H-Alter
Između dva nacio-nalizma
Slovenski veto je vruća pljuska Hrvatskoj, ali i Europskoj uniji. EU se pokazao, još jednom, prilično naivan i nemoćan u rješavanju balkanskih zadjevica iako ne dolaze s područja Balkana u užem smislu jer Slovenija svakako geografski nije dio Balkana, a Hrvatska je to samo djelomično.
No pojam balkanizacija primjenjiv je i na Hrvatsku i Sloveniju u ovom slučaju. Ono što je bio tek marginalan problem u odnosima dviju zemalja, sada je predmet svetih prava i neotuđivog nacionalnog interesa. U takvoj atmosferi gdje caruje balkanizacija nikakav racionalan politički izlaz nije moguć, bar u ovim vremenima. Račan i Drnovšek su naivno vjerovali da vode moderne, europske nacije prema Europskoj uniji i zato su stvorili jedan kompromisni sporazum kojim se Hrvatska odrekla suvereniteta nad malom morskom površinom da bi natrag dobila učvršćenu kopnenu granicu, povratak novca Ljubljanske banke svojim prevarenim štedišama i rješenje spora o nuklearnoj elektrani u Krškom. Takav deal, međutim, pokazao se Račanovom pogrešnom procjenom domaće situacije. Netransparentno pogađanje i nekonzultiranje stručne javnosti rezultiralo je političkom manipulacijom naroda što ju je spretno izvela oporba, tada na čelu s današnjim premijerom Sanaderom.
Beznačajan spor
Uz pomoć seljaka oporba je srušila dogovor Račan-Drnovšek i Račana prikazala gotovo izdajnikom nacionalnih interesa. Unatoč svim svojim greškama, Račan je u ovom slučaju išao za time da Hrvatska najviše dobije, a istovremeno i najmanje izgubi. U zamjenu za nekoliko četvornih kilometara mora Hrvatska je mogla dobiti sigurnu i čvrstu kopnenu granicu, uključujući i povrat Svete Gere, povrat novca štedišama Ljubljanske banke, rješenje pitanja opskrbe električnom energijom i suupravljanje nuklearkom Krško. Osim toga, Slovenija bi omekšala svoje tvrde stavove glede prometnog povezivanja Hrvatske sa zapadnom Europom preko njezina teritorija, ne bi a limine odbila autocestu Trst – Rijeka i ubrzala bi radove na priključenju Zagreba prometnom koridoru koji vodi planiranom autocestom do Ljubljane. Uz to, povećale bi se slovenske investicije u Hrvatsku i ohrabrile bi se zajedničke investicije prema trećim zemljama bivše Jugoslavije a granica bi postala mekana i otvorena, što bi olakšalo i ubrzalo put Hrvatske prema EU.
No, povijest se zbila drukčije pa se pod krinkom zaštite nacionalnih interesa manipuliralo osjećajem ugroženosti, što je dobro došlo nacionalističkim i ultrakonzervativnim snagama da potpire tenziju i paranoju, a da na političkom terenu spriječe reforme i opću reviziju političkog kriminala iz '90-ih koje je mogla provesti Račanova vlada. Na kraju, Račanova je vlada kapitulirala pred plimom izmanipuliranog nacionalizma, a posljednjih godina svojim nacionalizmom poigrale su se i razne slovenske vlade, raspirujući slovenski nacionalizam kao odgovor na hrvatski. I tako su u uzajamnoj eskalaciji nacionalizama, onog hrvatskog i onog slovenskog, propale sve nade da bi se dvije zemlje mogle miroljubivo dogovoriti o problemima koji ih muče i koje vide iz svoje dioptrije kao nerješive. A zapravo, riječ je o buri u čaši vode, o toliko beznačajnom sporu koji za nekog promatrača udaljenog tek nekoliko stotina kilometara može izgledati smiješan.
Posljedice i za veto
Hrvatska nije prepoznala slovenske frustracije zbog njezina prikliještenog položaja između dva pomorska diva, Italije i Hrvatske; Slovenija nije potom prepoznala hrvatske frustracije ugroženosti zbog prepuštanja suvereniteta nad dijelom teritorijalnog mora i razorni potencijal tog osjećaja, pa se sve to skupa slilo u jedan amalgam u kojem hrvatski i slovenski nacionalizam pothranjuju jedan drugoga, a političari na jednoj i drugoj strani boje se prekinuti to vrzino kolo nacionalizama da ne bi i sami stradali, kao što su neslavno propali Račan i Drnovšek i obojica završili svoje živote u rezignaciji.
Što će se sada dogoditi? EU bi mogao odigrati ključnu ulogu, ako bi to doista htio učiniti. No nije dovoljno da se u tome angažira samo francusko predsjedništvo pa ni hiperaktivni Sarkozy, koji je pokazao svu dobru volju da dovede do nužnog kompromisa i odblokira situaciju. Za to je potreban dogovor osovine Pariz-Berlin, i samo veći angažman Berlina uz Pariz može natjerati dvije, srećom zasad samo verbalno ratoborne zemlje koje su dovedene na sam rub prekida odnosa, da zajedno s EU sjednu za pregovarački stol i utvrde kojim će putem riješiti spor i koje su ustupke spremne učiniti. Nitko ne može dugoročno zaustaviti Hrvatsku na putu u EU osim nje same i Slovenija će za svoj veto također snositi posljedice. I Hrvatska i Slovenija zaradit će reputaciju malih i svađalačkih država koje su još uvijek daleko od toga da umiju same naći izlaz iz međusobnih trzavica i problema. Sve je to na dugu stazu pomalo besmisleno i sasvim marginalno za svijet koji je zagazio u svoju najtežu krizu od 1945. Za nas je to sudbonosno pitanje, a koje obje političke kaste – ona hrvatska i ona slovenska – nisu u stanju same riješiti.
No pojam balkanizacija primjenjiv je i na Hrvatsku i Sloveniju u ovom slučaju. Ono što je bio tek marginalan problem u odnosima dviju zemalja, sada je predmet svetih prava i neotuđivog nacionalnog interesa. U takvoj atmosferi gdje caruje balkanizacija nikakav racionalan politički izlaz nije moguć, bar u ovim vremenima. Račan i Drnovšek su naivno vjerovali da vode moderne, europske nacije prema Europskoj uniji i zato su stvorili jedan kompromisni sporazum kojim se Hrvatska odrekla suvereniteta nad malom morskom površinom da bi natrag dobila učvršćenu kopnenu granicu, povratak novca Ljubljanske banke svojim prevarenim štedišama i rješenje spora o nuklearnoj elektrani u Krškom. Takav deal, međutim, pokazao se Račanovom pogrešnom procjenom domaće situacije. Netransparentno pogađanje i nekonzultiranje stručne javnosti rezultiralo je političkom manipulacijom naroda što ju je spretno izvela oporba, tada na čelu s današnjim premijerom Sanaderom.
Beznačajan spor
Uz pomoć seljaka oporba je srušila dogovor Račan-Drnovšek i Račana prikazala gotovo izdajnikom nacionalnih interesa. Unatoč svim svojim greškama, Račan je u ovom slučaju išao za time da Hrvatska najviše dobije, a istovremeno i najmanje izgubi. U zamjenu za nekoliko četvornih kilometara mora Hrvatska je mogla dobiti sigurnu i čvrstu kopnenu granicu, uključujući i povrat Svete Gere, povrat novca štedišama Ljubljanske banke, rješenje pitanja opskrbe električnom energijom i suupravljanje nuklearkom Krško. Osim toga, Slovenija bi omekšala svoje tvrde stavove glede prometnog povezivanja Hrvatske sa zapadnom Europom preko njezina teritorija, ne bi a limine odbila autocestu Trst – Rijeka i ubrzala bi radove na priključenju Zagreba prometnom koridoru koji vodi planiranom autocestom do Ljubljane. Uz to, povećale bi se slovenske investicije u Hrvatsku i ohrabrile bi se zajedničke investicije prema trećim zemljama bivše Jugoslavije a granica bi postala mekana i otvorena, što bi olakšalo i ubrzalo put Hrvatske prema EU.
No, povijest se zbila drukčije pa se pod krinkom zaštite nacionalnih interesa manipuliralo osjećajem ugroženosti, što je dobro došlo nacionalističkim i ultrakonzervativnim snagama da potpire tenziju i paranoju, a da na političkom terenu spriječe reforme i opću reviziju političkog kriminala iz '90-ih koje je mogla provesti Račanova vlada. Na kraju, Račanova je vlada kapitulirala pred plimom izmanipuliranog nacionalizma, a posljednjih godina svojim nacionalizmom poigrale su se i razne slovenske vlade, raspirujući slovenski nacionalizam kao odgovor na hrvatski. I tako su u uzajamnoj eskalaciji nacionalizama, onog hrvatskog i onog slovenskog, propale sve nade da bi se dvije zemlje mogle miroljubivo dogovoriti o problemima koji ih muče i koje vide iz svoje dioptrije kao nerješive. A zapravo, riječ je o buri u čaši vode, o toliko beznačajnom sporu koji za nekog promatrača udaljenog tek nekoliko stotina kilometara može izgledati smiješan.
Posljedice i za veto
Hrvatska nije prepoznala slovenske frustracije zbog njezina prikliještenog položaja između dva pomorska diva, Italije i Hrvatske; Slovenija nije potom prepoznala hrvatske frustracije ugroženosti zbog prepuštanja suvereniteta nad dijelom teritorijalnog mora i razorni potencijal tog osjećaja, pa se sve to skupa slilo u jedan amalgam u kojem hrvatski i slovenski nacionalizam pothranjuju jedan drugoga, a političari na jednoj i drugoj strani boje se prekinuti to vrzino kolo nacionalizama da ne bi i sami stradali, kao što su neslavno propali Račan i Drnovšek i obojica završili svoje živote u rezignaciji.
Što će se sada dogoditi? EU bi mogao odigrati ključnu ulogu, ako bi to doista htio učiniti. No nije dovoljno da se u tome angažira samo francusko predsjedništvo pa ni hiperaktivni Sarkozy, koji je pokazao svu dobru volju da dovede do nužnog kompromisa i odblokira situaciju. Za to je potreban dogovor osovine Pariz-Berlin, i samo veći angažman Berlina uz Pariz može natjerati dvije, srećom zasad samo verbalno ratoborne zemlje koje su dovedene na sam rub prekida odnosa, da zajedno s EU sjednu za pregovarački stol i utvrde kojim će putem riješiti spor i koje su ustupke spremne učiniti. Nitko ne može dugoročno zaustaviti Hrvatsku na putu u EU osim nje same i Slovenija će za svoj veto također snositi posljedice. I Hrvatska i Slovenija zaradit će reputaciju malih i svađalačkih država koje su još uvijek daleko od toga da umiju same naći izlaz iz međusobnih trzavica i problema. Sve je to na dugu stazu pomalo besmisleno i sasvim marginalno za svijet koji je zagazio u svoju najtežu krizu od 1945. Za nas je to sudbonosno pitanje, a koje obje političke kaste – ona hrvatska i ona slovenska – nisu u stanju same riješiti.
© H-Alter - Udruga za nezavisnu medijsku kulturu
dodaj komentar 8 komentara
Smijesna greska odmah u startu.
Niti je ideja o 'zajednickom trzistu' ukleta ili sveta, niti je nacionalizam uklet ili svet. Domoljubje nije nista lose - no zavisi o tome kako se interpretira i implementira - kao i sve drugo.
Sadasnja EU nije 'zajednicko trziste' - to je bila EEZ - sadasnja EU je tranzicijsko stanje prema -supradrzavi (Ustav a.k.a. Lisabonski ugovor).
Sto se stvarno dogadja izmedju Slovenije i Hrvatske pa da smo mi sad svi tako zbunjeni?
Slovenska i hrv. vlada oduvijek odlicno suradjuju. Slovenskim politicarima je Piranski zaljev prakticki posljednja slamka kojom mogu galvanizirati naivnu javnost - tu ste dakako u pravu.
Hrv. politicarima je taj sukob zanimljiv iz istih razloga - odnosno pomaze im ostati na vise-manje suverenoj vlasti jos dovoljno dugo da se zarade provizije na ono malo sto se je u Hrv. ostalo za rasprodati - ''golf-tereni'' itd.
Osobno vidim tu primjer manjeg zla koje ometa vece zlo. Zlo uvijek pojede samo sebe na kraju.
Da je Hrv. postavila bilo kakve uvjete EU korporacijama koji vezu rasprodaju hr. imovine za ulazak u EU - bili bi u EU prije nego Bugarska i Rumunjska.
Samo intelektualni kukavicluk smatra da ce moralne i ine probleme Hrvatske rijesiti ulazak u EU ('Spasitelja').
Nije mi jasno kako vi gospodine mozete tako mrtvi-hladni hvaliti ugovor po kojem bi Hrvatska ustupila teritorij (otvarajuci potencijalno opasni presedan ostatku nestabilnog susjedstva) u zamjenu za novac stedisa Ljubljanske banke koji bi se sam po sebi - u moralnom i pravnom smislu - trebao vratiti bez ikakvih preduvjeta!? Ista prica za elektranu Krsko!
Daleko od toga da Sanader i klika nisu manipulirali dogovor Racan-Drnovsek u svoje male prljave svrhe - ali to im je poslo za rukom upravo zbog takvih rupa u istom.
Nitko ne govori o tome da se ne pruza nikakva valjana alternativa EU i nitko ne zeli reci ono sto je ocito. A to je - ako ne zelimo uci u EU - EU ce nas ekonomski ucjenjivati kako bi do pripajanja doslo - isto kako se pod krinkom 'transparentnosti' radi sa privatizacijom brodogradilista.
Jedan put bez izbora ili raskrizja je put u totalitarizam i vi ste mu sa ovakvim stajalistima saucesnik. Isto kako hrv. gradjani nisu imali pravo odluciti zele li u NATO ili ne - na referendumu - nece dobiti pravo na nijedan drugi izbor.
A to nije nacin slobodnog drustva i neovisne Republike nego banana-republike.
Zasto prosperitetna Norveska ne zeli u EU?
Zasto su Irci odbili Lisabonski ugovor? Zasto su Nizozemci i Francuzi odbili Ustav EU? Zasto? Zasto?
ja nisam nikakav nacionalist, ali stvarno ne vidim zašto bi hrvatska trebala davat pa i metra kvadratnog svog teritorija sloveniji da nam ova vrati što je ionako naše? da ne govorim da nam zapravo čine uslug kaj nam ne daju u eu
Pa ipak: "Žive naj vsi narodi, ki hrepene dočakat dan, da, koder sonce hodi, prepir iz sveta bo pregnan, da rojak prost bo vsak, ne vrag, le sosed bo mejak."
Dodaj komentar
Molimo, prijavite se ili registrirajte kako biste komentirali. Hvala.