Oko 150 ljudi okupilo se ove subote na pučišćanskoj rivi u znak potpore Jadrankamenu i ostalim tvrtkama koje su u sličnim nevoljama. Čisto nebo, bistro more i stol pun kolača bili su kulisa dobroj atmosferi i osjećaju sigurnosti koji je dominirao među prisutnima unatoč neizvjesnoj budućnosti Jadrankamena.

Sindikalist Tonči Drpić se prvi popeo na binu i nakon kratkog uvoda u kojem je naveo tko se sve od političara ispričao za nedolazak, a tko se pak nije udostojio niti odgovoriti, pozvao ljude u kino dvoranu na drugoj strani rive. Tamo je prikazan film Kako se stvarao i branio Jadrankamen gdje je obuhvaćen period od samih početaka i prvih snimaka na kojima preznojeni radnici uz mantričke zvukove, sinkronizirano cijepaju ogromne kamene blokove, pa sve do nedavnih prosvjeda i okršaja sa specijalnim postrojbama. Svaki privedeni je bio popraćen pljeskom.

Skup se nastavio na rivi, a mnogobrojni kasniji govornici su se referirali upravo na prikazani film koji je ostavio dubok dojam. Film je očito bio prilično važan jer je nedvosmisleno pokazao čiji rad je podigao jadrankamen i kome on na koncu pripada.

jadrankamen_017_modified.jpg

Nakon Drpića nekoliko rečenica u ime Radničke borbe je pročitao Petar Pavlović.

"Vi ste stvarali ovo poduzeće svojim radom i vi ste zaslužni za sve njegove uspjehe - vi, a ne nikakav direktor, niti bilo kakva uprava. Oni su poduzeće uništavali i zato im je mjesto iza rešetaka... Jadrankamen ste stvarali vi stoga bi bilo najbolje da on bude u državnom vlasništvu, te pod kontrolom samih radnika." Još je rekao i da država štiti kapitaliste protiv interesa radnika te da se nikakvim političarima niti vladi ne može vjerovati već se treba uzdati u vlastite snage i povezati se s drugim radnicima i studentima.

Zaostaci potrošenih ideologija kod radničke borbe ipak se mogu primjetiti u paradoksu da Jadrankamen treba biti u vlasništvu države dok s druge strane ne trebamo vjerovati državi niti vladi. Taj problem povjerenja bi se evidentno trebao riješiti nekakvom varijantom diktature proletarijata i preuzimanjem vlasti od strane pravednijih ljudi. Aktualnom trenutku bi ipak trebalo pristupati s više pozornosti, a da bi čin promatranja bio nepomućen potrebno je odbaciti stare recepture komunizma koje svjesno odvlače radnike u nove sukobe u kojima su najčešće upravo oni popušili, dok su preslagivanja na samim pozicijama moći, kao i u redovima ideologa, dovela tek do neznatnih promjena.

Dok jedni vuku jednu vrstu nepotrebne prtljage, drugi su uprtili onu nacionalističku. Tako je sljedeći govornik, Borivoj Jelinčić, kazao da je sva hrvatska imovina završila u rukama dvjesto obitelji na čelu s Tuđmanom koji nije niti imao hrvatske korijene. Nacionalna identifikacija evidentno još uvijek služi kao glavni faktor podjele i odvlačenja pozornosti s onoga bitnog među osiromašenim ljudima.

jadrankamen_006_modified.jpg

Na pozornicu su stupili i dvoje Pučišćana dragovoljaca Domovinskog rata koji su još uvijek bili pod dojmom filma, revoltirani policijskim iskazivanjem nadmoći nad običnim ljudima. Do koje mjere seže institucionalno nasilje najbolje pokazuje činjenica da i oni, ali i mnogi radnici Jadrankamena uspoređuju trenutnu situaciju s ratnim stanjem koje je vladalo 90ih te su svi spremni već sutra "ponovno ginut ako treba." Nikome od njih zapravo nije bilo jasno odakle taj zastrašujući jaz između ljudi koji vladaju i samih radnika, a gdje se pojavljuje strah tu je neizbježno i nasilje. Svakako da bi branitelji, baš kao i radnici, trebali raditi na vlastitom povezivanju i defragmentaciji bezbrojnih udruga, prije nego započnu govoriti o bilo kakvom fizičkom suprotstavljanju Levijatanu.

Čelnik najjače sindikalne organizacije u HAC-u, Mijat Stanić, je na početku svog kratkog govora iskazao veliko poštovanje prema borbi sindikata Jadrankamena "koji je svim ostalim sindikalcima pokazao kako se bori za svoja prava, a to nekada podrazumijevai metode koje su možda izvan propisanog zakona, ali na strani pravde." Rekao je još i da ovakva sindikalna scena neće moći pružiti dovoljan otpor aktualnom trendu stečajeva te da se sindikati nužno moraju bolje povezati.

Možda i u najboljem trenutku, odmah nakon Mijata Stanića, na pozornicu je stupio, Ivan Matešić, ovlašteni miritelj i medijator u sporovima. "Postoji vrijeme za rat, ali postoji i vrijeme za razgovor. I kao što su radnici na filmu složno rušili kamene gromade, baš zato jer su bili sinkornizirani, tako i vi morate kroz razgovor doći do zajedničkog cilja koji ćete tek tada moći postići."

jadrankamen_008_modified.jpg

Ljiljana Šućur iz sindikata Uzora, sestrinske firme po Orešaru, je energično inzistirala na tome da institucije i sudovi moraju početi raditi i zatvarati one koji su do ovoga doveli. S druge strane iskazala je veliku skepsu prema institucijama EU. Rekla je da su joj na EU info telefonu na pitanje o tome hoće li EU rješavati pitanje radnika koji ne dobivaju plaću rekli da EU ne zadire u takve probleme.

Marijana Kolak iz Montera je rekla da je dosta više kvazistručnjaka, ekonomista, menadžera i političara koji se poigravaju s ljudima. "Prevršili su svaku mjeru i treba ih zaustaviti."

Ozren Matijašević je već tradicionalno uzeo najviše vremena ne bi li objasnio aktualno stanje i situaciju oko Jadrankamena. "Film je pokazao da je Jadrankamen svetinja i da je on izgradio čitav otok." Rekao je zatim kako vladaju velike podjele među ljudima u Hrvatskoj i u Pučišćima. "Ovdje je danas trebao biti čitav otok." "...ali nikada nije kasno da se priključe i oni koji u ovom trenutku usko gledaju samo vlastite interese." Matijaševiću naravno nije niti na kraju pameti da je možda on taj koji usko gleda budući da glas samih radnika probijajući se kroz birokratsku strukturu sindikata potpuno zamire. Također apsurdno je zahtijevati da veći broj ljudi sudjeluje u ovakvim skupovima gdje uz sve pozitivne strane ljudi ipak ostaju tek u poziciji gledatelja, a to je svima postalo prilično zamarajuće.

Članica Žena kamenih, udruge žena od kojih većina ima nekoga u Jadrankamenu i koje pružaju psihološku i logističku podršku svojim muževima, ispričala je kako su još davne 1917. upravo revoltirane Pučišćanke i Bračanke napale Austrougarski "porezni" brod koji je oteo velike količine hrane i namjeravao s njome otploviti u sjevernije krajeve. Napad je djelomično uspio i u sukobu sa žandarima su uspjele vratiti dio otete hrane. Kazala je da se današnja situacija ni po čemu ne razlikuje.

Kratko smo razgovarali i s nekoliko bivših i sadašnjih radnika Jadrankamena.


Josip Eterović radio je pedesetak godina u Jadrankamenu.

eterovic.jpg

Ono šta je Matijašević reka. Tribalo bi osnovat novu firmu, a dugove neka plati Orešar i oni koji su ih napravili.

A tko bi trebao voditi tu novu firmu?

Vlasnik mora imat vezu sa kamenom i znat radit posal. To mora bit neko mlad i pošten.

Ali odakle će se pojaviti ta osoba i tko će je dovesti?

A ne znan ja ko bi triba.

Bi li možda radnici trebali poduzet nešto u vezi toga?

Ma šta će radnici?! Još i to da rade pored svega.

(U zalog toj tvrdnji podigao je svoje ruke i pokazao mi ih. Na taj način mi je pokazao koliko se razlikuju jezik rada i jezik moći.)


Roko Maričić, bivši radnik

marii.jpg

Jadrankamen je naš, ja sam se tu rodija, radija i živija. Radija sam i u Njemačkoj neko vrime, ali sam se ponovo vratia u Jadrankamen.

To triba bit radnicima, to je njihovo. Tako je bilo i tako triba bit.

Ali na kakav način se može to ostvariti?

E pa, slušajte, postoji razlika između onog šta bi oni tili i šta se može po zakonu. E, a zato triba minjat zakon koji neda radnicima da upravljaju.


Pero Ornandini, kamenoklesar

Pero Ornandini je jedan od privedenih u okršaju sa specijalcima.

ornandini.jpg

Zato jer san bija u kali, a Bučan (stečajni upravitelj) je triba ić unutra. Izgulili su me iz mase, iščupali me i iskidali mi majicu.

Kad san ih pita kako ih nije sram, rekli su da samo rade svoj posal.

Što bi bila najbolja solucija za Jadrankamen?

On bi triba pripast radnicima koji momentalno rade tu. Jadrankamen je i bija u vlasništvu radnika. Jedan bogataš koji je sve započea je poklonija svoja polja i kamenolom tadašnjim radnicima.

Nama je bija cilj da otvorimo drugi žiro-račun i da nastavimo radit, ali lupeška država nan to nije dopustila.

Al mi se i dalje borimo svim silama i nema nikakve teorije da ćemo mi odustat. Ima dosta čudnih ljudi koji govore da smo mi upropastili Jadrankamen zato jer smo prosvjedovali umisto da radimo, ali tako je uvik bilo. Za vrime Drugog svjetskog rata bija je jedan koji je napravija duplo dno u bačvi i cili rat provea unutra.


Joško Drpić, održavanje i Sindikat Jadrankamena

Kako vidite budućnost Jadrankamena?

Radnici moraju ući u vlasništvo firme ili barem da imaju pravo odlučivanja. Puno važnije je imat pravo odlučivanja od vlasničkog udjela. Ali to ćemo morat ostvarit preko države. Ona preko postojećeg duga može ući u vlasništvo.

Ja gledam na Hrvatsku kao na obitelj, a kakva je to obitelj ako svojoj dici neće ništa ostavit?


internews.jpg
Ključne riječi: Jadrankamen
<
Vezane vijesti