Hrvatskim osamostaljenjem i uspostavom demokracije i u Hrvatskoj dolazi do razvoja civilnog društva koje je sa sobom donijelo i neke vrijedne navike toliko karakteristične za zemlje razvijene zapadne demokracije. Jedna od njih je zasigurno i mogućnost doniranja sredstava i imovine od strane građana i gospodarskih subjekata onima kojima je pomoć i te kako potrebna. I dok je u svijetu danas najpoznatiji primjer upravo zaklada koju je ustanovio najbogatiji čovjek svijeta Bill Gates, u nas su donacije bogatih tek u povojima. Ponajviše stoga što do prije pet godina donacije nisu priznate kao porezne olakšice, kako je to primjerice regulirano drugdje u svijetu.
Prof.dr. Gojko Bežovan, koji se već duži niz godina bavi razvojem civilnog društva u Hrvatskoj, bio je jedan od rijetkih ljudi koji je o tome pisao još u devedesetim godinama kad mnogi nisu imali pojma o čemu se tu zapravo radi. On se sjeća kako su prve teškoće za razvitak donatorstva u nas počele s prvom velikom poreznom reformom 1993. godine.
- Tada je ministar financija bio Božo Prka. On je prilikom predstavljanja te reforme u Saboru izrijekom kazao kako nikomu neće dopustiti bilo kakve donacije koje bi bile porezno priznat rashod. Sjećam se kako je tada kazao da država zna najbolje, odnosno da će država sve skupiti na jednom mjestu i ona će najbolje znati komu i koliko treba dati, kaže dr. Bežovan.
Tako smo imali situaciju da u Hrvatskoj nitko nije mogao davati praktički ni prebijene kune nekoj udruzi ili ustanovi koja skrbi o napuštenoj djeci. Isto tako nije se mogla dati ni jedna kuna udruzi koja se bavi primjerice zaštitom okoliša ili zaštitom spomenika kulture, a da se na to nije platio porez.
- Onda nakon nekog vremena naši su "genijalci" izmislili konstrukciju koju je upotrijebio i ministar Prka da se tu zapravo radi o pranju novca. Znači ako ja dajem novac nekoj udruzi koja skrbi o općem dobru, to je za njega značilo da ja perem novac, kaže Bežovan i dodaje: - Nažalost, to je bio taj predmoderni tip političara u Hrvatskoj. To su bili ljudi koji nisu znali o čemu govore. Kako bih takav sustav mišljenja zapravo relativizirao, ja sam tada napisao tekst pod naslovom "Mecenama ne daju u Hrvatsku". U njemu sam govorio o standardima koji postoje vani. Jasno, mi smo tada bili u ratu, a u to isto vrijeme u tranzicijskim su zemljama vođene velike kampanje za promociju kulture ili zauzimanje za opće dobro, dakle za stvari koje se vezuju s razvojem civilnog društva, ističe profesor Bežovan.

IZMEčU SPONZORSTVA I DONATORSTVA

Srećom, s vremenom neke su se stvari ipak počele mijenjati. Sjeća se toga i prof. Bežovan:
- Krajem devedesetih u nas se donosi famozni Zakon o športu, koji je omogućio građanima i gospodarskim subjektima da mogu dati čak do pola milijuna kuna sportskim klubovima koji su tako mogli postati i suvlasništvo onih koji su ih financirali. Nitko se tada nije pobunio protiv tog nakaradnog zakona... Njegova je apsurdnost bila u tome što su građani ili gospodarski subjekti mogli davati klubovima, a nisu mogli davati nekim organizacijama i udrugama od opće koristi. Tek dolaskom koalicijske vlade dupuštena je mogućnost da građani daju dva posto svojih prihoda u korisne svrhe i da im se to onda priznaje kao porezni rashod, upozorava Bežovan.
- Ista se mogućnost daje i gospodarskim subjektima, znači da im se dva posto dobiti odbija kao porezni rashod i zapravo tek od tada počinje se u većem obimu javljati donatorstvo u Hrvatskoj.
No tu postoji jedna "kvaka", na koju upozorava prof. Bežovan:
- Treba razlikovati institut sponzorstva i institut donacije. Sponzorstvo je oglašavanje i na to se mora platiti porez. Ako je netko udruzi koja brine o općem dobru dao 50 tisuća kuna i ako je nakon toga ta udruga ime onoga tko je dao novac istaknula u novinama, radi se o sponzorstvu. Samo je pitanje dana kada će u nas agencije koje se bave promocijom i sponzorstvom izaći s prvim slučajem, jer imamo mnogo primjera u našim medijima kako se nekomu zahvaljuje objavljivanjem njegovog logotipa i primatelj donacije na to mora platiti porez jer je to davanje s protučinidbom.
Onda nastupa problem plaćanja PDV-a:
- To u Hrvatskoj razlikuje tek mali broj ljudi, ali nitko tomu ne pridaje poseban značaj. Međutim, kako se mi sada želimo uskladiti sa standardima Europske unije, to će nam s vremenom postati problem. Ako će netko za donaciju zahvaljivati objavljivanjem imena donatora, morat će kao primatelj donacije platiti PDV, jer on svom donatoru radi uslugu reklamiranja. No, ako vi nekomu date novac i on primjerice na svojim skupovima kaže tko mu je to dao, to bi bila klasična donacija, kaže Bežovan.
Istraživanja koja je provela njegova udruga početkom 2000. godine pokazala su da mi u usporedbi sa srednjoeuropskim zemljama vrlo loše stojimo, prije svega s davanjem gospodarskih subjekata. Jasno, razlog je taj što tvrtke i poduzeća u Hrvatskoj nisu imali porezni poticaj. Primjerice, druge zemlje poput Mađarske, Slovačke ili Rumunjske uvele su pravilo da se može dati jedan posto prihoda nekoj organizaciji i to im se onda priznaje kao neoporezivo davanje.
- Međutim, kaže Bežovan, istraživanja koja smo proveli prošle godine u Hrvatskoj pokazuju da se davanja gospodarskih subjekata i davanja građana u opće korisne svrhe sve više javljaju kao pozitivan trend. Ali da bi se ta davanja ostvarila, moraju postojati povjerljive svrhe za koje se daje. Tu su uvedene i neke nove tehnologije davanja kao davanje telefonskim pozivom. Sjetimo se primjerice onoga što je napravila Zaklada "Dr. Josip Lang". Ona je u toj svojoj akciji imala uvjerljive saveznike kao što su HRT, T-Com. Oni su u jednoj svojoj akciji prikupili mnogo više sredstava nego što su planirali i to je pokazalo da u Hrvatskoj postoji spremnost građana i gospodarskih subjekata za davanje ako postoji povjerenje u onoga komu se daje... Sjećam se kako su tada u Zakladi tvrdili da im se javljaju građani koji su bili spremni dati svoju imovinu, posebice zemljište na kojem bi se gradili starački domovi, što je bio dio njihova programa. Davanje je zapravo iskaz pripadnosti nekoj opće korisnoj svrsi i zauzimanja za nešto. Hvala Bogu da su u Hrvatskoj posljednjih godina prepoznati neki bolji trendovi. U usporedbi sa Slovenijom, Poljskom ili Češkom, mi još uvijek zaostajemo. Zbog odvojenosti političke elite, koju ja nerijetko nazivan "hajdučkom" u odnosu na gospodarsku, mi nismo izgradili nikakvu novu infrastrukturu i nikakve nove institucije. Primjerice, neke od ovih zemalja imaju instituciju koja se zove donatorski forum. To je mjesto gdje se nalaze ugledni građani i tvrtke i tamo se zajedničkim snagama nastoje ispuniti neke opće korisne svrhe. Mi, recimo, imamo Nacionalnu zdravstvenu zakladu, ali ona je osnovana kao državna zaklada. Tamo se nalaze samo predstavnici politike jer je samo država dala novac.

MILIJUNI DAROVANI ZA OPĆE DOBRO

U drugim zemljama takve se zaklade osnivaju kao privatne, gdje je država samo jedan od partnera. U jednoj takvoj zakladi u nas sjedili bi predstavnici Ine, Plive i tu bi se zapravo izgrađivao socijalni kapital. Naša posljednja istraživanja pokazuju kako u nas takve opće korisne vrijednosti sve više zagovaraju mlađi ljudi, i to posebno ohrabruje, zaključuje Bežovan. I doista, posljednjih godina donatorstvo je u Hrvatskoj poprimilo ipak ozbiljnije razmjere. Jasno je da u tome prednjače veći i bogatiji gospodarski subjekti kao što su Poštanska, Zagrebačka, Privredna i Hypo-banka, Lura, Podravka, T-Com i VIP, zatim Adris grupa, pa čak i veliki trgovački lanci poput Getroa i Mercatora. Svakako jedan od najvećih donatora u Hrvatskoj je i koncern Agrokor, iza kojeg stoji (uz Vlahovića i Moralića) jedan od trojice najbogatijih ljudi u Hrvatskoj Ivica Todorić.
Kao jedan od najjačih gospodarstvenika ne samo u Hrvatskoj nego i u cijeloj regiji, Agrokor već dugi niz godina podupire mnoge projekte diljem Hrvatske u području kulture, očuvanja povijesne baštine, sporta, zdravstva, kao i humanitarnih projekata. Također, svojom pomoći omogućava ostvarivanje velikih uspjeha hrvatskih sportaša. Neki od najznačajnijih projekata i institucija koje podržava Agrokor koncern jesu Sinjska alka, Maraton lađa na Neretvi, Ekonomski fakultet u Splitu, Vinkovačke jeseni, Hrvatski teniski savez, Hrvatski rukometni savez, Hrvatski šahovski savez, NK Hajduk, Noć gutača reklama. Kompanije iz sastava tog najvećeg hrvatskog privatnog koncerna podržavaju brojne društveno korisne projekte, tako primjerice PIK Vrbovec pomaže ženski košarkaški klub Šibenik Jolly, Turističko-kulinarsku manifestaciju "Kaj su jeli naši stari", Ledo pruža potporu NK-u Dinamo i Hrvatskom nogometnom savezu, čiji je sponzor i Jamnica, koja dodatno pomaže i Hrvatskom atletskom savezu.
Agrokorova kompanija Belje pruža potporu NK Osijeku, Udruzi Šokačka grana, kao i nizu manifestacija i događanja, od kojih treba istaknuti "1001 Delicija" u Splitu, Svjetsko prvenstvo u ribolovu 2006., Olimpijadu starih sportova u Brođancima. S obzirom na lokaciju tvrtke, intenzivno se potpomažu kulturne i športske manifestacije na području Baranje - Baranjske buše, Ribarski dani u Kopačevu, Ocjenjivanje vina Vinogorja Baranja u Kneževim vinogradima, Etno-susreti u Bilju, Međunarodni košarkaški turnir u Dardi, Jesen u Baranji i brojne druge.
Konzum, kao najveći nacionalni maloprodajni lanac koji pokriva područje cijele Hrvatske, u 2006. godini inicirao je i cijeli niz projekata ponajprije lokalnog ili regionalnog značaja, koji za cilj imaju pomaganje velikog broja lokalnih i nacionalnih institucija. Krajem listopada započet će i poznate Konzumove donatorske akcije: "Konzum djeci Šibensko-kninske županije" i "Konzum djeci Varaždinske i Krapinsko-zagorske županije" koje će omogućiti osvajanje neograničenog broja računala za osnovne škole na području navedenih županija te će omogućiti velikom broju djece kvalitetniju informatičku edukaciju.
Takvih sličnih primjera u Hrvatskoj posljednjih godina ima doslovce bezbroj. Mnogi od tih gospodarskih subjekata danas izdaju i svoja socijalna izvješća, iz kojih je vidljiva njihova društvena i socijalna odgovornost. I na neki način oni su počeli promovirati svoj image, pokušavajući kod svojih potrošača stvoriti dodatno povjerenje u sebe podupirući financijski neke opće korisne stvari.
Danas je u svijetu postao i vrlo popularan trend da gospodarski subjekti osnivaju svoje zaklade. U Hrvatskoj postoje za sada tek četiri manje poznate trgovačke tvrtke koje su osnovale svoje zaklade. Bez obzira na to što Hrvatska još zaostaje za europskim zemljama kada su u pitanju iznosi za donatorske potpore, ove najveće tvrtke u Hrvatskoj godišnje troše desetke milijuna kuna za tu namjenu. Teško je točno utvrditi tko izdvaja najviše, ali je činjenica da je taj trend u velikom porastu. Primjerice, na Internetu danas već postoji portal "Donacije info", gdje se na jednom mjestu može pronaći popis onih koji žele pomoći i popis onih kojima treba pomoć, lista humanitarnih akcija svrstanih čak po određenim segmentima života.

VIŠE DONACIJA, RAZVIJENIJE DRUŠTVO

Osim tvrtki, u Hrvatskoj je iz dana u dan sve više pojedinaca, naravno onih s nešto dubljim džepom, koji izdvajaju nemala novčana sredstva za pomoć djeci, bolesnicima i starijim osobama. Jasno, desetke i stotine tisuća kuna u mogućnosti su donirati najviše sportaši, pa je tako zadnjih godina bio čest primjer da su naši najpoznatiji sportaši poput Gorana Ivaniševića, brončanih nogometaša (Bokšića, Bobana) ili obitelji Kostelić nerijetko poklanjali bolnicama vrijedne uređaje ili su svojim prilozima pomagali dječje domove, mlade sportaše i amaterske klubove.
Međutim, posljednjih je godina primjetan novi fenomen, a to je da donatori žele ostati anonimni. To u neku ruku pokazuje i određenu zrelost tih ljudi kojima više nije potreban publicitet, a posebno ne za njihovo humanitarno djelovanjem, nego i strah posebice onih manje poznatih osoba, jer saznanje da netko ima "viška" novca nije opasno samo u Hrvatskoj nego i u cijelom svijetu.
Sve u svemu, hrvatsko se društvo posljednjih godina poprilično promijenilo. Posebno veseli spoznaja da je i većina običnih malih ljudi spremna odvojiti iz svojih skromnih budžeta za plemenite akcije kakve su primjerice bile "Dajmo da čuju", "Hvala ti, moj dobri anđele" ili "A bebe...". Naime, premda i država odvaja značajna sredstva za humanitarno djelovanje, praksa u razvijenim zemljama je pokazala kako je to nedostatno za sve koji se na razno-razne načine skrbe za opće dobro, pa je svijest građana, pojedinaca i gospodarskih subjekata da izdvajaju novac za društveno korisne stvari danas zapravo najbolji pokazatelj stupnja razvijenosti određenog društva.