Sve jezičke invencije s nakanom da se pojačaju razlike između srpskog i hrvatskog jezika i dalje će propadati u točki kad postanu zaista djelotvorne; naime, kad postanu nerazumljive Bošnjacima, Srbima i Crnogorcima - jednako će biti nerazumljive i Hrvatima.

Jedno od pitanja o budućnosti naše zemlje svakako je i pitanje budućnosti našeg jezika. Čuju se predviđanja kako će se, zahvaljujući slobodnom divergentnom razvoju, hrvatski i srpski jezik za pedesetak godina toliko razlikovati da se naši potomci uopće neće razumjeti.

Nadalje, svaka, pa i najbezazlenija sumnja u tvrdnju domaćih jezikoslovaca da su hrvatski i srpski dva suštinski različita i odjelita jezika, u javnosti se dočekuje na nož, žestinom kojom gorljivi vjernici dočekuju sumnje u svoju religijsku dogmu.

Znanost (a lingvistika jest znanost), temelji se na obilježjima suprotnima od dogmatskih, to jest, na logici i na empiriji. Empirija je, da se podsjetimo, sistematsko provjeravanje tvrdnji da li su u skladu s iskustvenom stvarnošću; logika je pak preispitivanje izričaja da li su bez proturječnosti. Logika i empirija su, kako veli njemački filozof mlađe generacije Michael Schmidt-Salomon, još uvijek najbolji instrumenti koje je čovječanstvo dosad razvilo da bi dobivalo ispravne spoznaje o svijetu.

Pa upotrijebimo onda te dvije znanstvene metode koje nas ne koštaju ništa (eto, još jedan dokaz da su najbolje stvari još uvijek besplatne), i usporedimo tvrdnju naših jezikoslovaca da su srpski i hrvatski dva odjelita jezika sa iskustvenom stvarnošću.

Jezikoslovni pokus prvi. Prvi praktični eksperiment u razgraničenju hrvatskog od srpskog jezika bila je hrvatska premijera srpskog filma "Rane" režisera Srđana Dragojevića titlovanog (možda je ispravnije reći: titlanog? titliranog?) na hrvatski.

Kad je u prvoj minuti lik s filmskog platna rekao "Vežite se, polećemo", i pojavio se titl „Vežite se, polijećemo", kinodvoranom je prostrujao kikot. Kad se na filmskom platnu pojavio latinični natpis "Beograd, jesen 1991.", a ispod njega je latinični titl objasnio: "Beograd, jesen 1991.", dvoranom se zaorio takav smijeh da bi režiseru filma i autorima titlova pozavidio i besmrtni Charles Chaplin. Time su hrvatski građani odaslali vrlo jasnu poruku što misle o prevođenju sa srpskoga na  hrvatski.

Titl u kojem je „p.z.a" prevedena kao „p.č.a" već je ušao u legendu, pa ćemo ga u ovom, strogo znanstvenom razmatranju pristojno zaobići.

Eksperiment je izveden 1999. godine, reći će neki, bilo je to davno, i od tad se mnogo toga promijenilo u hrvatskom, a bogme i u srpskom, bosanskom i crnogorskom jeziku.

Zato izvedimo:

Jezikoslovni pokus drugi. Sredinom ožujka ove godine je u povodu službenog posjeta hrvatskog premijera Ive Sanadera Beogradu hrvatski tisak prenio da će Zagreb Beogradu ponuditi stotine dokumenata koje je za svoje potrebe Hrvatska morala prevesti u procesu približavanja EU. Spominjalo se tridesetak tisuća stranica prevoda, količina čije prevođenje košta oko milijun eura. Nekoliko dana kasnije oglasila se i crnogorska javnost, malo nervozna što takav dar nije ponuđen i njihovoj zemlji. Kad spomenuti dar nije isporučen ni tri mjeseca kasnije, začulo se rogoborenje i u srpskoj javnosti.

Kao što je premijera titlovanog srpskog filma pokazala da hrvatski građani savršeno razumiju srpski, pa čak i kad se radi o lingvističkim finesama poput gore spomenutog dijela damske anatomije, tako je i jamranje srpske i crnogorske javnosti zbog neustupanja skupih prevoda vrlo jasno dokazalo da srpski i crnogorski građani razumiju ne samo svakodnevan hrvatski govor, već i stručne izraze pravne, ekonomske i drugih znanosti, korištene u pretpristupnim dokumentima.

Hrvatsko gvožđe

Dalo bi se raspredati i o drugim znanstvenim dokazima da bosanski, crnogorski, hrvatski i  srpski nisu suštinski različiti jezici, primjerice, da su fonetičke, fonološke, ortoepske i ortografske razlike među njima neznatne, kao i da razlike u konjugacijama i deklinacijama ukupno iznose jedva jedan posto. Također bi se moglo dokazivati da su jezičke podjele prvenstveno političke, a ne lingvističke.

Međutim, kad se raspravlja o dogmi - pa bila ona kvazilingvistička ili religijska - tu znanstveni dokazi, logika i pozivanje na iskustvenu stvarnost nisu od osobite koristi. Zato se ograničimo na posljedice koje su hrvatski jezik i hrvatski građani pretrpjeli zbog pokušaja aktivnog produbljavanja razlika između hrvatskoga i ostala tri štokavska standarda.

Odjeljivanje hrvatskog jezika od srpskoga i ostalih izvedeno je da ne može biti jednostavnije: gdje god su za neki pojam postojala dva izraza, jednoga se dodjeljivalo hrvatskome, a drugoga ostalim trima standardima. Tu smo metodu svi savladali vrlo rano, još u dječjoj dobi, a u znanosti i šire poznata je kao „jedna meni - jedna tebi." Kao posljedica, hrvatski jezik ostao je osiromašen za mnoge riječi kojima upotreba kroz povijest daje puno pravo da se nazivaju hrvatskima. Na primjer, svaki dogmatik hrvatskog jezika ustvrdit će da je „gvožđe" srpska riječ, dok je hrvatska pravovjerna inačica „željezo". Međutim, pretražimo li elektronske biblioteke (primjerice, na http://hr.wikisource.org), riječ „gvožđe" pronaći ćemo u Šarićevom prijevodu Biblije, Mažuranićevoj Smrti Smail-Age Čengića, nekoliko Šenoinih djela, pa kod Gundulića, Kamova (naš, Riječanin!), Badalića, Kovačića, Vojnovića, Ivane Brlić-Mažuranić, u hrvatskim narodnim pripovjetkama...

Slično je s "muzikom" - cijeli svijet sluša muziku, jedino smo mi osuđeni na glazbu [naime, glazba nije isto što i muzika, jer nije svaka muzika glas (glas+ba=glasba=glazba)]. Čista glazba su, primjerice, ojkalica, ganga i rera. 

Zašto nam više ne valjaju riječi koje su valjale našim književnim klasicima, i zašto bismo valjane riječi, poput muzike, tek tako ustupali drugim narodima? Zar nisu i te riječi naša „obiteljska srebrnina"?

Jedna meni - jedna tebi

Zadržimo se još malo na našoj jezičkoj baštini i odnosu prema našim literarnim klasicima.

Sijamske blizance ne može se uvijek podijeliti na način „jedna meni - jedna tebi", pogotovo kad se radi o vitalnim dijelovima tijela. No kad ih se odjeljuje, to se čini sofisticiranom kirurškom tehnologijom, a ne pilom i sjekirom. Odjeljivanje hrvatskoga od ostala tri jezična standarda upravo podsjeća na mlataranje sjekirom tamo gdje je trebalo mikrokirurgijom i laserom. Jer, kako drukčije prispodobiti to što se obogaćivanje hrvatskog jezika prepustilo radu službenika u institucijama koje se bave jezikom, ili, još gore, raspisivanjem patetičnih natječaja za izmišljanje novih hrvatskih riječi čime bi se, kao, imalo dokazati bogatstvo tvorbenih mogućnosti hrvatskog jezika (vidi pod „Nagrada Dr. Ivan Šreter"), umjesto da se pokušalo revitalizirati tisuće riječi što su se stoljećima koristile u hrvatskom književnom jeziku, a koje nisu preživjele vukovske zahvate početkom prošlog stoljeća.

I dok svi suvremeni europski književni jezici zasnivaju i nadograđuju vlastiti leksik djelima svojih najvećih klasičnih pisaca, mi to zaobilazimo u širokom luku, iako je hrvatska je renesansna i barokna književnost najkvalitetnija od svih slavenskih jezika. Da ironija bude veća, stotine riječi koje su iskovali hrvatski pisci i jezikoslovci (poput "sladoled", "parobrod", "zločin"...) s vremenom su ušli u srpski književni jezik. A nas su, eto, dopali suosnik, dalekovidnica i  zrakomlat.

Ipak, izmišljanje novih hrvatskih riječi ostalo je razonoda za "intelektualnije" krugove, dok su takve riječi u širokom građanstvu - baš kao i titlovanje srpskih filmova - dočekivane s podsmijehom i ispraćene porugom montipajtonovskih kalambura (bicikl = međunožno guralo, kravata = okolovratni dopupnik).

Materinji jezik u Absurdistanu

Trijebljenje srbizama iz hrvatskoga nije urodilo samo osiromašenjem hrvatskog leksika, već je, postavši obavezom i znakom domoljublja, stvorilo opasnu iluziju da hrvatski građani ne znaju dobro svoj jezik. Zamisao da ljudi ne znaju svoj materinji jezik toliko je izvan zdrave pameti da nema smisla razglabati je.

Osobito su zakinuta djeca jer u sklopu obavezne osnovačke i srednjoškolske lektire više ne čitaju izuzetno važna književna djela obližnjih naroda. Nije li bizarno da hrvatski gimnazijalci čitaju Marulića gdje im za svaku petu riječ treba rječnik, a ostaju zakinuta za neka od podnajboljih djela klasika jezika kojeg bi razumjeli gotovo sasvim, kao što su Andrić ili Selimović?

Uzrok takvog stanja u našem jeziku, kao i mnogih drugih domaćih naopakosti, jest činjenica da budućnost u nas ustrajno kasni. Naime, u balkanskoj regiji još uvijek živi, inače nadvladana, romantičarsko-nacionalistička ideja s kraja 18. stoljeća o svetom trojstvu jezika, nacije i države, po kojoj svaki narod mora imati jezik koji pripada samo njemu.

Malo zdrave logike i usporedbe s iskustvenom stvarnošću smjesta će pobiti tu ideju: Austrijanci ne govore austrijski, već njemački; u Švicarskoj su čak četiri službena jezika; jedina globalna velesila ne služi se američkim, već engleskim jezikom, baš kao i Kanađani, Australci, Indijci, i drugi građani u ukupno 53 zemlje svijeta. Devet desetina Iraca govori samo engleski, dok svoj autohtoni keltski jezik čuvaju više na simboličkoj razini, kroz javne natpise i osobna imena (Padraigh, Sean, Siobhan...). Židovi su kroz tisućljeća ostali narodom, iako nisu imali vlastitu državu.

Do you speak HRglish?

Iako je aktivan napor na produbljivanju podjele veoma živahan, ne samo s hrvatske, već sve više i sa srpske, bosanske i crnogorske strane, ishod je već odavno predvidio Krleža u ciničnom komentaru da su već osamsto godina Hrvati i Srbi dva naroda podijeljena jednim bogom i jednim jezikom. Svakom je razumnom jasno da se oni još uvijek jako dobro razumiju, i nema razloga misliti da će za pedeset ili stotinu godina biti išta drugačije. Jer, mogućnosti za komunikaciju ima više nego ikad u povijesti, a u virtualnom prostoru državne granice ne znače ništa: srpska djeca gledaju piratske kopije crtića i dječjih emisija sinhroniziranih i titlovanih u Hrvatskoj, a hrvatska pak one iz Srbije; mladi ljudi iz tih zemalja razgovaraju na internetskim forumima, chatovima, čuju se preko Skypea. Prošle je godine Hrvatsku posjetilo stotinjak tisuća turista iz Srbije, i nije zabilježen niti jedan slučaj angažiranja prevodilaca za sporazumijevanje s domaćima.

Zato će sve sve jezičke invencije s nakanom da se pojačaju razlike između srpskog i hrvatskog jezika i dalje propadati u točki kad postanu zaista djelotvorne; naime, kad postanu nerazumljive Bošnjacima, Srbima i Crnogorcima - jednako će biti nerazumljive i Hrvatima.

Sve ovo bio je samo uvod da bih čitaoce podsjetila na činjenicu da u našoj zemlji u svim većim tvrtkama u stranom vlasništvu, gornje upravljačke razine razgovaraju isključivo na jeziku svoje zemlje: engleskom, njemačkom, talijanskom, mađarskom, turskom.

<
Vezane vijesti