U svojem televizijskom intervjuu u kojem je govorio o financijskoj krizi koja trese cijeli svijet, novoizabrani američki predsjednik Barack Obama zazvao je povratak etike odgovornosti. Potrebu za novom etikom odgovornosti ilustrirao je na primjeru jednog očitog nepostojanja takve etike: riječ je o menadžerima velikih financijskih tvrtki koji su doletjeli u Washington, tražeći pomoć i subvencije države, svojim privatnim letjelicama.

Ne samo da se Obama zgrozio nad takvim manjkom osjećaja za etiku odgovornosti, već je i pozvao bankare i financijske mešetare da se odreknu godišnjih bonusa i da time daju primjer milijunima ljudi koji se bore s posljedicama financijske i ekonomske krize.

Zamislimo sada jednu drugu zemlju koja je također zagazila u duboku financijsku i ekonomsku krizu: no u toj zemlji najodgovorniji političar nije pozvao one koji su krivi za tu krizu, bankare i burzovne mešetare i menadžere, da se ičega odreknu. Dapače, pozvao je one koji će najviše trpjeti zbog te krize, milijune ljudi koji se već bore s posljedicama financijske i ekonomske krize, da se odreknu bilo kakve povišice, dok se oni drugi – menadžeri, mešetari i špekulanti, ne moraju baš ničega odreći kao da su krizu izmislili oni prvi, milijuni najsiromašnijih.

Evo, baš to je razlika između novog američkog predsjednika i aktualnog hrvatskog premijera. Premijer je pozvao na štednju i odricanje, ali je tu poruku uputio radnicima a ne onima čije je ponašanje i dovelo do te krize. Tko bi to drugi mogao pozvati naše menadžere, potkožene astronomskim menadžerskim plaćama i ugovorima koji predviđaju bonuse, dionice, visoke otpremnine, da se odreknu bar dijela toga, tek toliko da pokažu primjerom da nisu baš potpuno bezosjećajni niti socijalno neodgovorni?


Nedostatak senzibiliteta za krizu

Da je premijer pozvao menadžere hrvatskih državnih, privatnih i poludržavnih poduzeća na štednju, možda bi sindikati i pristali na zamrzavanje plaća. Da je premijer rekao, odričem se i ja jednog dijela primanja, dijela svoje plaće, koju ću dati u fond za djecu nezbrinutih radnika, tada bi pokazao svoj smisao za etiku odgovornosti o kojoj govori Obama.

Da je na to pozvao predsjednik Hrvatske gospodarske komore, ili direktor Hrvatske udruge poslodavaca, tada bismo još mogli i vjerovati u pozitivan ishod krize. Međutim, Vlada nije pozvala, poput Obame, one koji su najviše krivi, da se odreknu djelića svojih astronomskih primanja, već je na to pozvala isključivo radnike. Mjere štednje nisu zahvatile ni državnu potrošnju, pa ni reduciranje faraonskih, megalomanskih i drugih investicijskih projekata.

S kakvim pravom tada Vlada može pozvati radnike da prihvate etiku odgovornosti? Novi proizvod Croatia osiguranja – polica za menadžere koja bi ih čuvala od odgovornosti, groteskni je primjer nedostatka senzibiliteta za krizu i one koje ova kriza najteže pogađa. Sve je to dio jedne groteskne farse, a groteskno je i to da se u javnosti počinje baratati i s imenima velikih menadžera kao što su Dragičević iz Ine i glavni direktor udruge poslodavaca Popijač kao ozbiljnim kandidatima za predsjedničku fotelju nakon Mesića.

Premijer Sanader neće moći uspješno prebroditi krizu, ako se ne okrene prvo poduzetničkoj, kapitalističkoj klasi koja kroz menadžerske plaće i bonuse razne vrste prisvaja proizvod radničkog rada. A ti kapitalisti, koji su zemlju i doveli u propast, ne mogu biti nikakvo rješenje: oni su problem, a ne rješenje.

Dvije laste – nedovoljno

Predsjednik Vlade pokušava sada stvoriti privid šireg konsenzusa uključivanjem nestranačkih ličnosti u Vladu, kao što su to Šimonović i Karamarko, i sazivanjem novoizmišljenih ekonomskih savjeta koji bi trebali biti nadstranački. Da bi doista vlada bila krizna vlada, nije dovoljno odškrinuti vrata dvjema lastavicama jer one ne čine proljeće. Ako želi doskočiti krizi, onda Sanader mora primijeniti i drugi Obamin poučak: vlada ne smije biti sastavljena od klimavaca i stranačkih podobnika, već mora u prvom redu uključiti najbolje umove što ih zemlja ima, bez obzira na stranačku pripadnost. Ni Šimonović, ni Karamarko, niti Ljubo Jurčić u ekonomskom savjetu ne mogu biti dovoljni za to.

Ugleda li se na Obamu, Sanader će vidjeti da Obama nije prezao u svoju vladu staviti najjače ljude, pa makar oni bili klintonijanci ili čak pripadali drugom taboru, republikancima, kao Robert Gates, Bushov ministar obrane. Obama je u svoj tim uključio i hrpu neovisnih stučnjaka, upravo onih kakvih se političari najviše boje, jer oni nemaju što izgubiti osim svog imena i dostojanstva, stručnog i osobnog. Obama se ne plaši da će voditi svakodnevne prepirke s Hillary Clinton, nadgovarati se s Rahmom Emanuelom, voditi neprestani dijalog s jajoglavima u svojem timu. To je pravi pristup, pristup jednog jakog vođe koji želi imati sa sobom najbolji tim, pa makar se taj tim i ne slagao u svemu s njime.

U tome i jest draž i izazov političkog vodstva, voditi borbu ideja svakog dana s trustom mozgova za koje zna da su najsposobniji u zemlji. S takvim ljudima neće biti teško krizu prebroditi. Mogu li od Obame naučiti nešto i naši politički vođe?