Scena iz predstave Mateja Safundžića "Zavirite u moj film"<br>Scena iz predstave Mateja Safundžića "Zavirite u moj film"
Devedesetih, dok se iz Seattlea širila tmina, "loser" kultura cvjetala, a Amerika se pretvarala u Prozac naciju, ljudi u selima zadarskog zaleđa bili su miljama daleko od poimanja depresije, bipolarnog poremećaja i svih drugih "modernih tegoba". Pa ipak, dobro se sjećam kako su u selu uvijek postojali "drugačiji" ljudi, oni koji su se naočigled borili s unutarnjim demonima, nečim teško opisivim – onime što su seoske babe redovito objašnjavale "urocima".

Devedesetih, dok se iz Seattlea širila tmina, "loser" kultura cvjetala, a Amerika se pretvarala u Prozac naciju, ljudi u selima zadarskog zaleđa bili su miljama daleko od poimanja depresije, bipolarnog poremećaja i svih drugih "modernih tegoba". Pa ipak, dobro se sjećam kako su u selu uvijek postojali "drugačiji" ljudi, oni koji su se naočigled borili s unutarnjim demonima, nečim teško opisivim – onime što su seoske babe redovito objašnjavale "urocima". Ako se nije radilo o urocima, drugo objašnjenje koje sam pronalazila u svojoj maloj sredini moglo bi se opisati kao "namjerna slabost duha".

Većina nas odrasla je i odgojena u striktnom okruženju, gotovo protestantskom, u kojem je izražavanje boli i bilo kakve emocionalne (ali i fizičke) osjetljivosti smatrano slabošću i lošim, krivim izborom. Život je težak, treba biti od čelika i ići dalje – to je otprilike bila neka filozofija. Takva razmišljanja živjela su paralelno s naočigled sjajnom integriranošću osoba s psihičkim poremećajima – oni su prije svega promatrani kao osobe osebujnog karaktera i sudjelovali su u svakodnevnim aktivnostima u selu. Ali se o naravi njihovih bolesti uglavnom nije pričalo. U školi sam, zahPostoji jaka tendencija, uvjetovana stigmatizirajućim uvjerenjima, da se osobe same liječe alternativnim pripravcima o kojima čitaju na internetu, čekaju da stanja i simptomi 'prođu', slušaju savjete iz okoline 'da se trgnu' ili slično, ne tražeći liječnički savjet i pomoćvaljujući majci koja je radila u bolnici, pisala u notese na kojima je tamnoplavim slovima bilo ispisano Zoloft. Nisam imala pojma što to znači, dok sam u bilješke zapisivala kako bi se Septimus iz Gospođe Dalloway baš dobro uklopio u naše selo - živio bi na nekom tavanu, kartao ispred dućana, slušao kako mu ptice pjevaju na grčkom i bio jedan od "likova".

Podršku koja je postojala za osobe s psihičkim poremećajima i manjak njihove izolacije u društvu, mogla bih romantično prikazati kao bezuvjetnu ljubav, ali ona to nije bila. Nije to bila ljubav unatoč svemu, zato što sve poznanice nisu bile uključene u jednadžbu. Ona je uključivala prešućivanje, poricanje i ignoriranje problema, a ne njegovo razumijevanje i uvažavanje. U svakom si selu znao nekoga tko se raznio bombom, propucao puškom, bacio u bunar ili objesio u štali. Te su tragedije uglavnom prihvaćene kao neizbježne, često opisivane kao "sudbina". Jesu li doista bile? Jesu li se neke od njih mogle izbjeći? Odgovor na to pitanje nitko ne može sa sigurnošću dati, ali ono što možemo i moramo jest postaviti to pitanje.

Devedesete su prošle, dvadeset godina kasnije svi znamo mnogo više o psihičkim poremećajima, ali stigmatizacija bolesnika još uvijek je prisutna - od šutnje i skrivanja bolesti unutar obitelji u kojoj bolesnici žive, preko straha i nelagode, do izolacije i isključivanja na razini zajednice i društvenih odnosa. I dalje je, pogotovo kod osoba s pishičkim poremećajima, sveprisutan najiskonskiji kršćanski osjećaj – krivnja. Kako je to rekao jedan od bolesnika koji je sudjelovao u stvaranju edukativne predstave Zavirite u moj film udruge Vrapčići iz Slavonskog Broda: "Pretpostavljam da i drugi pacijenti, kao i ja, uglavnom sami sebe krive za svoju bolest".

Dijana Rac, dr. Dubravka Ergović Novotny i Marta Kljaić Martić, stručnjakinje iz udruge Vrapčići, govore nam kako je najveći problem Stigmatizacija je sveprisutna pa je tako sasvim uobičajeno uvjerenje da se od psihički oboljelih osoba očekuje da su nasilne, nepredvidive i agresivne, dok je istina da je zastupljenost kriminalnih radnji u populaciji oboljelih ista i često manja od ostatka populacijeomogućavanje ranog liječenja i prijavljivanje simptoma, s obzirom da osobe na liječenje često dolaze u vrlo zapuštenim i teškim fazama. "Postoji jaka tendencija, uvjetovana stigmatizirajućim uvjerenjima, da se osobe same liječe alternativnim pripravcima o kojima čitaju na internetu, čekaju da stanja i simptomi 'prođu', slušaju savjete iz okoline 'da se trgnu' ili slično, ne tražeći liječnički savjet i pomoć. Kako živimo u tradiocionalnom i religioznom društvu, nerijetko se izliječenje očekuje upražnjavanjem religijskih smjernica i obreda", objašnjavaju nam Vrapčići, koji se dugi niz godina bave destigmatizacijom osoba s psihičkim poremećajima, primarno u Slavonskom Brodu, ali i u drugim mjestima.

Prema njihovom iskustvu stigmatizacija je sveprisutna pa je tako sasvim uobičajeno uvjerenje da se od psihički oboljelih osoba očekuje da su nasilne, nepredvidive i agresivne, dok je istina da je zastupljenost kriminalnih radnji u populaciji oboljelih ista i često manja od ostatka populacije. "Ono što je apsolutno neprihvatljivo je da među liječnicima ili medicinskim osobljem opstaju stigmatizirajuća uvjerenja, osobama koje se bave rehabilitacijom, te djelatnicima u mreži zdravstvenog i socijalnog sustava općenito", govore nam u Udruzi.

Novi Zakon o zaštiti osoba s duševnim smetnjama stupio je na snagu početkom prošle godine. Neke od pozitivnih promjena uključuju i to da, ako se ne radi o prisilnoj hospitalizaciji, sada svaka osoba mora dati pisani pristanak da bi bila smještena u psihijatrijsku bolnicu, dok je prije bio dovoljan usmeni pristanak, a nekada ni to nije bilo odgovarajuće evidentirano. Sada se smanjio i rok u kojem se nakon dolaska u bolnicu pacijenta koji ne želi dati suglasnost za smještaj treba donijeti ocjena treba li ga zadržati na liječenju ili ne – u roku od 48 sati. To jedan od pozitivnih pomaka, ali još je mnogo problema s kojima se valja pozabaviti.

Mistifikacija liječenja i šutnja koja obavija bolest pritom znatno odmažu, rezultiraju time da se zdravi drže na udaljenosti od oboljele osobe, uglavnom uz nelagodu, sažalijevanje i nerazumijevanje. "Upravo radi raširenosti i duboke ukorijenjenosti negativnih stavova prema osobama s Mistifikacija liječenja i šutnja koja obavija bolest znatno odmažu, rezultiraju time da se zdravi drže na udaljenosti od oboljele osobe, uglavnom uz nelagodu, sažalijevanje i nerazumijevanjepsihičkim smetnjama sami pojedinci koji imaju teškoće prihvaćaju te stavove, a takva samostigmatizirajuća uvjerenja ('potpuno sam poludio', 'svi će vidjeti da nisam normalan ako odem na pregled', 'za moju bolest nema rješenja') su naročito opasna jer onemogućavaju prvi korak u početku liječenja, i to je faza koja može dugo potrajati", napominju iz udruge Vrapčići.

Ističu kako često i najbliža rodbina ne želi da se pojedinac liječi jer smatra da to ruši ugled cijele obitelji. Mentalno oboljele osobe izazivaju sram članova obitelji, a ponekad osobe s psihičkim teškoćama budu izolirane upravo radi želje obitelji da ih se sakrije od javnosti. "Valja uvidjeti kako je istina potpuno drugačija – ove osobe mogu doprinijeti evoluciji i razvoju svih članova obitelji koji bi procesom rehabilitacije oboljelog svi dobili priliku postati bolje osobe i suočiti se s vlastitim strahovima i ograničavajućim uvjerenjima", objašnjavaju.

"Shizofrenija je jedna od najviše stigmatiziranih bolesti pa tako postoje kriva vjerovanja da su svi oboljeli agresivni i opasni, nesposobni, neizlječivi te sami krivi za svoju bolest", govori nam dr. Snježana Milanović, koja radi na Odjelu psihijatrije u Općoj bolnici Zadar.

Milanović ističe kako je vrlo važno da oboljeli ne prihvate predrasude o psihičkoj bolesti i ne počnu o sebi razmišljati na način da ih je sram što su bolesni. "Važno je i o bolesti informirati ljude koji su oboljelima bliski jer im tako mogu biti podrška i velika pomoć u liječenju. Osobe koje imaju Mentalno oboljele osobe izazivaju sram članova obitelji, a ponekad osobe s psihičkim teškoćama budu izolirane upravo radi želje obitelji da ih se sakrije od javnosti dobru podršku okoline imaju i bolju prognozu bolesti, što potvrđuju i istraživanja", objašnjava Milanović.

Svjesnost o poremećajima i njihovo uvažavanje trebala bi postojati paralelno sa svjesnošću da je svaka osoba i više od bolesti od koje boluje. Kako je o jednoj svojoj pacijentici pisao poznati neurolog i psiholog Oliver Sacks u knjizi Čovjek koji je ženu zamijenio šeširom: "Naši testovi, naši pristupi, pomislio sam dok sam je promatrao na klupi kako uživa u – nimalo blesavom – nego svetom pogledu na prirodu, naš pristup, 'naše evaluacije' groteskno su neprimjerene. Oni nam samo pokazuju naše deficite, ali ne pokazuju moći: oni nam samo pokazuju zagonetke i sheme, dok bismo trebali muziku, priču, dramu, biće koje se spontano kreće na svoj prirodan način".

Milanović nam govori kako postoji manja otvorenost u razgovoru o samoj psihičkoj bolesti kada se uspoređuju bolesnici iz ruralnih sredina u odnosu na one iz urbanih. "Vrlo često je u manjim sredinama veća izloženost stigmatizaciji upravo zbog manjka informiranosti i educiranosti, kako samih bolesnika tako i opće populacije. U manjim sredinama psihički bolesne osobe su često prikazivane kao 'čudaci', lakše su prepoznate te time i češće izolirane", objašnjava.

Ipak, naglašava, kao i stručnjaci iz udruge Vrapčići, da je stigmatizacija i dalje sveprisutna u našem društvu općenito, a ne samo u malim, ruralnim sredinama. Što se tiče razlika u pristupu bolesti s obzirom na dob pacijenata, Milanović primjećuje da mlađe generacije puno otvorenije razgovaraju o psihičkim poremećajima, lakše traže pomoć u odnosu na stariju populaciju. "Vjerojatno se to može pripisati i puno boljoj informiranosti o psihičkim poremećajima, najčešće putem interneta, ali i drugih medija. Najpozitivniji primjer otvorenosti i pristupa psihičkoj bolesti zapažam kod studentske populacije, što me jako veseli", govori.

plakat_predstava.jpg

Slična su iskustva i udruge Vrapčići – naglašavaju kako je dostupnost informacija puno veća, no ostaje pitanje mogu li mladi ljudi bez sustavne promjene na razini društva nadići aktualne stavove prema psihičkim bolestima. Njihova predstava Zavirite u moj film bila je upravo pokušaj nadilaženja predrasuda, dio napora prema sustavnim i većim promjenama na razini ćitavog društva. Predstava je izvođena u brojnim gradovima, a cilj je bio dočarati razna psihološka stanja i pokušati "ući u kožu" bolesnika.

"Predstava na edukativan, ali životno realan, surov način, pokazuje razvoj bolesti kod pojedinca i reakciju okoline na bolest (prijatelji ga uvjeravaju da treba prestati uzimati propisanu terapiju). Naša je predstava do sada izvedena u više od desetak hrvatskih gradova, a cilj nam je ostvariti i neka međunarodna gostovanja. Posebno smo ponosni što u predstavi ravnopravno s akademskim glumcima glume i naši rehabilitirani članovi", pričaju nam u Udruzi.

U destigmatizaciji osoba s psihičkim poremećajima posebnu i važnu ulogu imaju mediji. Stručnjakinje iz udruge Vrapčići napominju kako su neka istraživanja utvrdila da su prikazi psihičkih smetnji u medijima toliko utjecajni na stavove javnosti da mogu u potpunosti izmijeniti osobni stav pojedinca koji se prethodno temeljio na osobnom iskustvu i znanju - koji se inače smatra vrlo otpornim na promjene.

"Medijsko predstavljanje bolesnika je kroz godine notorno unazadilo njihov status i čeka nas velik posao da se mentalno oboljele osobe otrgnu etikete koje su im kroz povijest pripisivane u filmovima, izvještajima i novinskim napisima. Najgori nasilnici u američkim filmovima pobjegli su upravo iz psihijatrijskih ustanova, medijski diskurs političara podrazumijeva prijetnje psihijatrijskim pregledima njihovih oponenata, novinari često pojedine situacije nazivaju 'shizofrenima' i slično. Ne postoji senzibilitet prema osobama i njihovim obiteljima koje doista boluju od ovih dijagnoza, a čija bolest ni u čemu ne nalikuje onome o čemu se u pojedinom medijskom napisu govori", objašnjavaju.

Milanović ističe i bitnu ulogu samih bolesnika u procesu destigmatizacije. "Što se tiče medijskog predstavljanja bolesnika, vrlo je važno znati da je informacija o bolesti privatna stvar svakog pojedinca i on sam odlučuje o tome kome će tu informaciju reći odnosno hoće li s nekim razgovarati Mlađe generacije puno otvorenije razgovaraju o psihičkim poremećajima, lakše traže pomoć u odnosu na stariju populacijuo svojoj bolesti. Ipak, smatram da bi to trebalo poticati jer bi po meni proces destigmatizacije upravo i trebao krenuti od same oboljele osobe", govori.

U Hrvatskoj je već dugo velik problem nepostojanje izvanbolničkog sustava liječenja i nedostatak psihijatrije u zajednici te rehabilitacije – što je dovodilo do višestrukih hospitalizacija, socijalnog isključivanja, izolacije, stigmatizacije, te gubitka radne sposobnosti. Takvi se scenariji lagano mijenjaju, otvara se put ka promjenama. Moguće je da će se, kako u selima u kojima sam se sama prvi puta susrela s tihim i često tragičnim životima psihički oboljelih osoba, tako i u drugim sredinama, otvorenije i slobodnije razgovarati o bolestima, a samim time ih i lakše liječiti.

Rehabilitacija i osnaživanje oboljelih osoba mora biti zadatak cjelokupne zajednice, zadatak lokalnih insitucija, zdravstvenog i socijalnog sustava, te civilnog društva. Kako naglašavaju u udruzi Vrapčići, danas su arhaična i zastarjela rješenja izmještanja svih mentalnih bolesnika u zabačene institucije do kraja njihovog života. Rješenje su adekvatne usluge u zajednici i sinergija svih dionika u rehabilitaciji pojedinca.

Iznimno je važno, možda najvažnije od svega, poštovati i razumjeti individualnost osobe i specifičnost situacije u kojoj se nalazi. Kako je to divno humanistički razmatrao već spomenuti Oliver Sacks: "Bolest nikada nije čisti gubitak ili višak, uvijek je riječ o reakciji napadnutog organizma ili pojedinca, koji pokušava vratiti, nadomjesititi, kompenzirati ili održati svoj identitet, ma kako njegova sredstva izgledala čudna".


 

aem_copy43348.jpg

Članak je objavljen u sklopu projekta "Vladavina prava" koji sufinancira Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).

Ključne riječi: osobe s posebnim potrebama
<
Vezane vijesti