Martin Drago, Friends of the Earth: Grabež teritorija za apartmanizaciju, turizam i slične djelatnosti rastući je svjetski trend. Takvi projekti, a tu se mora ubrojiti i golferski projekt koji se planira na Srđu, otmu zemlju lokalnoj zajednici i onemoguće joj pristup.

Ne poštuju povijest te zajednice niti odnos koji zajednica ima sa svojim okolišom. Ne otimaju se samo zemlja i voda već i društveni odnosi koje zajednice imaju s tim resursima.

Siromašnim ruralnim zajednicama u Africi doseli se velika korporacija u susjedstvo, pokupuje zemlju da bi na njoj sadila monokulture za, primjerice, proizvodnju biogoriva. Tako održive zajednice pretvori u gladne ljude onemogućene u proizvodnji svoje hrane, koji se pridružuju većini onih koji ovise o hrani koja mora putovati da bi stigla do njih i prolaziti put novčanih transakcija. Međutim, iako nam je lako uvidjeti da je u ovakvim slučajevima svijet pošao ukrivo, nije nam uvijek lako uvidjeti da se slični procesi, koji također zaslužuju nazvati se istim imenom, događaju i našoj zemlji. U engleskom se jeziku za ovakve procese udomaćio naziv "land grabbing", otimačina zemlje. Gdje da u Hrvatskoj tražimo otimačinu zemlje i kako se boriti protiv nje, za H-Alter objašnjava Martin Drago iz Urugvaja, koordinator programa za suverenitet hrane u najvećoj svjetskoj mreži organizacija za zaštitu okoliša "Friends of the Earth". S Dragom smo razgovarali prošloga tjedna na otoku Visu gdje je na Zelenoj akademiji u organizaciji Heinrich Boell Stiftunga sudjelovao u radu radne grupe na temu "Zemlja i voda".

Povijesno gledano, proces otimačine zemlje, na primjer u Latinskoj Americi, krenuo je kao kolonijalna grabež za teritorijem

U izlaganju na Zelenoj akademiji naglasili ste da postoji značajna razlika između otimačine zemlje, land grabbinga, koja se događa danas i onih iz prijašnjih stoljeća. U čemu se sastoji ta razlika?

Povijesno gledano, proces otimačine zemlje, na primjer u Latinskoj Americi, krenuo je kao kolonijalna grabež za teritorijem. Neki elementi iz tog vremena još su uvijek prisutni u novim procesima otimačine. Otimačina zemlje još uvijek znači oteti teritorij, obespraviti zajednicu, iskorištavati rad te zajednice da proizvodi za okupatore. Međutim, promijenili su se akteri. Umjesto obiteljskog poljoprivrednog proizvođača sada imamo slučaj da jedna korporacija posjeduje mehanizaciju, druga ima avione koji prskaju kemikalije, treća tretira sjeme agrotoksicima, četvrta kontrolira distribuciju. Financijska logika zahvatila je cijeli poljoprivredno-prehrambeni sustav. Novi element u ovom korporativnom sustavu je i njegova homogenizacija. Ako putujete svijetom, možda nađete svugdje iste kekse ili isti sir. Keks ne bi smio putovati deset tisuća kilometara da dođe do vas. To za sobom vuče cijeli niz drugih posljedica. Ključni akteri u otimačini danas dolaze iz financijskog sektora, to su investitori u zemlju sa spekulativnim interesima. Oni kupe ili iznajme zemlju po niskoj cijeni, lobiraju da država sagradi infrastrukturu ili nešto slično, i kasnije prodaju istu zemlju po deset puta većoj cijeni. Bitna je povezanost procesa s međunarodnim agro-prehrambenim sustavom koji je apsolutno kontroliran. Neoliberalna globalizacija ključna je za ove procese grabeži kroz ulogu koju igraju međunarodne financijske institucije. Sve se to događa u svijetu kojim vladaju sporazumi o slobodnoj trgovini. Zato neki veliki investitor iz Europe može doći u Urugvaj i čak i ako vi želite nadgledati što on radi po vašoj zemlji, on se može obraćati međunarodnim tijelima umjesto urugvajskom pravnom sistemu. Na kraju Urugvaj može plaćati kaznu ako se nadgledanje investitora ocijeni kao kršenje nekih međunarodnih trgovinskih pravila. Tako se u svijetu kojim vladaju korporacije vrši pristisak na države.

drago-2.jpg drago-2.jpg

Na Zelenoj akademiji bilo je govora o planovima za gradnju megalomanskog golfersko-apartmanizacijskog projekta na brdu Srđ iznad Dubrovnika. Slično se događa po cijelom Mediteranu, goleme površine poljoprivrednog ili šumskog zemljišta ne otimaju  veliki agrobiznisi već građevinski spekulatori. Govorimo li i ovdje također o otimačini zemlje, o land grabbingu?

Definitivno. Iako je u većini slučajeva u svijetu riječ o zemlji izvan grada i industriji hrane, land grabbing može biti povezan i s drugim robama. Rastući je trend u svijetu grabež teritorija za apartmanizaciju, turizam i slično. Takvi projekti također otmu zemlju lokalnoj zajednici i onemoguće joj pristup. Tako se ne poštuje povijest te zajednice, odnos koji zajednica ima sa svojim okolišom. Još je gore kada čak nije ni riječ o proizvodnji hrane što bi se moglo shvatiti kao dobar razlog, već o nečemu kao što je golf teren. Također, golf tereni trebaju puno vode, što dodatno pojačava utjecaj na zajednicu. Nije riječ o tome da zajednica gubi samo pristup tom dijelu zemlje, već je riječ o cijeloj spirali posljedica koja dovodi do toga da lokalna zajednica na kraju postane ovisna o uvozu hrane ili vode. S nastavkom neoliberalnih procesa u Europi, vidjet ćemo još više ovakvih procesa i još privatizacije javnih prostora. Dubrovački slučaj uključuje još i složeniju priču, jer se spominje i korištenje rijeke, a korporacija je ta koja će ostvariti profit.

Keks ne bi smio putovati deset tisuća kilometara da dođe do vas. To za sobom vuče cijeli niz drugih posljedica

Rekli ste da se otimačina zemlje ne pojavljuje samo u zemljama koje spadaju u profil slabih država, poput onih u subsaharskoj Africi, kao što ljudi većinom misle. Ovdje se pojam otimačina zemlje nije još udomaćio. Smatrate li bitnim da ljudi nazivaju stvari pravim imenom, da primjerice ljudi u Hrvatskoj počnu prepoznavati zajednički obrazac koji stoji iza procesa u Latinskoj Americi, Africi, ali i Mediteranu?

Kada se tek počeo koristiti pojam land grabbing odnosio se prvotno na akvizicije velikih područja zemlje za proizvodnju hrane. Međutim, to je vrla uska definicija koja ne objašnjava procese koji se danas događaju u većem dijelu svijeta. Trebamo shvatiti i da se ne grabe samo zemlja i voda već i društveni odnosi koje zajednice imaju s tim resursima. Zemlja i voda tako nisu samo prirodni već i društveni resursi. Sela poljoprivrednika, ribarske zajednice i urođenici imaju kulturne, društvene i spiritualne odnose s tim takozvanim prirodnim resursima. Dakle, gubljenjem zemlje ne gubimo samo prirodni resurs već i sve te veze. Kapital ima mnoge načine kroz koje ostvaruje grabež. To su rudarenje, gradnja stanova, procesi "očuvanja prirode", proizvodnja hrane. Mnogi ljudi misle da toga nema u Europi, da je to više problem globalnog Juga. Ali ako razgovarate sa siromašnim poljoprivrednicima u Španjolskoj ili Francuskoj, oni će vam reći kako velike korporacije utječu na njihov život. Svake minute u Europi nestane jedan poljoprivrednik. Tko dobiva tu zemlju, nego veliki proizvođači. To je koncentracija procesa korištenja zemlje, proces otimačine. Trebamo snažan pokret koji će se oduprijeti ovom procesu koji otima našu zemlju, ali i našu kulturu i društvene odnose. Privatno vlasništvo nad zemljom ne bi trebalo postojati. Vlasništvo nad zemljom treba ostati u zajednici, u javnoj sferi. Trebamo osmisliti neki način društveno odgovornog upravljanja zemljom. Moramo ju koristiti ali i zaštititi i vraćati nešto zajednici, ali ne u obliku kapitalističkih odnosa.

drago-v.jpg drago-v.jpg

Spomenuli ste kako takozvana zaštita ili očuvanje prirode ponekad slijedi obrasce otimačine zemlje.

To se događa u zemljama Globalnog juga pod krinkom borbe protiv klimatskih promjena. Lokalnoj zajednici se plaća mala svota novca koja nije dovoljna da im pruži sve što im je pružala šuma. Zajednica se ne može više koristiti šumom, jer ona hvata stakleničke plinove pa ju se štiti. To je apsolutno smiješno, jer su takve zajednice na različite načine uglavnom koristile šume na održiv način, a sada se isključuju iz nje da bi se stvorio novi financijski mjehur. Izračunava se koliko šuma hvata ugljika i potom se prodaju emisijske kvote na tržištu. Kako te zajednice više ne mogu živjeti od šume moraju ići negdje drugdje gdje mogu dobiti hranu i lijekove i slično.

Čini se da se tako i oni malobrojni članovi ljudske zajednice koji to još nisu bili, pretvaraju u potrošače.

Zajednica se ne može više koristiti šumom, jer ona hvata stakleničke plinove pa ju se štiti. To je apsolutno smiješno, jer su takve zajednice na različite načine uglavnom koristile šume na održiv način, a sada se isključuju iz nje da bi se stvorio novi financijski mjehur

Velikim korporacijama zapravo postaje lakše da se uskoro dočepaju te zemlje, a kada izgube zemlju, ljudima iz urođeničkih naroda ne preostaje ništa drugo. Emisije se tako ne smanjuju. Ako se stvarno žele smanjiti, potrebno je financirati agroekologiju jer je industrijska poljoprivreda odgovorna za 25 posto emisija stakleničkih plinova. I kriza hrane i klimatska kriza mogu se rješavati kroz suverenitet hrane, promicanjem održive seljačke poljoprivrede. Međutim, mi ne financiramo stvarna rješenja koja bi nahranila ljude i stvorila poslove, jer kada govorimo o otimačini zemlje povezanoj s proizvodnjom hrane, biogoriva i stočne hrane, govorimo o najmoćnijim korporacijama svijeta. Ako govorimo o otimačini zemlje povezanoj s građevinskim biznisom, opet govorimo o divovskoj industriji. Tu je i farmaceutski sektor koji se bavi biopiratstvom u mnogim dijelovima svijeta patentirajući oblike života. To su moćna čudovišta protiv kojih se moramo boriti.

Kako se društveni pokreti bore ili planiraju boriti protiv otimačine zemlje i s njom povezanim procesima?

Pošto se borimo protiv moćnih protivnika, potrebna nam je dugoročna strategija. Bit će to duga borba i moramo uključiti sve, od ribarskih i ruralnih zajednica, do okolišnih organizacija i pokreta. Također, potrebno je djelovati i na lokalnoj, i na nacionalnoj i na međunarodnoj razini, i kroz direktnu akciju i kroz institucije.


hbs_mala.jpg
<
Vezane vijesti