H-Alter
Foto: ytb prtscFoto: ytb prtscKako ovih dana živi do jučer najbogatiji Hrvat? Napor da živi kao sav "normalan" svijet, nešto što mu je godinama bilo strano. Velik je to skok od helikoptera i dvorca do života svojih radnica, blagajnica. Sto dvadeset kuna na dan u Londonu nije puno, no nije niti u Hrvatskoj – svima onima koji imaju. Većini to nije malo novca. Sto dvadeset kuna, samo za sebe, svaki dan.

Kako ovih dana živi do jučer najbogatiji Hrvat? Skromno, po njegovim riječima. Rekao je da u Londonu živi vrlo skromno, da troši 15 funti dnevno kada je sam, a kada je supruga s njim onda 50 funti. "Skromni smo i tako se i ponašamo", rekao je dodajući da se osjeća "perfektno".

Meni je to bilo, na trenutak, dirljivo. Čuti iz usta Gazde kako se snalazi s malo novaca. Ne, nemam namjeru biti ciničan, niti se iskazivati na osobi koja je u pritvoru i (trenutno) u nemilosti svih. Na tren mi je bio simpatičan, moguće je još, ne zbog simpatije da se snalazi s malo novca, nešto drugo me dirnulo. Zatvoreni u sebi, sa sobom, sa svojima, bilo da su nam glave pognute ili su izdignute, u oba slučaja ne vidimo život oko sebe. Ili ako vidimo, to je unutar "naših granica", kako doslovno tako još više, metaforički

Napor da živi kao sav "normalan" svijet, nešto što mu je godinama bilo strano. Velik je to skok od helikoptera i dvorca do života svojih radnica, blagajnica. Sto dvadeset kuna na dan u Londonu nije puno, no nije niti u Hrvatskoj – svima onima koji imaju. Većini to nije malo novca. Sto dvadeset kuna, samo za sebe, svaki dan.

U dvoje je to, kako čitam, oko četristo kuna dnevno, prilagodimo hrvatskim cijenama opet ispada bar tristo kuna na dan, za bračni par. Devet tisuća kuna mjesečno, ha, ne zvuči baš tako skromno, za dvoje ljudi. Ipak jeste, da, samo nam tako ne izgleda, toliko smo se toga odrekli da nam taj novac zvuči vrlo pristojan, osim ako se ne kanimo bahatiti.

Napor Ivice Todorića da se približi tom nepostojećem statističkom običnom čovjeku, meni odiše ljudskošću. Krah imperija ga je doveo do toga znam, bilo je bahaćenja, ne nestaje ono preko noći, no ovih sam dana počeo nazirati ljudsko biće, empatično, suosjećajno.

To nam fali, ne samo u Hrvatskoj ili "regiji", nedostaje nam – dokle god seže Zapadna Civilizacija i njen Bog – Novac. Sit gladnom ne vjeruje, nije samo mudrost, to je gola istina. "Koliku plaću biste danas dali vašim blagajnicama u Konzumu, nakon što ste osjetili (skroman) život od 120 kn na dan – samo za sebe, bez obitelji?", pitanje je koje neće nitko postaviti.

Kolika je pristojna nadnica za branje jagoda? Ako jeste dvjesto kuna, kako to da nema berača/ica? To je iznos otprilike upola veći od trenutne dnevnice dojučerašnjeg bogataša, koji ovaj čas ne radi, bar ne u uobičajenom smislu. Dvjesto kuna za osam sati rada – za drugoga, malo ili puno? Promaklo nam je, osim u komentarima, niz nimalo nevažnih pitanja za potencijalne berače: je li plaćen smještaj i kakav, što je s toplim obrokom, što je s putnim troškom, makar za gorivo – od doma do polja i nazad, kakav se ugovor sklapa, tko plaća davanja, osiguranje od ozljede na radu?Sit gladnom ne vjeruje, nije samo mudrost, to je gola istina. "Koliku plaću biste danas dali vašim blagajnicama u Konzumu, nakon što ste osjetili (skroman) život od 120 kn na dan – samo za sebe, bez obitelji?", pitanje je koje neće nitko postaviti

Vratimo se na temu, a to je jaz između bogatih i siromašnih. Nismo više u socijalizmu, znamo to svi, no jesmo li u kapitalizmu? Zašto su banane zadnjih mjeseci poskupile i sada su preko dvanaest kuna ? Dijelom i zato jer se po toj cijeni i dalje dobro prodaju. Kapitalizam. Zašto ne poskupe nadnice onda ako nema radnika? Ulazimo li tim pitanjem u poznatu izreku: "Kada sam nahranio gladne proglasili su me svecem, a kada sam pitao zašto su gladni proglasili su me komunistom."

Zašto smo gladni? Nismo svi, srećom, pomažemo si rodbinski još uvijek, doznake iz inozemstva su velike, svejedno su pučke kuhinje pune, kontejneri se redovito prekopavaju. Kako žive ti ljudi koji kopaju po kontejnerima? Koji prodaju Ulični FenjerLoše, žive loše, znamo to, zato nas i ne zanimaju, zato okrećemo glavu.

Podsjećaju nas što se nama sutra može desiti. To se zove nesigurnost radnog mjesta - zvuči relativno benigno, no ako malo razmislimo taj pojam nikako ne ide u istu rečenicu sa: Imamo samostalnu Hrvatsku. Ili baš ide? Kako su povezani osjećaj straha (od gubitka posla) i osjećaj ponosa (zbog ostvarenog višestoljetnog sna)? Pravo pitanje. Koji osjećaj nadvladava?

Kako god razriješili tu našu svakodnevnu šizofrenu podijeljenost: istovremeno gnušanje i ponos, nad politikama koje nam kroje sudbinu, koruptivno, bahato, nekompetentno i istovremeno osjećaj ispunjenja što imamo svoju državu, što smo savladali nadmoćnijeg neprijatelja, ostvarili sve svoje strateške ciljeve, živimo u slobodi – mi jesmo i ostajemo zatvoreni. Bavimo se samima sobom, bilo da krademo za sebe i svoje ili jamramo kako je sve "dno dna" i kako "sam mislila da ne može gore, a onda ...".

Zatvoreni u sebi, sa sobom, sa svojima, bilo da su nam glave pognute ili su izdignute, u oba slučaja ne vidimo život oko sebe. Ili ako vidimo, to je unutar "naših granica", kako doslovno tako još više, metaforički.Zašto ne poskupe nadnice onda ako nema radnika? Ulazimo li tim pitanjem u poznatu izreku: "Kada sam nahranio gladne proglasili su me svecem, a kada sam pitao zašto su gladni proglasili su me komunistom"

Ne vidimo more izbjeglica koji su upravo ono što su mnogi od nas bili pred četvrt stoljeća, ljudi bez doma, bez sadašnosti, poništene prošlosti , nejasne budućnosti. U redu nam je da ih naša policija, naši dakle, maltretiraju, vraćaju, naše im zakone uskraćuju. Ne vidimo da nam, isto tako neki "naši", prava žele uskratiti, nevjenčanim parovima, ženama, slabijima uvijek.

Modeliramo se i i dalje pristajemo na to modeliranje, kako smo svi jednaki u naciji, vjeri, svjetonazoru, kulturi. Bilo kakvo propitivanje nije poželjno. Slobodni smo, da jesmo, slobodni smo se ponašati onako kako je "normalno" znači tradicionalno (u najlošijem smislu te riječi), nadmoćno (ženama) ili podložno (muškima) no nikada ravnopravno. Slobodni smo djecu "obraniti" od cjepljenja, znanosti, kritičkog promišljanja, reforme, ali prave reforme školstva, slobodni smo pristati na zdravstvene standarde koji se približavanju 1960ima, slobodni smo živjeti kako god želimo – bez novca, bez prave političke slobode koja je suprotnost, jednoumlju, mitu i ratu.Ne vidimo da nam, isto tako neki "naši", prava žele uskratiti, nevjenčanim parovima, ženama, slabijima uvijek

Živimo u slobodi, stojimo postojano i smijemo sve osim: očekivati da će nam djeca dobiti primjereno obrazovanje za skoru sredinu dvadeset prvoga stoljeća, da će nam škole biti najmodernije građevine jer su upravo one naša veza s budućnosti, očekivati da ćemo na radnom mjestu biti poštovani kao ljudi i primjereno za rad nagrađeni, očekivati da će nam se obrana temeljiti na ljudskoj, a ne nacionalnoj sigurnosti, na zadovoljnim građanima koji se ne boje drugih jer vole sebe, na razvijanju dobrosusjedskih odnosa, izgradnji društva koje neće nikome prijetiti niti se hvaliti izvozom pištolja u zemlju u kojoj milijuni mladih protestiraju protiv nošenja oružja.

Ne smijemo u javnosti govoriti srpski, niti propitivati istine koje nam ponavljaju vladajući i mediji, ne smijemo tražiti da se vjera i Crkva vrate tamo gdje im je mjesto – u sferu osobnog, duhovnog, brige za slabe i siromašne, u primjerene ne-dvore, u kojima moćnima /političarima nije mjesto u prvim redovima već njihovim žrtvama. Ne smijemo uživati što nismo svi isti, slaviti različitosti koje su suštinske, s ljudima druge boje kože, jezika i običaja zajedno se smijati, učiti, žalovati , živjeti.

Ili možda smijemo? Što točno znači – smjeti, usuditi se? Osvojiti slobodu. Prigrliti ju. Živjeti slobodno, preuzeti odgovornost za to življenje. To znači.

<
Vezane vijesti