Fotografije: Kristina Olujić<br>Fotografije: Kristina Olujić
Odrasli ljudi dječjeg senzibiliteta svojim su vizijama otvorili vrata svijeta.

Ovo današnje apstraktno slikarstvo vjerojatno ima nečega u sebi, ali ne dopire do mene... Sjećam se jedne izložbe moderne umjetnosti na kojoj sam vidio pedesetak slika ultra plave boje i po njima neke fleke, koje su me podsjećale na fleke od vlage na zidu. Upitao sam jednog od njih što to predstavlja. Pitao je što sam i tko sam. Kada sam mu odgovorio, održao mi je čitavo predavanje. Rekao je da se slika mora drukčije gledati i da ja to ne razumijem. Na kraju mi je ipak odgovorio da je to noć na moru. Znači noć na moru, tama, ništa se ne vidi. Ako je jedna slika noć na moru, kako čitava izložba može biti noć na moru? Zapitao sam se vide li išta akademski slikari ili je za njih sve noć na moru.

Tu je anegdotu, objavljenu u jednoj publikaciji, ispričao Jan Strakušek, devedesetogodišnji slikar iz vojvođanskog mjesta s većinskim slovačkim stanovništvom, priznavši da postoji pitanje koje mu čitav stvaralački vijek ne da mira. Naime, intrigira ga to što je petnaestak različitih slikara, među kojima je bio i on, Slovaka iz Kovačice i okolnih mjesta, počelo slikati u isto vrijeme, a da jedan za drugog nisu ni znali. Vrlo brzo, tom je spontanom i začudnom početku pripalo ključno mjesto u povijesti naivnog slikarstva u Jugoslaviji. Potom su na grupnoj izložbi (1952.) saznali tko sve slika motive iz zavičaja, seoskog života, društvenosti i rada, u skladu s tadašnjim običajima, ulogama spolova i shvaćanjem morala, iz kuta neke dječje, "naivne", neposrednosti. Danas, šezdeset godina od osnivanja tamošnje Galerije naivne umetnosti, koja je nastala kao rezultat uspješne izložbe, Kovačica, ta "metropola naivnog slikarstva", ima posebnu važnost u kontekstu turističkog profiliranja Vojvodine kao multikulturalne regije.

ko_2.jpg

"Galerija naivne umjetnosti prva je u Jugoslaviji koju su osnovali seljaci. Za najpoznatije slikare Zuzanu Halupovu i Martina Jonaša možemo slobodno reći da su donijeli svijet u Kovačicu te proslavili vlastito stvaralaštvo, kao i ono drugih takvih slikara i izvan granica zemlje", informirala je prisutne novinare, među kojima su bili i Juraj Filin i Robert Matejovič iz Slovačke, pristigle u Kovačicu u organizaciji Udruženja turističkih novinara i pisaca u turizmu (FIJET) Srbije, djelatnica galerije Ana Pišpecki. Pobrojala je i slavne osobe koje su posjetile Kovačicu. Rolling Stonesi, Sofia Loren, Pele, Juan Carlos i Ursula Andress samo su neki od njih.

Posjetitelji mogu obići i rodnu kuću Martina Jonaša, slikara koji je 1978. godine dobio zajedničko priznanje sa Salvadorom Daliem. Jonaša je Jan Strakušek označio najvećim i najboljim umjetnikom koji je, kako on kaže, bio i vizionar i filozof. Često je slikao seljake s ogromnim rukama i nogama kao simboliku teškog rada. Kao malome zabranjivali su mu slušati razgovore odraslih pa se skrivao ispod stola i slikao sve što je vidio iz svoje dječje perspektive. Njegova je kuća pravi spomenik slikarstvu koje je Slovacima u vojvođanskim selima i šire desetljećima pomagalo u očuvanju identiteta. Stvaralaštvo im je poslužilo kao štit kojim su se branili od vanjskih utjecaja koji bi previše razvodnili njihovu autentičnost, čineći na taj način most između lokalne, manjinske kulture i one većinske koja je tu vrijednost znala prepoznati. Dokaz: naivno slikarstvo Slovaka u Srbiji od 2012. godine je upisano u službeni državni registar nematerijalnog kulturnog nasljeđa, kao jedini manjinski element, dok su 63 pojedinačna slikara tog pravca, od kojih je najstariji rođen 1906. a najmlađa 1992.godine, stavljena pod zaštitu UNESCO-a.

Što se tiče Strakušeka, najstarijeg živućeg predstavnika tog umjetničkog izričaja, sav taj uspjeh, slavni znatiželjnici, pozitivne umjetničke kritike i "brendiranje" jednog fenomena ne pomažu mu raščistiti njegovu staru dilemu. Ono što ipak jest znao, bilo je to da želi slikati ono što vidi i osjeća, ne razmišljajući o tome je li to umjetnost. U tome ga je dodatno učvrstio i hrvatski slikar Krsto Hegedušić od kojeg je dobio prve kvalitetne četkice i boje. On mu je jednom prilikom poručio, u svom obilasku te kreativne zajednice, nešto što je lakše reći nego usvojiti: "Nemojte gledati nikoga, radite svoja originalna djela".

ko_3.jpg

Originalnost koju je teško sačuvati, veliki je izazov za budućnost, priznaje galerist Pavel Babka, otvarajući nam vrata galerije koju je osnovao i u kojoj je lako zaboraviti na vrijeme. On profesionalno izučava i "nadgleda" umjetnike koji putuju po brojnim svjetskim izložbama. Svi su ti slikari samouki, rođeni u Vojvodini te im je materinji jezik slovački.

"Popularnost uvijek sa sobom nosi skrivene, poluskrivene ili čak javne prijetnje da se izgubi autentičnost. Kada turisti dođu u galeriju, neke ih slike oduševe više, a neke manje, oni kupuju ono što odgovara njihovom oku. Kada to kasnije analiziramo, shvatimo da biraju njima bliske teme i način slikanja. To je bliže globalnom pogledu na umjetnost, a ne onome što je specifično za kulturu vojvođanskih Slovaka. Na taj način naša mala lokalna zajednica gubi kontakt s tim slikama koje počinju nalikovati na nešto što je već viđeno, to je moda kojoj slabiji slikari lakše podliježu", objašnjava nam Babka, opskrbljujući nas podacima. Njegovo mjesto broji 7 500 stanovnika, od kojih na Slovake, kojih svakih 10 godina ima oko 10 000 manje, otpada 75 posto.

ko_4.jpg

U galeriji se nalazi i fotografija Novaka Đokovića koji ima ručno oslikanu šamlicu, što je jedan od predmeta za kojim su često posezali slikari naivne umjetnosti, u želji da im daju osobni pečat.

"Vidite", govori nam s uvjerenjem, "To je način da se čitava stvar približi ljudima. Njegova je vršnjakinja oslikala tu stoličicu i Đoković je to izabrao. Jenifer Lopez je od nas na jednoj svjetskoj izložbi kupila oslikane tikve koje su ju podsjetile na meksičko slikarstvo. Tako to može osvojiti i mlađe koji ovdje ne mogu slušati ni tri minute, a da ne gledaju u mobitele. Ali kada vide da Đokovićeva ili Federerova djeca sjede na takvim šamlicama, onda se počinju identificirati sa svojim ikonama. Kada bih rekao da je Halupova bila bucka s četiri razreda osnovne škole, to ih ne bi zanimalo".

Babka pripada petoj generaciji Slovaka u Kovačici. Dok nam pokazuje galeriju u stanju je o svakoj slici ispričati posebnu priču, a niti jedna od tih priča ne govori samo o slikarstvu. Možda ponajmanje i govori o slikarskim tehnikama, naiva je i onako bila i ostala pravac onkraj akademskih pravila.

ko_5.jpg

"Ovdje je naslikan muškarac koji muze kozu. Žena je otišla liječiti reumu, zadavši mu da se pobrine za kozu, inače se osuši mlijeko i čeka narednih godinu dana. Koza je bila neposlušna pa su mu susjedi rekli da će pomoći ako se obuče u ženine suknje, što je i učinio. Tri se generacije već šale na račun njegove naivnosti i govore mu da je papučar koji sluša ženu", uvodi nas u dio prošlosti sačuvane na slikarskom platnu. Više ni Kovačica nije onakva kakva je bila na slikama prvih slikara, sudeći po radu jednog slikara, vidljivo je da je tražio osobine nekadašnjih žena u mlađima. Oni su se često bavili onim što ih je tištilo, tumači Babka.

A prve je slikare u Kovačici tištila nostalgija za rodnim krajem što bi možda moglo donekle objasniti motive koji su ih istodobno potaknuli na slikanje, čime je omogućeno rađanje jedine grane umjetnosti Slovaka u Srbiji koja je prešla granice lokalnog. "Većina tada pridošlih nije se vraćala. Voljeli su Slovačku i baš zato što nisu bili tamo mogli su ju idealizirati", tumači nam Babka svoje viđenje tog fenomena, što nas navodi da ga pitamo o tome što za njegov identitet znači to što lokalnim slikarima otvara puteve u Srbiji i inozemstvu. Dva ili tri puta vraćali smo se na to pitanje, svaki put se nasmijao i počeo pričati o nečem drugom, što je i inače činio tijekom razgovora. Trebalo je nekako pobrojati sve značajke identiteta ovih ljudi, najaviti brojna događanja na kojima će sudjelovati i pokušati uhvatiti tajnu koja izmiče Strakušeku. U jednom je trenutku rekao "identitet, to je gadno" , da bi nakon tog najavio gostovanje slikara na EXPO-u u Milanu ovaj mjesec gdje će u srpskom i slovačkom paviljonu izlagati oslikane tikve, pod geslom "s naivom je slađe" jer je tema hrana. Napokon, negdje na putu od galerije do spomen kuće Martina Jonaša, kada je počelo faliti vremena i mogućnosti za istraživanje ove stilizirane lokalne bajke, obojane jarkim bojama naive, Babka se posvetio tom pitanju. Prethodno je pozdravio nekoliko mještana na jeziku koji je nerazumljiv ne samo ljudima iz drugih djelova Srbije nego i Slovacima iz Slovačke.

ko_6.jpg

"Kada sam radio izložbu u New Yorku, bili su ovdje njihovi profesori i pitali kako možemo biti i dalje Slovaci kao peta ili šesta generacija. Izašli smo iz galerije na ulicu i pitali ljude što su, prvi je rekao Slovak, na što sam ga ja pitao kako je to moguće ako već 100 godina plaća porez Srbiji. Za vrijeme Jugoslavije mogli ste još nekako reći Jugoslaven i da to odgovara vašem osjećaju, sada baš ne možete u potpunosti reći Srbin. Zbog toga se mi kroz generacije zatvaramo, Slovačkoj ne pripadamo jer je naš jezik arhaičan, a mentalitet drukčiji", otvoreno će Babka ističući kako su preci tih majstora slovačko-jugoslavensko-srpskog naivnog slikarstva, stalno bili ovdje, od Beča, preko Budimpešte do Beograda kao glavnoga grada.

"Kao manjina, uglavnom ne možete biti guverner banke ili ministar, većina dođe do jedne granice. Kada dođu ljudi iz Slovačke, često se pitam, koliko trebamo biti Slovaci. Ja to mogu biti jer se profesionalno bavim ovim, ali što ćemo s mlađim ljudima", pita.

Nije ga u potpunosti zadovoljio onaj stari, poznati odgovor: dokle god se tako osjećate.

Kovačićki odrasli dječjeg senzibiliteta možda nisu preuzeli banke, ali su svojim vizijama i izvornim umjetničkim impulsom sačuvali jedan lokalitet i otvorili mu vrata svijeta. Ti pripadnici grane koja se naziva i "primitivnom umjetnošću" i koji su zaista, jednim djelom sebe u nekom drugom vremenu i na nekom drugom mjestu, s jezikom koji nije ni "naš" ni "njihov", podarili su Kovačici obilježja mitskog. Zahvaljujući njima taj zagonetni kraj opstaje, postojan u istodobnoj otvorenosti i zatvorenosti. Kada bi netko imao strpljenja poslušati te glasove nalik dječjima, Kovačica bi se uvijek mogla elegantno uzdignuti kao opomena. Za slučaj da se na obzoru pojavi pokoji oblak separatizma, spreman priprijetiti vojvođanskoj različitosti.

Ključne riječi: Vojvodina, slikarstvo
< >
Vezane vijesti