Iako se dub koncerti događaju svako toliko u Zagrebu ja se iskreno ne sjećam kad su zadnji put RDK svirali pred zagrebačkom publikom ali čini mi se da je prošla čitava vječnost od tada. Zato sam u subotu, 27. siječnja, došla puna očekivanja u Aquarius i znatiželje da čujem kako zvuči novi i dugo očekivani materijal.
Aquarius, mjesto koje je tek nedavno počelo disati reggae/dub tonovima pokazalo se kao vrlo dobro mjesto za promociju novog RDK albuma. Uz već dobro poznate face sa sličnih događanja bilo je i skroz novih lica što se čini odličnom promocijom i benda i muzike i uopće poruke koju RDK-ovci šalju.
Iako je bilo najavljeno da koncert počinje točno u 22.30 sati to se ipak dogodila 20ak minuta kasnije što je vjerojatno rezultat manjka publike u klubu. No, naša publika k'o naša publika, počela je dolaziti taman malo nakon početka koncerta...
Za razliku od inače malo su promijenili položaje na stageu, bubnjar u sredini na mjestu frontmana a Vanja, djevojka za elektroničkom mašinerijom a ujedno i vokal, u pozadini na uobičajenom položaju bubnjara. Osim tih malih i ne baš bitnih promjena pozicija primijetih da je svatko (osim momka za bubnjevima) u bendu imao, osim svog instrumentarija, još i dodatnu kutijicu sa raznim efektima što samo govori o napredovanju benda u heavy dub vode. Tko je bar jednom slušao RDK jasno mu je kako je koncert izgledao. Malo komunikacije sa publikom, (uglavnom su to riječi zahvale na podršci), a ipak uspijevaju poslati svoju angažiranu poruku (war, war, war, what are you fighting for???), baš toliko glasan da vas prođu trnci i da osjetite kako vam vibriraju svi unutrašnji organi (doslovno vas cijele prodrmaju), malo vokala (ovaj put uz pomoć Petre, novopridružene članice) koji daju sanjivi prizvuk čitavoj atmosferi i naravno plesni ugođaj tako da se cijela publika njiše lijevo-desno... Uz nove stvari u kojima se jasno čuje određeniji i jači dub zvuk, svirali su i stare stvari u novim aranžmanima tako da se nikako nije mogla pojaviti zasićenost već dobro poznatim melodijama.



Ono što mene posebno pogađa kod RDK-a je skromnost. Ne pričaju puno, sviraju i pri tom vidljivo uživaju, a kad se dogodi da nakon skoro sat i pol svirke publika traži bis oni ostaju zatečeni kao da su se našli prvi puta u takvoj situaciji. Dobili smo još dvije stvari. A onda opet nakon nekoliko minuta fućkanja i negodovanja publike dolaze natrag na stage i sviraju još jednu stvar.
Čini se da ni sami nisu svjesni svog uspjeha. Iako je sad već drugi album iza njih još ih uvijek smatram underground bandom iz jednostavnog razloga što sviraju dub, muziku koja nikako nije mainstream i teško da će to postati a opet su napravili puno svojim svirkama po Europi, i naravno, trudom. Pohvalno je to, a danas vrlo rijetko, da netko iz čistog entuzijazma i ljubavi prema muzici može napraviti tako puno i uložiti toliko puno energije, praktički čisto za gušt i ne odustajati od željenoga.
Pa kako su oni nama jučer zahvaljivali tako zahvaljujem i ja njima, MASSIVE RESPECT!