Nacrti novih zakona o znanosti, visokom obrazovanju i sveučilištu predviđaju još izraženije uplitanje Ministarstva znanosti, cijele Vlade pa i Sabora na raznim razinama znanstvene djelatnosti, od pojedinačnih imenovanja institutskih ravnatelja i užih, upravnih vijeća, do izrade cjelovite Strategije razvoja znanosti i tehnologije.

Oni nisu pali s Marsa, nego s Merkura! - aludirao je neki dan moj uzrujani kolega na toliku naglašenost trgovačko-prihodovnih načela u nacrtu novoga hrvatskoga zakona o znanosti. I doista, u domaćoj akademskoj zajednici ovih dana vlada prilična elektriziranost - nakon što su neko vrijeme kružili tek izvatci iz nacrta ne samo toga, nego i zakona o visokom obrazovanju te sveučilištu, prvo su objavljeni primjerci rektora Alekse Bjeliša (u Ministarstvu znanosti, obrazovanja i školstva providili su ih golemim žigom s imenom primatelja, kao da je riječ o nekakvim vojnim planovima što neprijatelju nipošto ne smiju dospjeti u ruke), a 12. listopada i samo ih je Ministarstvo napokon objavilo na svojim internetskim stranicama, pozvavši pritom na javnu raspravu koja je velikodušno otvorena čak do - čitajte pozorno, nije pogreška - 1. studenoga ove godine.

Hrvatska - Zemlja čuda, zemlja sa samo jednim pravilom, zemlja u kojoj su znanstvenici ili puki državni činovnici ili izvozna roba mozgovnoga odljeva? Jeste li spremni u njoj živjeti? Ja zasad nisam

Pa dobro, čemu takvo uzbuđenje, mogao bi se tkogod pitati. Ta u našem Ustavu još od 1990. lijepo piše da se jamči sloboda znanstvenoga stvaralaštva i sveučilišta, da ono samostalno odlučuje o svom ustrojstvu i djelovanju te da Republika potiče i pomaže razvitak znanosti, a znanstvena dobra štiti kao duhovne narodne vrednote. Uostalom, u proteklih dvadesetak godina uobičajilo se da se svakih nekoliko godina u tom području donese novi ili izmijenjeni zakon, ili barem podzakonski akt (pravilnik). Korjenite promjene najavljivane su i prije, i što se dogodilo? - tresla se brda, rodio se miš, hrvatski znanstvenici i dalje žive i rade kao prije... Nepromjenjivost pravila igre iliti pravna sigurnost ionako je tek jedan od ideala - neki će k tomu reći - prikladnijih statičnim društvima, a ne našem tranzicijskom. Ovdje valja trčati da bi se ostalo na mjestu, govorila je još Alica u Zemlji čuda, pravilo je da nema pravila, rekao je netko drugi. Osim toga, ako ništa drugo, znanstvenicima plaće ne kasne, oni nisu izloženi gospodarskim hirovima i krizama - nije li njihovo nezadovoljstvo zapravo posljedica neke vrste razmaženosti, razvidne i kod drugih korisnika državnoga proračuna?

Ne bih rekao. Plaće u hrvatskoj znanosti doista nisu tako loše (početnik prima oko 5700, znanstveni savjetnik ili redoviti profesor na vrhuncu karijere oko 15 000 kn; moja prva novačka plaća 2001. iznosila je 3800 kn), no za njih se treba naraditi (sve što se učini ili ne učini ostaje dovijeka zapisano, a lakih rješenja nema!), i to uz ugovore o radu na određeno vrijeme (de facto ili de iure), kao i mnoštvo uskih grla u pogledu napredovanja. Možete nadmašiti sve propisane uvjete, no netko prije toga treba nerado otići u mirovinu ili umrijeti, a ako se prije krajnjega roka javite za više zvanje / radno mjesto i ne prođete, možete izgubiti i ono koje već imate. Istina je, znanstvenici ovise o državnom proračunu, ali pogrešno je doživljavati ih kao dio državne uprave.

Nema spora, dobar dio znanosti, napose onaj u prirodnom, tehničkom i biomedicinskom području, doista je vrlo skup. Uz plaće, u njem su često još i znatnija stavka troškovi za uređaje i drugu infrastrukturu. Alternativa povezivanju s gospodarstvom ili javnim službama (podvrgnutima Zakonu o općem upravnom postupku) za njega su nerijetko ukidanje ili puko životarenje. S druge strane, budući da su mu postignuća znatnim dijelom opipljiva i relativno lako primjenjiva, njegov učinak takoreći obvezuje svojom izravnošću - želi li dobiti bolji i jeftiniji proizvod, gospodarstvo, a nekada i javna uprava, znaju da mu se moraju obratiti. Zbog takve simbioze (ne bih je ipak nazvao ugovorom s đavlom!) primjena, pa i objava dobivenih rezultata - nerijetko zaštićenih poslovnom tajnom i propisima o intelektualnom vlasništvu (patenti i sl.) - počesto ovise o procjeni financijera. To, naravno, ne znači da se i sami znanstvenici ne mogu obogatiti - umješan prirodnjak ili tehnolog, ako si tako posloži životne prioritete, bez većih se poteškoća, poput srednjovjekovnoga kondotjera, može seliti od zemlje do zemlje, od gospodarstva pred slomom do gospodarstva u usponu.

Dio mojih društvenih i humanističkih kolega sklon je uključiti se u neku vrstu znanstvenoga najamništva (recimo, u kulturnom turizmu), no ja čisto sumnjam da će, primjerice, općina Korčula htjeti financirati nepristrano istraživanje koje bi na kraju moglo ustanoviti da je Marko Polo rođen u Veneciji

S druge strane, društvene i humanističke znanosti puno su jeftinije, no njihov učinak češće je neizravan, ili barem teži za pokazati. Stara dosjetka kaže da nijedan društveno-humanistički tekst, ma koliko bio loš, još nikoga nije ubio! Zašto se s njome ne slažem ostavljam za drugu priliku - ovdje je samo bitno da guranje društvenih i humanističkih znanosti na gospodarsko tržište ili u javne službe doista nije daleko od smrtne presude. Istina, znanstvenici-jezičari mogu davati instrukcije, pravnici pravne savjete, ekonomisti gospodarska predviđanja, povjesničari sastavljati pitanja za kvizove, sociolozi anketirati potrošače, politolozi i filozofi voditi odnose s javnošću (ako ništa drugo, ide im retorika), a kroatisti i komparatisti valjda sastavljati reklame. Međutim - premda znanstveno iskustvo pritom može pomoći - to nije znanstvena djelatnost! U društvenim i humanističkim znanostima dohodovno ili neposredno upravno motivirani naručitelj jest i trebao bi ostati iznimka, a rezultati rada javni, dostupni svim kolegama, sugrađanima, čovječanstvu (zašto napustiti neke ideale?), a i odgovornim državnim dužnosnicima (ima li kompleksnijega posla od upravljanja tim sustavom nad sustavima?). Isto tako, znatno veći dio društvene i humanističke tematike neraskidivo je vezan s pojedinom sredinom, i samo ona za njega može naći javni interes. Otkrijem li lijek protiv raka, za me će se,  i moj rad, otimati farmaceutske tvrtke svugdje u svijetu... Bavim li se ribljom populacijom Jadranskoga mora, zainteresirat će se možda još Talijani, Grci i Slovenci... Istražujem li hrvatski pravni sustav, gospodarstvo, povijest, književnost i općenito kulturu, Austrijanci, Madžari i drugi susjedi mogli bi me ljubazno saslušati, štoviše pozvati na gostovanje, no veća i trajnija sredstva za me neće izvojiti. To se područje, ako ikoga, ponajprije tiče Hrvatske i njezinih građana! Zajednički, europski, društveni i humanistički znanstveni projekti mogli bi u tom smislu značiti pomak, no oni u nas još nisu dovoljno zaživjeli - k tomu, valjanost se pristupnih kriterija tek treba iskušati!

Hrvatska - Zemlja čuda, zemlja sa samo jednim pravilom, zemlja u kojoj su znanstvenici ili puki državni činovnici ili izvozna roba mozgovnoga odljeva? Jeste li spremni u njoj živjeti? Ja zasad nisam. Hoće li ovi retci pomoći, ne znam, no radije ih upućujem vama, nego Ministarstvu. Ako tamo budu nekoga zanimali, već će za njih doznati... Nemam, naravno, prostora da sva tri zakona potanko raščlanim, a kada bih i imao, ne bih mogao ništa reći o nizu također novih zakona i pravilnika na koje se u njima upućuje, a koji bi njihovu primjenu mogli upraviti u još nepoželjniju smjeru.

Udarni naslov - onaj o prostituciji, tiče se ukupnoga naglaska u nacrtima danoga obavljanju znanstvenih i stručnih poslova za tržište te suradnji i povezivanju s gospodarstvom. Neovisno o tomu o kojem se znanstvenom području radi, prema zakonskom nacrtu, svi postojeći instituti imaju se razvrstati u dvije skupine ­- u nacionalne i u državne institute. Prvima bi tako država s razdjela Ministarstva pokrivala najviše do 80 posto ukupnoga proračuna, drugima najviše do 60 posto, pri čem formulacija iz nacrta - nehotice ili hotimice? - ne prihvaća odgovornost niti za temeljne plaće i tzv. hladni pogon. Štogod rekli, to baš ne sliči na onu ustavom zajamčenu pomoć!

Dio mojih društvenih i humanističkih kolega sklon je uključiti se u neku vrstu znanstvenoga najamništva (recimo, u kulturnom turizmu), no ja čisto sumnjam da će, primjerice, općina Korčula htjeti financirati nepristrano istraživanje koje bi na kraju moglo ustanoviti da je Marko Polo rođen u Veneciji. Želimo li zaista društvene i humanističke znanosti sada izručiti (nerazvijenom hrvatskom) tržištu, a toliko smo se trudili da ih oslobodimo lijeve ili desne politike? Prošli zakon određivao je da se znanstveni instituti i druge znanstvene pravne osobe mogu financirati samo iz izvora koji ne utječu na njihovu neovisnost i dostojanstvo, te samo djelatnostima koje ne štete ostvarenju njihovih osnovnih, humanističkih zadaća! Takvih ograničenja u ovim nacrtima ­- ili smišljeno ili nedomišljeno - nema! Prošli zakon sadržavao je i odredbu o poticanju i uvažavanju specifičnosti nacionalnih sadržaja (identitet), ovaj pak naglašava uključenost u svjetska znanstvena istraživanja, u kojima je čak i mjesto Polova rođenja (da ne govorim o nekim ključnijim aspektima hrvatske povijesti i društva) potpuno sporedno.

Koliko može biti štetno nepotpuno javno financiranje govori i primjer Leksikografskoga zavoda - premda je još 2001. zgotovio prvi hrvatski internetski leksikon, njegova je uprava odustala od besplatne objave kako ne bi izgubila prihode od konvencionalnoga, tiskanoga izdanja

Zar je financiranje javnih instituta i drugih znanstvenih pravnih osoba doista toliki teret? - ovogodišnji državni proračun (ukupno 143 milijarde kuna) za redovnu djelatnost svih visokih učilišta u Republici Hrvatskoj predviđa 2,2 milijarde kuna, a za onu javnih instituta 326 milijuna kuna. Mirovne pak misije dobit će 333, vjerske zajednice 292, a samoupravna tijela prekobrojnih općina i županija 90 milijuna kuna pomoći (povrh najmanje 3,1 milijarde kuna za obavljanje decentraliziranih upravnih funkcija).

Koliko može biti štetno nepotpuno javno financiranje govori i primjer Leksikografskoga zavoda - premda je još 2001. zgotovio prvi hrvatski internetski leksikon, njegova je uprava odustala od besplatne objave kako ne bi izgubila prihode od konvencionalnoga, tiskanoga izdanja. Da država poveća svoje sudjelovanje u njegovu proračunu na 100, umjesto sadašnjih 70-80 posto (razlika se dakle mora pokrivati vlastitim prihodima, kao i kod budućih tzv. nacionalnih znanstvenih instituta), sve publikacije i bibliografska pomagala Leksikografskoga zavoda mogli su već cijelo desetljeće internetski i bez naplate biti dostupni svim hrvatskim građanima, a i strancima! Ovako - ni vʼ rit ni mimo - unatoč znatnom ulaganju proračunskoga novca, utjecaj njegovih dostignuća ostaje ograničen, a državna revizija sveudilj gunđa zbog skupoće i neprodavanosti pojedinih publikacija, kao da bi se to Krležino čedo trebalo orijentirati na kuharice ili pornografiju.

Govoreći o politici (onaj uzrujani kolega predložio je da napišem kako svaka prostitutka ima svoga svodnika, no ja mislim da bi to raspravu svelo na vrijeđanje), mora se primijetiti da nacrti novih zakona predviđaju još izraženije uplitanje Ministarstva znanosti, cijele Vlade pa i Sabora na raznim razinama znanstvene djelatnosti, od pojedinačnih imenovanja institutskih ravnatelja i užih, upravnih vijeća, odluke kojih ministar mahom treba dodatno odobriti (šira, meritokratska znanstvena vijeća pritom su gurnuta u stranu), do izradbe cjelovite Strategije razvoja znanosti i tehnologije kao temelja za sklapanje pojedinačnih programskih i projektnih ugovora. Znatna uloga u svemu (uključujući određivanje organizacijske strukture ustavno inače autonomnih sveučilišta) dodijeljena je Nacionalnom vijeću za znanost i visoko obrazovanje, na čijem bi se čelu - ni manje ni više - trebao nalaziti sam predsjednik Vlade, u društvu ministara znanosti i financija, predsjednika i podpredsjednika saborskoga Odbora za obrazovanje, znanost i kulturu te još 14 članova odabranih također prema Vladinu nahođenju (po dva za svako znanstveno, odnosno umjetničko područje). Mojega kolegu ono jako podsjeća na negdašnje Vijeće obrane i nacionalne sigurnosti (VONS), no ja držim da je to odviše slobodna analogija - nasuprot današnjem miru, tijekom rata i srodnih stanja sasvim je razložito da se pojedine grane vlasti i državne uprave na taj način ustrojbeno koordiniraju.

Ako hrvatska znanost i nije najpristalija dama, njezina čast još uvijek nije ukaljana - stoga joj ne treba pod svaku cijenu tražiti senilnoga, bogatoga ili moćnoga ženika, još manje prepustiti je ulici

Zakonski nacrt, nadalje, predviđa da Vlada izravno - bez ikakvih, makar i najnačelnijih ograničenja - imenuje čak četiri od devet članova utjecajnih sveučilišnih vijeća. Budući da se u njem odlučuje dvotrećinskom većinom, to je ravno pravu tihoga, no apsolutnoga veta na ključne odluke očito tek formalno samoupravnih senata i dekanskih kolegija - sadašnji sveučilišni savjeti imaju znatno manje ovlasti, a osnivač (dakle, ne nužno Vlada) u njih imenuje tek šestinu članstva.

U svemu, dojam je kao da su znanstvenici i sveučilišni nastavnici zaigrana dječica, u koju će državna politika, eto, napokon uvesti reda. Da se razumijemo, nadzora treba biti, u najmanju ruku nad trošenjem dodijeljenih sredstava, minimalnim općim uvjetima za akademske stupnjeve, izbore u zvanja ili na radna mjesta i slično, neka se istraživačka područja ili nastavni smjerovi mogu dodatno i poticati, no ne na ovaj način i ne u ovom centraliziranom opsegu.

Prije svega, politika, odnosno državna uprava, nisu neka čarobna uporišna točka, imuna na nezakonitost ili nemoral. Gotovo svaki član akademske zajednice čuo je za poneku intervenciju iz samoga Ministarstva, povezanu s dodjelom novačkoga mjesta ili odobrenjem znanstvenoga projekta. Je li slučajno da je za mandata jednoga ministra znanosti njegova uža struka stavljena na popis nacionalnih prioriteta, odnosno što je negdje u to vrijeme izgrađena velebna zgrada instituta kojega je i danas ravnatelj? Ima li kakve veze što je država, u vrijeme dok je na Leksikografskom zavodu toliko štedila, novčano podupirala privatno, izravno konkurentsko enciklopedičko izdanje jednoga drugoga bivšega ministra, uključujući i njegovu internetsku objavu? Osobno ne mogu ništa tvrditi, no ako i ovi primjeri nisu sretno odabrani, čitatelj će se jamačno sjetiti niza drugih...

Znatna uloga u svemu (uključujući određivanje organizacijske strukture ustavno inače autonomnih sveučilišta) dodijeljena je Nacionalnom vijeću za znanost i visoko obrazovanje, na čijem bi se čelu - ni manje ni više - trebao nalaziti sam predsjednik Vlade

Prosvijetljena, stručna birokracija jedan je od najdalekosežnijih izuma. No neki dijelovi naše državne uprave, sudeći prema dosadašnjoj praksi, a i ovim zakonskim nacrtima, unatoč svom trudu (ili namjerno?) ne uspijevaju udovoljiti tom standardu. Istina je, u većini spomenutih tijela predviđa se i sudjelovanje članova akademske zajednice, no u dovoljno maloj mjeri da se uvijek može naći nekoliko politički podobnih ili bar povodljivih znanstvenika, svojevrsnih uresnika za pružanje legitimirajućega privida. U krajnjoj crti, njihova brojevna struktura takva je, da im se odlučivanje lako može svesti na puko interesno preglasavanje, u kojemu će upravo predstavnici društvenoga, humanističkoga i umjetničkoga područja, dakle oni koji su - pretpostaviti je - po prirodi stvari meritorniji za raspravu o osnovama i ciljevima znanosti, znanstvenoj politici, javnom interesu i poboljšanju kvalitete života, ostati u manjini.

Mimo toga, prema prethodnim je zakonima i pravilnicima u podjeli znanstvenih područja, polja i grana vladao priličan nered (dapače, formalnopravno su se prejudicirala neka epistemološki još uvijek otvorena pitanja), dugo vremena nije bilo jasno čak ni koliko je radova potrebno za izbor u znanstvenoga suradnika (odnedavno se u njih može uračunati i disertacija), na prijavu projekta - bez nekoga pravila - znala se dobiti nestručna odbijenica ili odviše širokogrudna privola (niti ove godine Ministarstvo nije objavilo popis projekata obustavljenih zbog uočenih nepravilnosti), a ne samo na godišnja izvješća, nego čak niti na upite o tehničkim nedostatcima njihove računalne baze nije se mogla dobiti povratna informacija. Ovi zakonski nacrti ne daju nikakve naznake da će se u tom pogledu išta promijeniti - kakvoga smisla ima da Ministarstvo na sebe i dalje preuzima tolike nadležnosti (skopčane, naravno, s dodatnim troškovima), ako mu u konačnici još uvijek nedostaju ljudi i mehanizmi za meritorno odlučivanje čak i u tako trivijalnim pojedinačnim slučajevima?

Je li slučajno da je za mandata jednoga ministra znanosti njegova uža struka stavljena na popis nacionalnih prioriteta, odnosno što je negdje u to vrijeme izgrađena velebna zgrada instituta kojega je i danas ravnatelj?

Nadalje, referentnost, citiranost, impact factor i druga mjerila međunarodne znanstvene izvrsnosti zasigurno su uvedena s dobrim namjerama, no u društvenim i humanističkim znanostima - pokazuje to već više nego desetljetno iskustvo - ona su dodatno ograničena dosega, isto kao i taksativni popisi priznatih znanstvenih publikacija. Potreba za nekom minimalističkom kvantifikacijom (bodovanjem radova i drugih prinosa) neophodna je, no njoj ne treba robovati - moj nagli kolega objavio je uz puno truda tri rada u inače doista kvalitetnom časopisu koji je prema pravilniku iz 1996. bio po vrsnoći izjednačen s uglednim svjetskim časopisima. U istom razdoblju, njegov prijatelj objavio je u jednom lokalnom časopisu labavih uredničkih kriterija desetak bitno slabijih i k tomu honoriranih radova, koji se prema tom pravilniku nisu bodovali - strpljenje mu se, međutim, debelo isplatilo, jer sljedeći je pravilnik izmijenio principe bodovanja pa u pogledu napredovanja tih deset (skupina A2) sada odjednom vrijedi više nego ona tri (skupina A1). Oni su i dalje prijatelji, no povjerenstvo koje će odlučivati o izboru jednoga od njih dvojice na radno mjesto na loš će način biti vezano formalnopravnim smjernicama, koje k tomu - u glavnini slučajeva - ne dopuštaju razlikovanje je li neki rad rađen u koautorstvu, koliko je revolucionaran ili šablonski i sl. Ako želim bezobzirno potaknuti svoju karijeru, sadašnji me - a po svem sudeći i budući - pravilnici naprosto potiču da si radi udvostručenja kvantitativnih pokazatelja nađem parnjaka s kojim ću razmjenjivati takve fiktivne supotpise, kao da je riječ o sličicama Životinjskoga carstva! Ili - druga mogućnost - zašto bih se upuštao u mukotrpno istraživanje nekoga zahtjevnoga problema, kada potreban broj bodova prije i lakše mogu skupiti štancanjem marginalno relevantnih radova? Umjesto da podigne razinu odgovornosti, pretjerana a nedorečena normativizacija tako u stvari potiče neodgovornost i cinizam - samo se još lakše može naći neka muljatorska kvaka 22! Prije više od pola stoljeća nije bilo nikakvih kvantitativnih pravilnika, no tadašnje generacije hrvatskih znanstvenika, od Otona Kučere i Franje Hanamana do Vjekoslava Klaića i Antuna Barca, u svojim su područjima bile i trajno produktivne i međunarodno uvažene. Ima li Ministarstvo neki odgovor na pitanje - kako je to uopće bilo moguće? Naime, sličnom, kvantitativno-troškovno usmjerenom vrednovanju po najnovijim su propisima - preko državne Agencije za znanost i visoko obrazovanje - podvrgnuti ne samo pojedinci, nego i cijele znanstvene pravne osobe!

Okrupnjavanje znanstvenih instituta i njihovo sustavnije uključivanje u sveučilišnu nastavu razumni su ciljevi, no do njih se ne može doći pukim dekretiranjem, nego tek osiguranjem potrebnih preduvjeta. I težnja k mobilnosti tzv. postdoktoranata opravdana je, no njezino beziznimno propisivanje, neovisno o znanstvenom području i sistemskim rješenjima, dovest će do neželjenih nuspojava.  Osim što je mreža domaćih visokih učilišta odviše - na svaki način - siromašna i stoga unatoč svim nastojanjima relativno neprotočna, za dobar dio hrvatskih tema inozemstvo će teško naći sluha, a promjena boravišta, napose mlađih ljudi, povezana je i s teškim životnim odlukama - inače favoriziranoj obitelji i natalitetu na ovaj se način, očito, pridaje samo nominalno značenje. Čemu k tomu propisivati tako strogo shvaćenu mobilnost, ako se na drugoj strani istodobno uvodi studij na daljinu? Ako želimo upoznati inozemnu i svjetsku znanost, u doba interneta doista nije potrebno trošiti toliko novaca na fizička putovanja i smještaj... Uostalom, zašto bi netko svoje najbolje godine uložio u olimpijsko dizanje utega, kada ga u polovici tridesetih Ministarstvo može poslati da kopa kanale? U redu je da deset do dvadeset posto znanstvenih novaka na kraju otpadne (nema spora, selekcija potiče izvrsnost), no obratni omjer ne može nikoga stimulirati.

U svemu, čini se da predlagatelj novih zakona nije napravio nikakvu prethodnu analizu, ili da se - ako ipak jest - umjesto dubinskim javnim interesom vodio neodgovarajućim, površinskim kriterijima. Smiješi nam se tako opet samo novi normativno-voluntaristički pokušaj, sa svim izgledima da se za nekoliko godina pokaže kao još jedna pogreška - hoće li tada itko ostati da na nju upozori? Ne ulazim u to hoće li se ona tada moći popraviti, no ako hrvatska znanost i nije najpristalija dama, njezina čast još uvijek nije ukaljana - stoga joj ne treba pod svaku cijenu tražiti senilnoga, bogatoga ili moćnoga ženika, još manje prepustiti je ulici. A ni znanstvenike iz toliko slavljenoga društva znanja tjerati u društvo ugroženih manjina...


Autor ovoga priloga, Filip Hameršak, od 2001. godine znanstveni je novak i urednik u Leksikografskom zavodu (Hrvatski biografski leksikon), od 2010. asistent na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Objavljivao u Časopisu za suvremenu povijest, Povijesti u nastavi, Historijskom zborniku i Kolu; suurednik Hrvatske revije. (op. ur.)


Primjedbe Instituta za etnologiju i folkloristiku na nacrt prijedloga Zakona o znanosti

<
Vezane vijesti