Samo nekoliko dana uoči okršaja s policijom i masovnog hapšenja prosvjednika u Varšavskoj, na drugom kraju Hrvatske dogodilo se nešto što nisu registrirale baš nijedne hrvatske novine.

Ministar kulture Božo Biškupić smijenio je s funkcije osobu po imenu Tajma Rismondo, arheologinju koja je svega osam mjeseci bila na čelu Službe za zaštitu spomenika u Splitu. U hermetički neproničnom svijetu naše konzervatorske službe razlozi smjene nikad se ne mogu saznati, ali "ulica" je brzo saznala da je razlog bio to što je Rismondo komplicirala s davanjem zelenog svjetla za "nešto".

U svjetlu zbivanja u Varšavskoj, opis tog "nečeg" zvuči sablasno poznato. Riječ je o stambenoj interpolaciji u neposrednoj blizini Diokecijanove palače. Ta interpolacija naslanja se na venecijanski bedem i uključuje njegovo djelimično rušenje. Ona uključuje podzemne garaže u koje se ulazi kroz pješačku zonu, a dio novosagrađenog volumena predviđen je i u ovom slučaju za "javne, kulturne namjene". U Splitu, javna je tajna bila da je dio te "kulturne namjene" i Biškupićev muzej grafike.

Unatoč sablasnim sličnostima, ne želim posve identificirati slučaj Varšavske i slučaj prostora koji se ovdje dolje naziva Bedem Contarini. Za razliku od Horvatinčićeva ordiniranja po perfektno funkcionalnoj i urednoj gradskoj jezgri, splitski projekt doista narasta na mjestu degradiranih "štakornjaka" gdje šverceri prodaju turske maje na špaline. Za razliku od "javna namjene" koja je u zagrebačkom slučaju banalna smicalica, u splitskom ona postoji bar u donekle konkretnim natruhama. No, između ova dva slučaja - jednog nacionalno poznatog, te drugog o kojem naša javnost ne zna ama baš ništa - postoji ipak niz podudarnosti. A najveća je to što je politika na sve načine upregla svoju moć da kroz administraciju "provuče" intervencije u prostoru o kojima se nije kako valja raspravilo niti je o njima javnost dovoljno znala.

Stoga, ako postoji neka pouka u vremenskoj podudarnosti događanja u Varšavskoj i ne-događanja u Splitu, onda ta pouka glasi: Varšavskih je u Hrvatskoj na stotine. U ovom trenutku, Varšavske (dakle: slučajevi gdje se važnim prostorima harači bez znanja javnosti) događaju se od sjevernog obruba pulskog zaljeva pa sve do Srđa. Malih, nevidljivih Varšavskih, prostornih skandala koji sežu od otimanja rive, nelegalnih štekata do prenapuhivanja katnosti, u Hrvatskoj ima toliko da bi od silnih Varšavskih svi zajedno trebali tečno govoriti poljski.

Kako se onda moglo dogoditi da od svih tih malverzacija, od svih sumnjivih političkih sprega, od svih poraza stručnosti i izdaja javnog interesa upravo Varšavska - koja je loš, ali nipošto najgori primjer - postane ljudima tako važna da za nju glumci, studenti i vijećnici idu pod cokule i pendreke? Kako baš ona, a ne toliko drugih mjesta?
Odgovor je: upravo zato.

Da je, naime, Varšavska samo jedna i jedina, teško da bi se tisuće studenata i građana mogle tako emocionalno galvanizirati da tjednima po pripeci i ledu sjede pod ceradama na pločniku. Upravo je tipskost i tipičnost onog što se događa u Varšavskoj bilo to što je taj pravokutnik granitnog trotoara pretvorilo od urbanističke dvojbe u političku metaforu. Ako se tako neodgovorno, konspirativno i autistički odlučivalo u neposrednoj blizini glavnog trga glavnog grada, što onda čovjek može očekivati na Mljetu, južnoj strani Pašmana, Sućurju, Vrbniku? Ako se strogi centar političkog i kulturnog središta ne artikulira kroz ozbiljnu strukovnu debatu, što se tek mora događati po vanjskim stranama otoka, po slavonskim i posavskim gradićima, na mjestima gdje ne prolaze svaki dan kunsthistorička krema, novinari, profesori, akademska elita?

I zato postoji mnogo razloga za tvrdnju kako je "slučaj Varšavska" u neku ruku novi miting za Stojedinici, novi masovni generacijski prosvjed kojim završava jedna dekada i jedna politička era. Ni u slučaju Stojedinice, naime, stvarno izvorište revolta nije bio jedan radio: miting za Radio 101 bio je pobuna protiv jedne političke paradigme, jednog odnosa prema javnosti, medijima i liberalnim vrednotama. Na kraju jedne druge i drukčije dekade ponovo imamo masovne prosvjede koji su daleko nadrasli stvarni značaj svog povoda. I prosvjedi za Varšavsku su ponajprije prosvjedi protiv jedne političke paradigme u kojoj više nisu ugrožene liberalne vrijednosti, nego one socijalne: ponajprije, pravo javnosti na javni prostor i suodlučivanje o njemu.

Pronicljivost Tea Celakovskog i njegove grupe umješnih NGO profesionalaca je što su shvatili da ljudima za artikuliranje negodovanja treba nešto vidljivo i poznato. Da je Celakovski pozvao građane na miting "protiv GUP-a" ili za "novu prostornu pravdu", vjerujem da bi okupio tek kojih pedesetak buntovnika. Time što je građanima mjesto kojim svaki dan prolaze pretvorio u paradigmu, zapalio je hrvatski društveni fitilj. I zato tema Varšavske ima puno šire reperkusije od jedne sive, nezanimljive ulice.

Jurica Pavičić