H-Alter
Foto: HNK SplitFoto: HNK SplitBaletni gala koncert splitskog ansambla otvorio je plesni dio Splitskog ljeta.

Otvaranje plesnog dijela ovogodišnjega Splitskog ljeta obilježio je baletni gala koncert splitskog ansambla na Sustipanu, koji je – popraćen iznimnim interesom publike – održan dvije večeri: 18. i 21. srpnja. Nešto više od sat vremena programa sadržavalo je osam točaka iz tri klasična baleta koji su, uz iznimku Tarasa Buljbe, posljednjih nekoliko sezona na repertoaru: La Sylphide, Gusar i Coppélia. Mentorski segment izvedbi – za koje je angažirana većina ansambla – bio je povjeren baletnim majstorima Albini Rahmatullinoj, Eleni Nikolaevoj i Vladimiru Šuvalovu.

Večer je počela pas de deuxom Eve Karpilovske i Aarona Koka iz drugog čina La Sylphidee, u kojem je Karpilovska tehnički svoje dionice korektno otplesala, no ekspresivnu stranu izvedbe donijela je suviše afektirano, odnosno bez stvarnih, pogođenih i nijansiranih emocija; za razliku od Koka, koji je tu dimenziju donio mnogo zrelije, dok se u tehničkoj, kao i obično, pokazao superiornim u serijama malih, srednjih i velikih skokova, kojima muške varijacije odabranog dueta obiluju (izvedba: 21. srpnja).

Foto: HNK Split Foto: HNK Split

U drugoj su točki Žene u haremu iz trećeg čina Gusara, u izvedbama Sanje Bikić, Nikol Marčić, Matee Milas, Anastasije Boiko, Ingeborg Hendrikx, Sanje Dimache, Maje Lončar, Bojane Lipovšćak, Svjetlane Dimache, Tee Jelić, Sonje Gaj Perhat, Ajle Kadrić, Hyejin Kim i Marine Skejić, bile precizne u formacijama, te općenito ujednačene, graciozne i elegantne.

Za treći broj odabrane su varijacije Odaliski iz trećeg čina Gusara, u kojima su Hazuki Tanase, Minori Nakayama i Nozomi Miura sve zadano otplesale solidno i bez upadljivijih razlika u kvaliteti; jedina upadljiva razlika bila je pojavnoga karaktera, s obzirom da figura Nakayame u središnjem dijelu tijela odudara od poželjne baletne, osobito kad scenu dijeli s najfragilnijim članicama ansambla.

U četvrtoj su točki Eva Karpilovska i Ivan Boiko otplesali pas d'esclaves iz prvog čina Gusara, u kojoj su oboje bili daleko od tehničke perfekcije i izražajne dojmljivosti; naročito Karpilovska, koja seriju fouettésa nije izdržala do kraja, a usto je neke figure gotovo izobličila, poput arabesquea kod kojeg je kuk redovito bio dignut, odnosno vidljiv publici, ili développéa à la seconde kod kojeg je trup bio gotovo potpuno okomit u odnosu na noge. Povrh toga, tijekom izvedbe je naglo pala u raspoloženju, što je prenijela i na Boika, s kojim je inače veći dio nastupa previše uočljivo neverbalno komunicirala, te naposljetku svoj nastup zaokružila nervoznim završetkom i mehaničkim naklonom publici; što je bilo koliko neprofesionalno, toliko i neočekivano od balerine popriličnoga scenskog staža.

E. Karpilovska i A. Kok
E. Karpilovska i A. Kok

U petoj točki nastupile su Djevojke s ružama (Ajla Kadrić, Matea Milas, Ingeborg Hendrikx i Anastasija Boiko) te Prodavač ruža (Francesco Pio De Benedictis) iz prvog čina Gusara, koji su se i u grupnim i u polusolističkim dijelovima pokazali uigranima i ujednačenima; od potonjeg su odstupale jedino facijalne ekspresije.

U šestoj, i najboljoj točki večeri, Daniel Erchov Zayas izveo je varijaciju Gopaka iz Tarasa Buljbe, pokazavši se u zahtjevnoj koreografiji više nego sposobnim i adekvatnim za taj zadatak – kako vratolomnim skokovima, tako i pravim temperamentom i stavom.

U sedmoj točki, pas de deuxu iz drugog čina Gusara, nastupili su Hazuki Tanase i Aaron Kok. Kok je bio uobičajeno siguran i izdržljiv u skokovima, dok je Tanase – nakon podužeg izbivanja sa scene – mjestimice nedostajalo preciznosti, brzine i kondicije; no to je kompenzirala šarmom, vedrinom i opipljivim uživanjem u plesu, kao i općenito harmoničnim i fluidnim odnosom s partnerom.

U posljednjoj je točki izveden Svadbeni valcer iz drugog čina Coppélije, u kojem je Swanildu plesala Nozomi Miura, Franza Ivan Boiko, Dva Franzova prijatelja Daniel Hoek i Branko Sarić, Dvije Swanildine prijateljice Hyejin Kim i Ajla Kadrić, Četiri Swanildine prijateljice Anastasija Boiko, Minori Nakayama, Matea Milas i Ingeborg Hendrikx, Četiri Franzova prijatelja Remus Dimache, Eugen Dobrescu, Romulus Dimache i Francesco Pio De Benedictis, a Djevojke Sanja Bikić, Nikol Marčić, Svjetlana Dimache, Bojana Lipovšćak, Sonja Gaj Perhat i Maja Lončar.

Opći je dojam da je ovaj gala koncert već viđen prošle godine, kada su program također sačinjavale sve navedene točke, izuzev posljednje.

Dok je kompletan ansambl bio na očekivanoj razini, solisti su bili na dvije prilično različite. Miura se pokazala kao tehnički čista, samouvjerena i šarmantna nova solistica, dok je Boiko – kao i u svojoj prethodnoj točki – bio tvrdih doskoka i općenito nedovoljno čisto izvedenih zahtjevnijih elemenata, a usto i vrlo služben i ozbiljan – generalno bliži funeralnom nego svadbenom raspoloženju.

Opći je dojam da je ovaj gala koncert već viđen prošle godine, kada su program također sačinjavale sve navedene točke, izuzev posljednje; pa premda je većina ovogodišnjih podjela bila drukčija u odnosu na premijerne ili prošlogodišnje, time se ipak nije polučio sasvim novi ili bitno drukčiji dojam. Međutim, takvom bi dojmu uvelike pridonijelo da se te gala večeri nisu osmislile tek kao presjek klasičnog repertoara posljednjih par sezona, nego i kao prilike da se uvježbaju neki od najpoznatijih dijelova klasičnih i suvremenih baleta koji nisu na repertoaru, a koji bi pružili kako nove izazove i šanse plesačima, tako i šire zadovoljstvo redovitoj publici. Plesni kolaž kakav je prikazan besprijekorno funkcionira jedino za turističku publiku i onu bez definiranih kriterija, očekivanja i kategorija uspoređivanja. Iako je takva publika svakako bila značajan dio ukupne, nije to ipak bila u mjeri koja bi opravdala – namjernu ili ne – repertoarnu prilagodbu samo njoj.

Ključne riječi: balet
<
Vezane vijesti