Foto: vatican.va<br>Foto: vatican.va
Nekako u tišini, tajnovito i podalje od oka javnosti - zaokupljene najprije u Kninu promoviranim državnim projektom hrvatsko-srpske pomirbe četvrt stoljeća nakon Domovinskog rata ili novog tzv. bratstva i jedinstva, ali i (ne)očekivanog turističkog booma u uvjetima "otključane" glavne sezone - promaklo je široj/većoj pozornosti stanovito veliko pospremanje unutar hrvatske filijale Rimokatoličke crkve koje će jamačno imati posljedice ne samo na unutarnjem planu u tzv. Crkvi u Hrvata te u odnosima Crkve i države nego i u odnosima katoličke vjerske vlasti u RH i Rimske kurije.

Nije tajna da je "crveni/liberalni" zemaljski veleposlanik sv. Petra Jorge Maria Bergoglio - svjetski polularan papa Franjo među katolicima, ali i inovjercima, agnosticima i ateistima - već dulje jako nezadovoljan lošim stanjem zdravlja okoštalog/konzervativnog korpusa kaNajveći grijeh vlč. Ivana Miklenića bit će da je taj što je uređivačku politiku Glasa Koncila vidljivo pozicionirao u opreci s Papinom politikomtoličkog dijela (cca 1,2 milijarde vjernika) Kristove sljedbe koji gubi korak sa suvremenim kretanjima u svijetu, a time i vjerodostojnost među vjernicima.

Za dio papa Franjinog nezadovoljstva - također nije tajna - zaslužna je i hrvatska filijala univerzalne Rimokatoličke crkve u kojoj dio "pastira" nije bio oduševljen (nisu to čak ni krili) izborom 13. ožujka 2013. baš Jorgea Maria Bergoglia (Buenos Aires, 1936.) za 266. poglavara Rimokatoličke crkve, pa su mediji jedno vrijeme špekulirali s "insajderskim" podacima "iz pouzdanih vatikanskih izvora" o tomu da će Papa u nizu umirovljenja ili smjena hrvatskih radikalno-konzervativnih, ali i politikom opsjednutih (nad)biskupa u Gospiću, Šibeniku, Splitu, na Krku, etc., pa i u Zagrebu maknuti najvidljivijeg - samoga nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića. Prije dvije godine je u Vatikanu bila "gotova stvar" Bozanićeva smjena i inauguracija porečko-pulskog biskupa Dražena Kutleše za zagrebačkog nadbiskupa. Bozanić se navodno zamjerio papi Franji zbog pretjeranog desničarenja, podilaženja Crkve ustašluku i endehazijskim sentimentima. No rošada Bozanić-Kutleša se ipak (još?) nije dogodila.

No, rekosmo, nedavno se dogodilo da je sâm kardinal Josip Bozanić bio bržeg prsta na potpisu/žigu odluke o velikom personalnom pospremanju. U debeloj je sjeni kninsko-gruborsko-varivodskog šoka za radikalnu tzv. desnicu i srpanjsko-kolovoškga turističkog booma usred koronakrize (što se sad troznamenkasto obija o glavu polit-epidemiološkim sveznadarima, ali i svim žiteljima Bijedne Naše) smjenio vlč. Ivana Miklenića, glavnog urednika/uvodničara ključnog katoličkog tjednika Glasa Koncila, ali i ekstremnog tzv. desničara Damira Stojića, studentskog kapelana u Zagrebu koji je 2014. godine u pobunjeničkoj šatri na Savskoj 66 slavio ponoćku s ucrnjenom družbom Đure 25.000 Glogoškog, Josipa Zrće Klemma, Ante Pantovčak Deura i inih pod transparentom "Oba su pala, ova će pasti", "1991. protiv Jugoslavije, 2014. protiv Jugoslavena"... Uza tu dvojicu, na Bozanićevoj se metli - što iz istih ekstremističkih, što iz razloga osobnog animoziteta - našao i buljuk kaptolskih prebendara i kanonika kojima je kardinal uskratio pravo daljnjeg raspolaganja kurijama i crkvenom imovinom. Po nekim analitičarima, ta je Kaptolske poruke otvorenog politikantstva i uvodničarske strjelice iz Glasa Koncila upućene poglavaru Rimokatoličke crkve polako su, ali sigurno, vodile kardinalovu "staru slavu" u propast skupina manje-više otvoreno oponirala Josipu Bozaniću otkako ga je papa Ivan Pavao II premjestio s Krka u Zagreb i 5. srpnja 1997. imenovao nadbiskupom, a listopada 2003. proglasio kardinalom.

Navodno je tadašnji HDZ-ov autoritaran režim Franje Tuđmana drukao za dubrovačkog biskupa Matu Puljića kao prvaka najvažnije i najjače, Zagrebačke nadbiskupije, ali je Papa ostao srca kamenoga. Bozanićev izbor za zagrebačkog nadbiskupa, drže neki, bio je i "opomena Kaptolu da se previše zbližio s Pantovčakom" (kardinal Franjo Kuharić - tzv. prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman), ali i svojevrstan Papin honorar za zasluge Bozaniću pri sastavljanju financijski tragičnih za RH ugovora sa Svetom Stolicom. Time je stekao povjerenje pape Ivana Pavla II da će kao prvak Zagrebačke nadbiskupije biti osobito Crkvi koristan (ne vlastitoj domovini?) u kreiranju pravne regulative koja se u najspornijem, za RH financijski najtragičnijem, četvrtom tzv. Vatikanskom ugovoru tiče državnih obaveza u odnosu na ekonomski položaj Crkve, status crkvene imovine i crkveni porez. Sudeći po tomu da se Bijedna Naša provela kao bosa po trnju, pravno je u međudržavnim ugovorima pristala/obvezala se postati doživotnom kravom muzarom (cca milijarda kuna godišnje javnog novca iz državnog proračuna i inih izvora) i sluškinjom Crkvi u ključnim nematerijalnim pitanjima dnevnog života tzv. malih/običnih ljudi. Bili oni katolici, inovjerci, agnostici ili ateisti, nema veze.

HDZ-ova tzv. stabilna saborska većina ratificirala je besprimjeran harač u četiri dijela - prva tri ugovora potpisana su 19. prosinca 1996., a četvrti, gospodarski 9. listopada 1998. - čime je Tuđmanov režim novcem svih žitelja Bijedne Naše, čak budućih naraštaja (sic transit), na neograničen rok prebogato zahvalio Rimskoj kuriji za međunarodno priznanje tzv. Samostane, Neovisne i Suverene, lažući jedno vrijeme kako je Vatikan bio prvi priznao državu RH. A nije, prvi je bio - Island. Tadašnji papa Ivan Pavao Drugi, Poljak Karol Józef Wojtyla, danas svetac (Santo subito!), nije ostao nezahvalan zbog dara koji bi jedva mogao sanjati i od znatno trknutijeg režima no što je bio Tuđmanov.

U nazočnosti "gotovo milijun vjernika iz Hrvatske i inozemstva", objavljuje Hrvatska katolička mreža, "te 7 kardinala, 70 biskupa te više od 1000 svećenika", Ivan Pavao II je za svoga drugog (od tri) posjeta RH od 2. do 4. listopada 1998. na euharistijskom slavlju 3. listopada 1998. u Mariji Papi Franji ne idu pod mitru hrvatski kompleksi, je li, glede i u svezi tzv. NDH i uloge zagrebačkog nadbiskupa kardinala Alojzija StepincaBistrici proglasio blaženim (beatificirao) "zagrebačkog kardinala, časnog slugu Božjega, Alojzija Stepinca". Samo tjedan uoči potpisivanja kolonijalnog četvrtog tzv. Vatikanskog ugovora, čiji raskid - zbog sve groznijega živog blata u kojemu tone tzv. Samostalna, Neovisna i Suverena - uzalud zahtijevaju civilno društvo, tzv. lijevo-liberalne političke stranke i čak dio vjerničkog stada. Kardinal je Josip Bozanić jamačno opravdao povjerenje 264. nasljednika apostola Petra: "Mi, udovoljavajući želji Našega brata zagrebačkog nadbiskupa Josipa Bozanića te brojne druge braće u biskupstvu i mnogih vjernika, pošto smo razmotrili mišljenje Zbora za proglašenje svetih, Našom apostolskom vlašću dopuštamo da se sluga Božji Alojzije Stepinac odsada naziva blaženim i da se svake godine na dan njegova rođenja za nebo, desetoga veljače, može slaviti njegov spomendan na mjestima i na način kako je to određeno kanonskim propisima. U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen". Beatifikacija za milijarde kuna? Dobar posao. Slavenski papa Wojtyla osobito ljubi svoju slavensku braću Hrvate? Dobar posao, a ne ljubav; od ljubavi žive samo pjesnici.

E sad, vrijeme uvijek čini svoje, pa ni u ovom slučaju nije besposličarilo. Papa Wojtyla je umro i čak da je smio/želio, ne bi stigao Blaženika baš proglasiti svetcem. Kanonizacija nakon beatifikacije jest neizbježna, ali kada će uslijediti i koji će se papa odlučiti na to, potpuno je neizvjesno. Mogu proći i stoljeća, a može se i odgađati do kraja svijeta. Tek 265. nasljednik apostola Petra u Rimskoj kuriji, papa Benedikt XVI, brzo se umorio i abdicirao, pa Nijemcu Josephu Aloisu Ratzingeru nije padalo na um udovoljiti već iznerviranim hrvatskim nestrpljivcima koji grizu nokte i ne mogu spavati, buncaju - Alojzije, Santo subito! - a iz Rimske kurije ni abera. Papama se, je li, tresu gaće od straha s Istoka: "Što će patrijarh i Srpska pravoslavna crkva reći proglasimo li svetcem ustaškog vikara!?" Mo'š mislit' koliko se katolički papa boji pravoslavnog patrijarha, ali mo'š mislit' i koliko katoličkom papi nije stalo do ekumenizma, kršćanskoga jedinstva i zatrpavanja povijesnog jaza unutar iste vjere: katoličanstva i pravoslavlja. Papa Franjo i više od dvojice svojih prethodnika inzistira na tim ekumenističkim i pomiriteljskim, ljudskim i moralnim vrijednostima.

Papi Franji ne idu pod mitru hrvatski kompleksi, je li, glede i u svezi tzv. NDH i uloge zagrebačkog nadbiskupa kardinala Alojzija Stepinca kojega je povijesno kontroverzni papa Pio XII. (nije reagirao na Holokaust, nije imao vidljiv odmak od nacizma i fašizma koji su ubili cca 60 milijuna Beatifikacija za milijarde kuna? Dobar posao. Slavenski papa Wojtyla osobito ljubi svoju slavensku braću Hrvate? Dobar posao, a ne ljubav!ljudi u Drugom svjetskom ratu, etc.) imenovao početkom 1942. godine vojnim vikarom tzv. NDH. I zasad mu ne pada na um Stepinčeva kanonizacija čemu se, istina, žestoko protivi Srpska pravoslavna crkva budući da je ustaški režim proveo pravi genocid nad Srbima u četiri godine svoje međunarodno nepriznate paradržave. Nije tajna da su ekstremisti u "pastirskim" haljinama žestoko napadali papu Franju od samog početka pontifikata i da ga tvrda klerikalna tzv. desnica ne voli: "Stepinca gura u stranu, jer se ne želi zamjeriti Srpskoj pravoslavnoj crkvi s kojom se trsi njegovati prisne odnose". I te kaptolske poruke otvorenog politikantstva i uvodničarske strjelice iz Glasa Koncila upućene poglavaru Rimokatoličke crkve polako su, ali sigurno vodile kardinalovu "staru slavu" u propast. Ni polit-ideološka pristranost Kaptola HDZ-u, toleriranje i zataškavanje niza "pastirske" ekscesa (od pedofilije do otvorenog proustašluka), etc. nikako nije išlo papi Franji pod mitru. Takvu Crkvu on ne želi, i to ne krije.

Kardinal Bozanić jamačno nije ozbiljno mislio kada je - može se provjeriti u internetskom prostoru - svojedobno poručio: "Nijedno vjerničko društvo ne smije postati politička stranka niti se smije u svom djelovanju formalno poistovjetiti s nekom političkom strankom. Pojedini vjernik, pak, može biti kao kršćanin član određenog vjerničkog društva u Crkvi i u isto vrijeme kao građanin član određene političke stranke". A HDZ? A predizborne homilije ili ustavno neovlašteno uskakanje iz cintora u svjetovno dvorište tzv. grijehom struktura, što je čak i jednog Tuđmana - izulo iz cipela?

Tjednik Globus, ali i neki strani mediji, rekosmo, pisali su srpnja 2018. godine da papa Franjo "nije zadovoljan načinom na koji se vodi Crkva u Hrvatskoj" ponajviše zbog "javnog desničarenja konzervativnih biskupa", odnosno "podilaženja poraženim ideologijama", pa "smjenjuje kardinala Josipa Bozanića", a to će "objaviti kada im bude odgovaralo". Dosad još ništa, što ne znači da se Papa predomislio - ako je uistinu nakanio učiniti oštar rez na Kaptolu - odnosno da ta stvar neće završiti na miran način: Bozanićevim umirovljenjem. Ili sve to spada u sferu špekulacija medijskih sveznadara? Da se ipak nešto kuha na relaciji papa Franjo - Crkva u RH, dâ se naslutiti iz srpanjskog priopćenja Apostolske nuncijature u RH koje prenosi Ika da je "Sveti Otac Franjo imenovao nadbiskupom koadjutorom Splitsko-makarske nadbiskupije Preuzvišenog mons. Dražena Kutlešu" te "Preuzvišenog mons. Petra Palića, dosadašnjeg Hvarskog biskupa i Generalnog tajnika Hrvatske biskupske konferencije za Mostarsko-duvanjskog biskupa i Apostolskog administratora Trebinjsko-mrkanske biskupije". Vijest je istodobno objavljena u Rimu i u RH.

Start je lani u lipnju objavio kako je belgijski kardinal Godfried Danneels, bliski Papin suradnik, desna ruka Jorge Maria Bergoglia u "obračunu" s Tuđmanov režim novcem svih žitelja Bijedne Naše, čak budućih naraštaja (sic transit), na neograničen rok prebogato zahvalio Rimskoj kuriji za međunarodno priznanje tzv. Samostane, Neovisne i Suverene, lažući kako je Vatikan bio prvi priznao RH konzervativnim hrvatskim biskupima (sada i Janjevca Palića premješta iz RH u BiH), a kardinal Bozanić - spašavajući valjda svoju kožu i apriorno podlazeći antikonzervativnoj volji papa Franje, osluškujući eho najavljene znatno liberalnije/civiliziranije politike tzv. light HDZ-a Andreja Plenkovića - ruši glavnog urednika/uvodničara svoga glasila vlč. Ivana Miklenića. To znači i radikalniju promjenu uređivačke politike? Što kardinal zapravo želi pokazati, ako je njegova smjena/umirovljenje već kuvertirano? I, ima li taj kardinal Danneels uistinu prste u svemu tomu? Znâ se da on od 1990-ih godina tvrdi da se u Bijednoj Našoj "budi ustaštvo", navodno trbuhozbori protuhrvatska stajališta Srpske pravoslavne crkve te je kumovao, tvrdi Start, "smjeni nadbiskupa Nikole Eterovića, glavnog tajnika Sinode. Riječ je o čovjeku vrlo utjecajnom na Papu karfinalu iz skupine liberala "koja je stajala i iza izbora pape Franje kada ga je Gotfried Danneels pratio u stopu, pa i kod izvikivanja Habemus Papam na na središnjem balkonu bazilike Svetog Petra u Vatikanu".

Globusov kolumnist Robert Bajruši drži da je kardinalu Bozaniću već "dozlogrdio Miklenićev i politički radikalizam Glasa Koncila" što je više puta ozbiljno kompromitiralo zagrebačkog nadbiskupa te da se "njegova smjena spremala dosta dugo. Ali, Miklenićevo micanje treba gledati i u širem kontekstu, ono je dio čišćenja Zagrebačke nadbiskupije od pripadnika klera koji su u zavadi s Bozanićem". Bit će najveći grijeh vlč. Ivana Miklenića ipak taj što je uređivačku politiku Glasa Koncila vidljivo pozicionirao u opreci s Papinom politikom. Ne samo u odnosu prema Srpskoj pravoslavnoj crkvi i Stepinčevoj kanonizaciji. Protivno Papinom stajalištu kako je "odbijanje izbjeglica kao ratni zločin", podržavao je ksenofobne postupke mađarskog premijera Viktora Orbana, napadao je Plenkovićevu vladu u vezi s tzv. rodnom ideologijom, ratifikacijom Istanbulske konvencije, pobačajem, obiteljskim odnosima i brakom, propagiranjem navodno ekstrenog individualizma, prava LGBTQI manjine ("Tko sam ja da im sudim", kazao je Papa), etc.

"U posljednjih dvadeset godina", napisao je Bajruši, "Glas Koncila postao je klerikalno-nacionalističko glasilo, potpuno drukčije od nakana osnivača, koji su zagovarali reformu Katoličke crkve u Hrvatskoj i svijetu." Glede i u svezi, je li, Miklenićevoj uređivačkoj politici nikako nije sjela pohvala apostolskog nuncija u RH mons. Giorgia Lingue kojem se proljetos "jako svidjelo ono što je kardinal Bozanić rekao u Srpskoj pravoslavnoj Nedavno se dogodilo da je sâm kardinal Josip Bozanić bio bržeg prsta na potpisu/žigu odluke o velikom personalnom pospremanjucrkvi kad je govorio o jedinstvu s Bogom: što se više približavamo Bogu, to smo bliži jedni drugima, a to je upravo smisao ekumenizma". Vlč. Ivan Miklenić je prošlost. Kakva će biti budućnost Glasa Koncila s njegovom glavnouredničkom zamjenom Branimirom Stanićem - laikom s Hrvatskih studija - pokazat će sljedeći brojevi krovnog katoličkog glasila. Ako i neće biti radikalnog zaokreta, a neće, gotovo je sigurno da Staniću neće pasti na pamet objavljivati krivotvoriteljske trakavica-serijale o najstrašnijem konc-logoru na europskom Jugoistoku, kao što je činio Glas Koncila njegovog prethodnika, a o ustaškim zvjerstvima i inim ustaškim ratnim zločinima u tzv. NDH - ni abera

Kao što je među prvim papinskim potezima vrlo oštro postupio prema "pastirskoj" rastrošnosti, raskoši i bahatosti, zamijenio biskupima zlatne križeve na prsima željeznim, svojim primjerom života afirmirao skromnost i poštivanje siromaštva, tako je u svojoj kuriji i u crkvenoj hijerarhiji u nizu zemalja maknuo s utjecajnih pozicija tvrdokorne konzervativce koji nisu za reforme ili se svojim ne snalaze u trendovima, zahtjevima i potrebama svijeta koji se ubrzano mijenja. Pa mora i Crkva ukorak s vremenom, ne ukorak s dogmama što ih je uvjerljivo pregazilo i srednjovjekovlje. Papina je čelična metla očistila i takve kao što su američki konzervativni kardinal Raymond Leo Burke, ključni lik u Kongregaciji za biskupe, najvažnijemu mjestu političkog odlučivanja, koji je praktično birao biskupe u SAD-u.

S mjesta pročelnika Kongregacije za kler, Papa je uklonio i kardinala Maura Piacenzu, pa prkošljivog mu Matthewa Festinga, velikog meštra s vrha Malteškog reda - drevnog katoličkog viteškog reda, danas globalne humanitarne institucije s jedinstvenim diplomatskim statusom. Zahvalio Za dio papa Franjinog nezadovoljstva - nije tajna - zaslužna je hrvatska filijala univerzalne Rimokatoličke crkvese i svom konzervativnom kritičaru (Inoslav Bešker drži i kandidatu za sljedećeg papu; sada bivšem) kardinalu Ludwigu Gerhardu Mülleru, kojega je u moćnoj ulozi (1968.-1981. imao ju je i Hrvat Franjo Šeper) prefekta Kongregacije za nauk vjere - doktrinarnog dikasterija Rimske kurije (nekadašnjega Svetog Uficija Inkvizicije) - po isteku petogodišnjeg mandata hitro zamijenio španjolskim isusovcem Luisom Franciscom Ladaria Ferrerom. Etc., etc. Tamjan političkog vonja? Da, svježijeg.

Papa Franjo je korektno najprije počistio svoje dvorište, pomeo i pred svojim kućnim pragom. Zašto ne bi čistio i dublje i šire u Crkvi, koja se u mnogim svojim doktrinarnim sastavnicama i metamorfozama "pastirskog" djelovanja udaljila od izvornog poslanja, kasnila za duhom vremena, ali i znala debelo osramotiti/kompromitirati. Moralna vertikala katolicizma već se dugo opasno savija. Papa Franjo želi je koliko-toliko držati uspravnom i tu neće nikomu gledati kroz prste. Je li zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić shvatio gradivo što ga nekako i nova/stara HDZ-ova vlast s novim/starim premijerom Andrejem Plenkovićem i tzv. lijevo-liberlni Zoran Milanović na Pantovčaku navodno guraju u "papinskom" smjeru ili je posrijedi samo mimikrija, pokazat će sljedeći mjeseci.