiye Guzel Zeybek, prošli je tjedan imenovan šefom Antiterorističkog odjela istanbulske policije vojske. Prva dva tjedna sukoba, mediji su pod velikim pritiskom vojske negirali da postoji sukob, i taj pritisak se ne odnosi samo na kurdske ili opozicione medije, nego čak i na one koji inače podržavaju vladu. U ovom sukobu, kao i u mnogim sličnim, mediji su prisiljeni objavljivati samo izjave vojnih i drugih državnih službenika, pogotovo o sukobu u Kurdistanu. Zbog zabrane novinarima da izvještavaju o situaciji, još uvijek nitko ne priznaje da je vojska izgubila kontrolu nad dva grada u tom području. Ova cenzura očito nije motivirana brigom za sigurnost novinara.

Nažalost, cenzura i medijska represija širi se i izvan Turske. Koliko sam primijetila, i u hrvatskim medijima se prenosi samo ono što pišu cenzurirani turski mediji. To je još jedan razlog zašto mi je drago da u Hrvatskoj postoji interes za ono što se događa u Turskoj. Nadam se da će se interes nastaviti jer je međunarodna solidarnost već odigrala, i još može odigrati veliku ulogu u borbi protiv represije.

^{Članak je objavljen uz podršku Internewsa. Sadržaj ove publikacije isključiva je odgovornost Udruge za nezavisnu medijsku kulturu i ne odražava nužno gledišta Internewsa.}