slika_m.jpgNedavno je pod tim naslovom, u izdanju UPI2BOOKS, izišla treća "urbanistička" knjiga arhitekta Borislava Doklestića. Riječ je o knjizi tekstova koje je autor objavljivao u protekloj dekadi, uglavnom u Vjesniku. Doklestićeva knjiga je svjedočanstvo o razlozima likvidacije urbanističkog planiranja.
Uz knjigu Borislava Doklestića Zagreb kakav ni/je, UPI2BOOKS, 2015.

Nedavno je pod tim naslovom, u izdanju UPI2BOOKS, izišla treća "urbanistička" knjiga arhitekta Borislava Doklestića. Riječ je o knjizi tekstova koje je autor objavljivao u protekloj dekadi, uglavnom u Vjesniku.

Najveći dio svog radnog vijeka autor je proveo u zagrebačkim urbanističkim institucijama. Uz Niku Gamulina, Vladu Mattionija, Ratka Miličevića i brojne druge starije ili mlađe suradnike - zagrebačkog Zavoda za planiranje razvoja i zaštitu okoliša - godinama je pripremao strategiju i priređivao materijale za urbanističke dokumente propisane zakonom. Ta je važna urbanistička institucija, vezana uz gradsku upravu, već u osamdesetim godinama - u "socijalizmu" - predstavljala doista struku, a ne ono što danas vladajući zovu strukom.

zagreb_kakav_ni_je_copy26864.jpg

Njena definitivna "demontaža" - mogućnost utjecaja na donošenje i provedbu predloženog prostornog planiranja - započinje u vrijeme "prve vladavine SDP-a", 2001. godine, dolaskom Milana Bandića na gradonačelničku poziciju. Tada definitivno kreću "problemi" oko donošenja novog Generalnog urbanističkog plana (GUP-a), proizvođenog u mutnim i ratnim devedesetim godinama, na temeljima dobro pripremljene strategije Zagreb 2000+. Iako je instituciju, svemu uprkos, njen dugogodišnji pročelnik Slavko Dakić - "uspjevao" održavati na životu - novoizabrana gradska skupštinska većina više ga ne podržava. Dakić "prelazi" na savjetničko mjesto u Bandićeve redove. Brojne urbanističke institucije nestale su odmah na početku devedesetih godina. Uz prigodnu mantru - da se promijenilo društveno/političko uređenje države i status vlasništva - ukidaju se svi prethodni urbanistički planovi...

Pa na temelju čega će se donositi tzv. građevinske dozvole? Tko će o tome arbitrirati kad planova nema? Oni koji su se stvarno bavili urbanizmom gradova - znali su da je urbanistička struka ustvari ukinuta, da slijedi "lov na svaku parcelu".

Tko se u bivšoj "Dakićevoj kući" suprotstavljao "iznutra", morao je, kao i sam autor knjige - pred "disciplinsku"...

Ova knjiga dragocjeno je svjedočanstvo o razlozima svojevrsne likvidacije urbanističkog planiranja u Hrvatskoj općenito, ispisana u muci djelovanja u matičnoj instituciji. Podijeljena je u tri poglavlja:

slika_1.jpg

U prvom poglavlju - O Zagrebu drukčije - Doklestićevi tekstovi govore o ključnim gradskim temama i urbanizmu koje su institucija i autor zastupali: "Okviri oko željeznice/ o željeznici drukčije", "Integrirani grad", "Trešnjevka", "Trnje u tranziciji", "U potrazi za junckspaceom", "Neboder - gradski projekt", "Prostor između ili grad na Savi", "Gradska avenija", "Grad bez automobila?", "Bespravna gradnja", "Zagrebački Donji grad - mjesto obnove ili "teren za izgradnju"", "Zašto "ne" Podreccinom projektu na lokaciji Cvjetni trg", "E 8 (Europan - antologija ideja, izazov hrvatskim gradovima)","Konsolidacija grada", "O pretpostavkama prijedloga zakona o prostornom uređenju", "Gdje je zagrebački urbanizam AD. 2000?".

U drugom poglavlju - Drugi gradovi drukčije - autor sučeljava urbanistička iskustva i praksu Lisabona, Helsinkija i Pariza, gradova u kojima je sudjelovao na skupovima i sastancima sa kolegama njihovih - "drukčije" organiziranih - urbanističkih institucija i agencija...

U trećem poglavlju - Umjesto CV-a - Doklestić se vraća svojim nerealiziranim urbanističkim prijedlozima za domicilni Dubrovnik i zagrebački VrValja zahvaliti autoru na knjizi kojom - iz struke koja razumije grad - demaskira urbanizam i njegove institucijebik, ponovo Lisabonu, temama svoje prethodne knjige ("AMO T AMO, UPI2BOOKS, Zagreb 2010.) o Zagrebu i Mediteranu.

Knjiga je ilustrirana vrsnim "brzopoteznim" crtežima samog autora, likovnim umijećem koje je danas rijetkost i među samim arhitektima.

Sve ono o čemu Doklestić piše, sve što je njegova institucija predlagala i pokušala predstaviti u urbanističkim planovima, Zagrebu se još uvijek nije dogodilo. O tome zašto Zagreb ni/je, najbolje se vidi u završnom tekstu poglavlja, gdje autor opisuje   "propisani zakonski okvir", te "tehniku" kojom su nakon Dakićeva odlaska - pripremljena strategija, projekti i planovi "Poruka" knjige je strategija - ali ne "bilo čija i bilo čega ili svega" - strategija održivog prostornog razvoja grada- "izgubljeni u prijevodu" vladajućih političkih stranaka i njihovih nametnutih "stečajnih upravitelja".

Zagreb NIJE "dovršio" svoju STRATEGIJU (STRATEŠKE PLANOVE), NIJE pokrenuo predložene GRADSKE PROJEKTE projekte koji bi postepeno njegove glavne urbanističke probleme pretvarali u INTEGRIRANI GRAD.

Doklestić piše o tome kako i zašto Zagreb NIJE shvatio ni pokrenuo:

  • projekt ŽELJEZNIČKE INFRASTRUKTURE i njenog uključivanja u sustav JAVNOG PROMETA, projekt uklanjanja stogodišnje barijere i prostora uz prugu kao gradskom poveznom tkivu.
  • projekt rijeke SAVE, pa se ni dalje ne zna kako će opstati njegov vodonosnik; da li će se dogoditi hidroelektrane, prigodno "reprezentativno" i "poduzetničko" građenje uz rijeku i autoputevi ili centralni gradski PARK?
  • projekt MEDVEDNICE, već se samo napuhavao - "prstenom, tangentom, vijaduktima i tunelima" - halucinirajućom "vizijom" Bandiće struke.
  • prijedloge za projekte poboljšanja okoliša u gradskim četvrtima, "planiranje odozdo" - INDUKTIVNO PLANIRANJE - koje teži prepoznavanju svakodnevnih problema građana i uvažavanju njihovih potreba, mjere kojima bi se stimuliralo uređenje bez većih intervencija, procedure kojima bi se svaki gradski proračun temeljio na stvarnim potrebama četvrti.
  • odgovore na pitanje: što su, gdje su, i zašto NEBODERI kao gradski projekti, pitanje GRADSKIH AVENIJA.
  • problem PROMETA i "kretanja u gradu" - odnos prema AUTOMOBILU. Umjesto da razvija JAVNI PROMET i poboljšava pristupačnost gradu onim građanima koji ne koriste privatni automobil, grad se neprestano prilagođavao automobilu.
  • pitanje BESPRAVNE GRADNJE; "politikom njezina pokrivanja planskim dokumentima ne umanjuje šansu da se ona zaustavi, već da uvijek nekim novim Planom ili Programom mjera bude legalizirana".
  • PLAN OBNOVE u povijesnoj jezgri; "zasada je GUP jedini dokument koji pokušava definirati postupanje u njoj. Obnova je tako prepuštena poduzetničkom interesu: Historicizam Zagreba na Cvjetnom trgu... ne zaslužuje bahatost i ignoranciju suvremenog arhitektonskog izraza, pa makar ta dolazila od jednog Podrecce".
  • Da je "osim GUP-a kao krovnog dokumenta za 'kontrolu grada', nužno promovirati i omogućiti širu lepezu URBANISTIČKE DOKUMENTACIJE od one koju zakon propisuje (obavezni Detaljni i Planovi uređenja prostora) , da je sadržaje tih dokumenata potrebno prilagoditi prostornim problemima i postavljenim ciljevima", da se MJEROM da se plan "VIŠEG REDA"- ne može mijenjati Detaljnim planom - ukidaju sloboda i smisao planiranja i projektiranja.

"Zbog nepostojanja sustava planiranja u Hrvatskoj", i u Zagrebu se stoga svih proteklih godina događala praksa koju Doklestić zove "amandmanskim planiranjem" - praksa da se u Gradskoj skupštini vijećnici međusobno natječu i "časte" vlastitim poznavanjem urbanizma - pogodujući nekom "svom investitoru". Radi se naprosto (i najčešće) o špekulantskim prenamjenama zemljišta, što uzrokuje vrtoglave promjene njegove vrijednosti. Doklestić rezignirano konstatira da "takav način izmjene urbanističkog plana - nije poznat nigdje u suvislim EU sustavima planiranja".

slika2.jpg

Tako su na zagrebački GUP - crtan na geodetskoj podlozi iz 1998. god., a usvojen 2003. god. – pristigle 8253 primjedbe (!). Građani su prepoznavali svoje parcele i zabrinuto se pitali o njihovoj sudbini, a nekome je pritom palo napamet još i to da će svi Detaljnji planovi biti gotovi u roku dvije godine... Dok evropski gradovi imaju strateške planove, piše Doklestić - kao javni dokument par excellence za određene vremenske etape - a njih prate gradski projekti kojima se realiziraju strateški ciljevi...

Doklestić konstatira da "Zagreb naprosto nema ELABORIRANU BUDUĆNOST", da ima "sve više urbanističkih kuća, a sve manje urbanizma", da "Zagreb i njegova politička elita danas svoje projekte ljubomorno čuvaju po ladicama raznih resora, da "samo oni projekti - koji su u ladicama najmoćnijih - imaju prođu, a s urbanističkim planiranjem i dogovaranjem imaju malo ili nikakve veze"...

Iako su u međuvremenu upropaštena i izgubljena mnoga gradska mjesta - odluke o ključnim gradskim urbanističkim temama (projektima) - Zagrebu i nadalje tek predstoje. Da parafraziramo Špišićevu elegičnu šansonu: "Odigrano sve je i sve krivo ode, život nudi samo pjenu iznad Sve ono o čemu Doklestić piše, sve što je njegova institucija predlagala i pokušala predstaviti u urbanističkim planovima, Zagrebu se još uvijek nije dogodiloBandićevih fontana i utješnih mačuhica". Potrebno je ukinuti - zakonski onemogućiti - predpolitičko kockanje i manipuliranje gradom...

Posve je jasno - želi li se napokon zaustaviti daljnja društvena i prostorna devastacija - da je napokon potrebna "decentralizacija odlučivanja" na svim razinama, da se mora izići "iz ralja" nedemokratiziranih i nevjerodostojnih političkih stranaka. Posve je jasno da je napokon potrebno stvarno reformirati i zakone o prostornom planiranju, građenju i zaštiti okoliša. I napokon ih svesti na "članke" koji jasno i razumljivo definiraju prava građana i grada, nadležnosti uprava, ovlaštenih arhitekata i urbanista, djelovanje investitora...

"Poruka" knjige je strategija – ali ne "bilo čija i bilo čega ili svega" – strategija održivog prostornog razvoja grada.

Valja zahvaliti autoru na knjizi kojom - iz struke koja razumije grad - demaskira urbanizam i njegove institucije. Ma koliko nam se beznadim činio izlaz iz vremeplova nemogućnosti, Doklestićeva knjiga oživljava nadu i predstavlja dragocjen poticaj za mogući izlazak iz modela "političkog urbanizma bez urbanista i građana", za definiranje suvislog sustava urbanističkog planiranja.

Nadamo se da će Borislav Doklestić o tome pisati u sljedećoj knjizi.

<
Vezane vijesti