H-Alter
Ilustracija: Goran ZubakIlustracija: Goran ZubakKako zagrebački kulturni autoriteti određuju koji časopisi i portali predstavljaju javnu potrebu u kulturi grada: dimenzije penisa i agresivni nacionalizam promoviraju se kao kulturna vrijednost, prikazuju se lažni podaci o čitanosti. Zapisnici sa sastanaka na kojima se sastavljaju liste dotiranih časopisa i visina donacije nisu dostupni javnosti, kao niti pismene evaluacije časopisa koji nisu prošli na natječaju.

Istaknimo odmah na početku: potpisnik ovih redaka zastupa isključivo svoje sitnoračundžijske interese, pokvarenjak je i kurvin sin kojega je moguće kupiti za deset do petnaest tisuća kuna, a vjerojatno i za manje. Tu tvrdnju  dokazujemo činjenicom da je svih ovih godina, dok je H-Alter, čiji je potpisnik urednik, od zagrebačkog Ureda za kulturu uredno dobivao tantijeme u gore navedenim iznosima, podlo šutio o natječajnim okolnostima koje su dovodile do takvih ishoda, a ove godine, kad je taj portal po prvi put skinut s liste javnih zagrebačkih potreba u kulturi, duboko povrijeđen iznosi prljavo rublje.

U obrazloženjima nema ni slova o tome po čemu se to časopisi ističu, pa na prvi pogled proizlazi da to niti nije važno, nego da je važno samo isticati se po bilo čemu. Recimo, ustašofilijom i govorom mržnje

Nakon što smo na vrijeme skicirali autorov moralni lik i na taj se način a priori složili sa svim sličnim prigovorima koji će vjerojatno uslijediti, posvetimo se na miru meritumu stvari, koji smo za ovu priliku označili sintagmom "prljavo rublje".

Krenimo, dakle, s bitnim pitanjem: Što je nekom časopisu, tiskanom ili internetskom, potrebno da bi osvojio glavnu nagradu na natječaju za javne potrebe u kulturi grada Zagreba?

Odgovor glasi: Potrebno mu je da se nečim ističe. To je barem vrlo lako dokazati. Citiramo uvodna obrazloženja programa javnih potreba u kulturi unazad šest godina, u poglavlju Časopisi i novine u kulturi.

Program javnih potreba u kulturi, godina 2006: Među predloženim novinama, tjednicima i dvotjednicima ističu se Vijenac, Zarez i Hrvatsko slovo, niz časopisa koji izlaze uglavnom tromjesečno i četveromjesečno te povremeno, jednom ili dva puta godišnje.

Program javnih potreba u kulturi, godina 2007: Među predloženim novinama, tjednicima i dvotjednicima ističu se Vijenac, Zarez i Hrvatsko slovo, niz časopisa koji izlaze uglavnom tromjesečno i četveromjesečno te povremeno, jednom ili dva puta godišnje.

Program javnih potreba u kulturi, godina 2008: Među predloženim novinama, tjednicima i dvotjednicima ističu se Vijenac, Zarez i Hrvatsko slovo, niz časopisa koji izlaze uglavnom tromjesečno i četveromjesečno te povremeno, jednom ili dva puta godišnje.

Program javnih potreba u kulturi, godina 2009: Među predloženim novinama, tjednicima i dvotjednicima ističu se Vijenac, Zarez i Hrvatsko slovo, niz časopisa koji izlaze uglavnom tromjesečno i četveromjesečno te povremeno, jednom ili dva puta godišnje.

Vijeće za knjižničnu djelatnost i časopise uopće se ne trudi prikriti da iz godine u godinu kopipejsta jedan te isti tekst Javnih potreba u kulturi

Program javnih potreba u kulturi, godina 2010: Među predloženim novinama, tjednicima i dvotjednicima ističu se Vijenac, Zarez i Hrvatsko slovo, niz časopisa koji izlaze uglavnom tromjesečno i četveromjesečno te povremeno, jednom ili dva puta godišnje.

Program javnih potreba u kulturi, godina 2011: Među predloženim novinama, tjednicima i dvotjednicima ističu se Vijenac, Zarez i Hrvatsko slovo, niz časopisa koji izlaze uglavnom tromjesečno i četveromjesečno te povremeno, jednom ili dva puta godišnje.

U obrazloženjima, svih ovih godina nije bilo ni slova o tome po čemu se to ističu ova tri časopisa, ili bilo koji drugi iz spomenutog "niza", pa na prvi pogled proizlazi da to niti nije važno, nego da je važno samo isticati se po bilo čemu. Recimo, ustašofilijom i govorom mržnje koju sustavno provodi, posebno apostrofirano i posebno dotirano, Hrvatsko slovo. I u posljednjem broju, od 25. veljače, kao i u svakom prethodnom, njegovim stranicama marširaju "stotine tisuća" Hrvata koje su jugokomunistički četnici i njihovi sluge Boljkovac i Manolić poubijali po završetku rata 1945. godine; GONG, Zelena akcija, Srpski demokratski forum i ostale udruge koje su zatražile odgađanje zatvaranja pregovaračkog poglavlja o ljudskim pravima, pravosuđu i korupciji, vratolomnom se misaonom konstrukcijom optužuje za "stvaranje preduvjeta za povratkom u pretpolitičko stanje Hrvatske, kad su Srbi u upravnoj strukturi države bili višestruko zastupljeni, čime su praktično pod okupacijom držali Republiku Hrvatsku". Kao lijek od te ugroze preporučuje se da bi "hrvatski narod na sljedećim izborima trebao izabrati snažnu vlast svojih nekorumpiranih političkih predstavnika... koji bi onda snagom srca i uma mogli zaustaviti sve snažniju razgradnju njegove državne neovisnosti". Par stranica dalje, Mesića, Račana pa čak i Dražena Budišu optužuje se za "politiku novog smjera" koja da nas je od "suverenizma Franje Tuđmana" vratila u "integracionizam Josipa Broza". Za Sanadera i Šeksa kaže se da su ušli u "vladajuću hrvatsko-srpsku koaliciju sa zločincima koji su Hrvatsku poharali kao nitko dotad", i to u zavjeri s "moćnim ljudima u Bruxellesu, Londonu i Washingtonu". Ivi Josipoviću se prigovara njegov stav u slučaju Purda, uz ključni argument da taj "kaznenopravni skladatelj" koristi svoj "stručni i politički autoritet" radi obrane "Manolićevih i Boljkovčevih zločina od policijskih dokaza". Tjedno prosipanje paranoje i agresivno nacionalistički politički bofl Hrvatskog slova javna je potreba u kulturi grada Zagreba? Ih, ma nemojte kas'ti...

Osim što ne pronalazi niti jedan suvisli argument za uvrštavanje nekog časopisa na listu javnih potreba u kulturi, već se iz godine u godinu poštapa infantilnom odrednicom "ističe se", Vijeće za knjižničnu djelatnost i časopise, koje potpisuje te "ocjene", uopće se ne trudi prikriti da iz godine u godinu kopipejsta jedan te isti tekst. Tako je, recimo, u uvodnom obrazloženju Javnih potreba u 2010. i u 2011.

Tretman portala DOP Magazin, koji se redovito nalazi na listi javnih potreba u kulturi, dodatno potvrđuje kako je važno isticati se bilo čime, pa makar to bilo najobičnije spolovilo. "Dobar dan i još bolja noć", pozdravlja redakcija dotičnog glasila svoje čitaoce u Impressumu. "Ja sam DOP Magazin. Imam 10 godina i pimpek od 22 centimetra."

Zaključujemo da je ova država totales prolupala u shizofreniju. Dok u liku Zdenka Ljevka, ravnatelja Agencije za elektroničke medije, pokušava cenzurirati pubertetski humor na Index.hru, istovjetni humor na DOP Magazinu proglašava javnom potrebom u kulturi i dotira ga javnim sredstvima, potpisom predsjednice Vijeća za časopise Spomenke Petrović i članica i članova njezina tima.

Ali to još uvijek nije sve. Kronološki pratimo podatke o posjećenosti kojima Vijeće za časopise obrazlaže odluku o dodjeli potpore DOP Magazinu:

Program javnih potreba u kulturi, godina 2006: "Broj čitatelja oko 1000 dnevnih."

Program javnih potreba u kulturi, godina 2007: "Broj čitatelja oko 1000 dnevnih ulazaka, tj. cca. 30.000 mjesečnih čitatelja."

Godine 2007. nastupa fantastična ekspanzija. Program javnih potreba u kulturi, godina 2008: "Portal je prema posjetima u stalnoj tendenciji porasta, sa cca. 250  000 čitatelja mjesečno."

Program javnih potreba u kulturi, godina 2009: "Portal je prema posjetima u stalnoj tendenciji porasta, sa cca. 250 000 čitatelja mjesečno."

Program javnih potreba u kulturi, godina 2010: "Portal je prema posjetima u stalnoj tendenciji porasta, sa cca. 250 000 čitatelja mjesečno."

Program javnih potreba u kulturi, godina 2011: "Portal je prema posjetima u stalnoj tendenciji porasta, sa cca. 150 000 čitatelja mjesečno/oko 5000 dnevnih."

 

Spomenku Petrović, vrijednu bibliotekarku zaposlenu u Knjižnicama grada Zagreba, koja iz nekog nejasnog razloga već u trećem mandatu obavlja i pristojno plaćeni posao predsjednice Kulturnog vijeća za časopise, u telefonskom smo razgovoru upitali kako tumači tvrdnju o porastu posjećenosti sa zanemarivih 250 000 na grandioznih 150 000 čitatelja mjesečno. I kako to da za portal koji uopće nije ažuriran od sredine studenog 2010. godine iznosi nevjerojatnu tvrdnju da ga svaki mjesec čita tako veliki broj ljudi. Jedino što smo od nje uspjeli iskopati svodi se na iskreno priznanje: "Gdje bi mi stigli kad bi' čitali te sve portale?" Tražili smo od nje zapisnik sa sjednica Vijeća na kojima se odlučivalo o javnim potrebama o kulturi, ali ga nakon desetak dana čekanja nismo dočekali, pa bismo mogli utvrditi da takav zapisnik niti ne postoji. Nismo dobili niti pismena obrazloženja na osnovu čega su neke kandidirane publikacije, poput Teatra.hr ili H-Altera, izbačene s liste javnih potreba u kulturi, a po čemu se neke druge, poput rečenoga DOP-a ili Hrvatskog slova na njemu nalaze, pa zaključujemo da pismena evaluacija neuvrštenih publikacija također ne postoji. To nam je, doduše, telefonski priznala i sama Petrović: "Kud bi mi došli kad bi' za svakog pisali obrazloženje...?"

Nakon desetak dana čekanja, nismo od predsjednice Vijeća dobili niti popis svih časopisa koji su se prijavili na natječaj, koji smo također tražili, a koji zasigurno negdje mora postojati, što već jest dosta očit pokušaj prikrivanja tragova.

ljustina.jpg

Tretman portala DOP Magazin, koji se redovito nalazi na listi javnih potreba u kulturi, dodatno potvrđuje kako je važno isticati se bilo čime, pa makar to bilo najobičnije spolovilo

Indicija o distribuiranju novca namijenjenog časopisima u kulturi daleko od očiju javnosti, bez ikakvih razrađenih kriterija, a vjerojatno i po osnovama političkih želja i klanovskih interesa, je i to što je financijskom konstrukcijom za ovu godinu predviđeno i 148 600 kuna za "stimulaciju". U Kriterijima za utvrđivanje programa javnih potreba u kulturi Grada Zagreba nigdje se ne navodi tko ima pravo na sredstva stimulacije, te tko i na osnovu čega odlučuje o tome. Predsjednica Petrović ni na to nam se pitanje nije udostojila odgovoriti. Međutim, kad smo savjetnicu u Gradskom uredu za kulturu Brunu Fijember upitali otprilike ista pitanja, odgovor je bio neočekivano praktičan i glasio je: "A, ove godine niste dobili novce? - Pošaljite nam molbu za stimulaciju!" "Stimulacija" je, pretpostavljamo na osnovu toga, eufemizam za fond koji, između ostaloga, za svrhu ima i kupovinu šutnje od nezadovoljnika. Prijedlog da napišemo "molbu" ipak nismo prihvatili, ne odustajući pritom od sitnoračundžijskih interesa istaknutih u uvodu ovoga članka.

Kao što Vijeće za časopise ima pravo i dužnost ocjenjivati kvalitetu časopisa u kulturi, isto tako i časopisi u kulturi imaju pravo i dužnost ocjenjivati kvalitetu rada toga vijeća. Ocjena potpisnika ovih redaka glasi: razina njegova rada daleko je ispod razine većine časopisa koji su dobili potporu, kao i ispod razine kvalitete nekih od časopisa koji ju nisu dobili. Zbog ponižavajućeg odnosa ljudi koji su plaćeni da vrednuju ono što treba biti podržavano javnim sredstvima, portal Teatar.hr, koji je imao relativno širok krug publike usprkos svom relativno uskom tematskom području, prošli je tjedan objavio vlastito gašenje. Ivan Kralj, glavni urednik Kupus.neta, u nedavno objavljenom razgovoru za Moderna vremena ne ostavlja mjesta sumnji u način na koji se, na osnovu njegova iskustva, raspodjeljuju sredstva: "Gradonačelnikov savjetnik za kulturu Dušan Ljuština, ljut zbog skandala oko projekta Jesen u Zagrebu koji je Kupusova redakcija temeljito razgolitila u Kupusovu listu, a onda nastavila pratiti i na portalu, u više je medijskih navrata dao naslutiti da će svi projekti uz koje se vezuje moje ime doći na crnu listu."

guk.jpg guk.jpg

Iz primjera Kupusa i Teatra.hr zaključujemo da ipak nije baš posve svejedno čime se časopis ističe, da bi postao dobitnik gradske potpore. U sveopćem javašluku i ignorantskom odnosu prema onima kojima je stalo da u Zagrebu nešto zaista živi, agresivni šovinizam i penis kapitalac, pa čak i puko nepostojanje, imaju znatno veće šanse od kritičkog odnosa prema zbivanjima u kulturi.

<
Vezane vijesti