Foto: wikipediaFoto: wikipediaRevitalizirana desnica kao redovnu kosku ponovno je u arenu bacila Trg maršala Tita.

Već neko vrijeme hrvatska desnica nalazi se u određenoj psihološkoj prednosti u odnosu na ljevicu. Ta psihološka prednost, kako to obično biva, ima tendenciju i da se materijalizira (vidi nedavne rezultate lokalnih izbora u Zagrebu). Prigovor koji se desnici tradicionalno upućuje kako se, u nedostatku odgovora na egzistencijalne probleme sadašnjosti i želji za očuvanjem statusa quo, dotiče prošlosti podgrijavajući ideološke sukobe (ustaško-partizanske varijacije), sada se zapravo može uputiti i ljevici.

Revitalizirana i ohrabrena desnica kao redovnu kosku ponovno je u arenu bacila Trg maršala Tita. Ljevica se na nju spremno uhvatila, kao da je Tito barjak na kojem su ispisana rješenja za čitavu agendu današnjice. Problem sa Titom i jest što se on iz stvarne povijesne ličnosti sve više pretvara u ideologem u kojeg zagovornici i protivnici učitavaju što ih je volja. To dovodi do apsurda da se, kao u nedavnom statusu mog fejsbuk frenda Velimira Viskovića, Tita brani u ime "dobrote, topline i humanosti", dok ga se istovremeno napada (pa i demonizira) u ime Problem sa Titom i jest što se on iz stvarne povijesne ličnosti sve više pretvara u ideologem u kojeg zagovornici i protivnici učitavaju što ih je voljanacionalnog kolektivizma, državotvorstva i tome slično. Neizostavno je pritom Tita proglasiti "jugokomunističkim zločincem", pri čemu je ključna ona prva riječ. Što znači da se kojim slučajem radi o "hrvatskom zločincu" stvar bi bila daleko manje dramatična.

No Tito, ako je i zločinac, jest i hrvatski zločinac. I ne može ga se izdvojiti iz spirale hrvatske povijesti zločina i nasilja. Arbitrarno shvaćanje povijesti kao samoposluge također je i lijeva i desna navada. Zoran Milanović znao je reći kako je u Drugom svjetskom ratu bila „samo jedna hrvatska vojska“, naravno ona partizanska. To je, međutim, ne samo povijesno netočno već i štetno. To znači zatvarati oči nad čitavim korpusom zločina i zlodjela koja su, također, počinjena u ime hrvatstva i Hrvatske. Znači sugerirati da su ustaše, valjda, pale s Marsa. Nije stoga ništa čudno da su ove godine, po nekim podacima, svega dvije hrvatske osnovne škole organizirano posjetile spomen-područje Jasenovac. Jer Jasenovac, valjda, nema nikakve veza s nama. To je zločin nekih tuđih, "čudnih ljudi, čudna imena". Naravno, ako se složimo da uopće jest zločin, s Arbitrarno shvaćanje povijesti kao samoposluge također je i lijeva i desna navadaobzirom na sve bezobraznije (i gluplje) falsifikate koji ga nastoje prikazati kao svojevrsno dječje zabavište koje je tek nakon 1945. postalo pravo mučilište. Nije uvijek nesvrsishodno naciju oslobađati psihološkog tereta njene prošlosti, ali činiti to na temelju falsificiranja, ignoriranja i neznanja može se u budućnosti samo vraćati kao bumerang.

Za drugu pak stranu partizani nisu i nikako ne mogu biti Hrvati. Hrvatima se imaju pravo nazivati samo njihove žrtve. Zato se uvijek govori o "tisućama hrvatskih žrtava", o "pletenicama hrvatskih djevojaka iz Hude Jame" itd. Žrtva je legitimna i spomena vrijedna samo ako je posvećena nacijom.

Nije uvijek nesvrsishodno naciju oslobađati psihološkog tereta njene prošlosti, ali činiti to na temelju falsificiranja, ignoriranja i neznanja može se u budućnosti samo vraćati kao bumerangNaše su dakle samo nevine žrtve i svjetli dani ponosa i slave. Zločinci su uvijek neki drugi ili nepoznati ili neprijatelji. Logika je to koja se reproducira kroz sve naše bitke i ratove. Logika je to koja caruje na čitavom Balkanu. No ljevica, od koje bi se to najviše očekivalo, nema koherentnog i konzistentnog odgovora. Zato ona danas, za razliku od desnice koja na diskurzivnoj razini osuđuje "sve totalitarizme", govori samo o fašizmu, suprotstavljajući mu već uvelike historicistički pojam "antifašizam". Ne uviđajući pritom da je antifašizam poput zastarjelog antibiotika, neučinkovit za novu paletu mutiranih virusa i bakterija, koji možda nemaju pandemičnu snagu onog nekadašnjeg fašizma, ali su zato rezistentniji, pa i inteligentniji. Za pametne bolesti potrebni su i pametni lijekovi.

Stoga bi jedna zamišljena, i u nekom intelektualnom laboratoriju proizvedena, pametna ljevica, zapravo trebala ignorirati desne invektive slične ovoj o promjeni imena Trga maršala Tita, jer bi mirne duše shvatila da je tući Tita iz nekakvog nacionalnog arsenala jalovo kao i metlom čistiti makadamski put. Nacionalna stvar, u ovom slučaju hrvatska, nije za Tita nikakvo ubojito oružje, već njegova posljednja linija obrane. Jer, ako ga se u sklopu nekakve jeftine političke trgovine i uspije maknuti iz Zagreba, teško će ga ikada biti maknuti iz Rijeke, Opatije, Pule itd. Čitavi dijelovi Hrvatske svoju pripadnost "matici zemlji" zahvaljuju Titu. A tih dijelova Hrvatske, uz svo podozrenje, zasigurno se ne bi bio spreman odreći niti jedan antitiovski pionirStoga bi jedna zamišljena, i u nekom intelektualnom laboratoriju proizvedena, pametna ljevica, zapravo trebala ignorirati desne invektive slične ovoj o promjeni imena Trga maršala Tita, jer bi mirne duše shvatila da je tući Tita iz nekakvog nacionalnog arsenala jalovo kao i metlom čistiti makadamski put

Dakle, ono što je Tuđman za Osijek, Slavonski Brod, Gospić itd. to je za ovaj drugi dio Hrvatske Tito. Potrebno je uočiti tu vrstu povijesnog i mentalnog kontinuiteta koji je za većinu ljudi na ovim prostorima ipak najsadržajniji i najrazumljiviji, mada ne uvijek (u smislu njihova praznoga džepa) i najopipljiviji. "Nacionalni argument" je uvijek onaj adut koji pobija sve ostale. Protiv njega svi drugi argumenti blijede i povlače se. Tito je dakle, kaže tako i Hrvatska enciklopedija, "hrvatski političar i državnik". Jedina tzv. desna zamjerka mu je što, valjda, nije bio dovoljno "hrvatski". Da jest, budite uvjereni da bi svi zločini, represija, autoritarno-dikatorski elementi itd. bili tretirani naprosto kao mulj što se nataložio u skrivenim podzemnim vodama, duboko ispod jednog veličanstvenog titoističkog Panteona.

Protivnicima dakle smeta njegovo jugoslavenstvo, a ne zločinstvo, čak ni komunizam. I u toj kruto i nepovijesno postavljenoj dihotomiji hrvatstvo-jugoslavenstvo krije se vrlo providno objašnjenje svih današnjih pseudoideoloških sukoba. Sukoba koje treba nadvisiti ako se želi ponuditi formula za 21. stoljeće, jer ono Hobsbawmovo "kratko 20. stoljeće" u nas se odavno pretvorilo dugo i predugo.


Dragi čitatelji i čitateljice, H-Alterova budućnost je kontinuirano neizvjesna. Ako vam se sviđa ovo što čitate i želite podržati naš daljnji rad, možete nam pomoći svojom donacijom i/ili proširiti riječ među svojim prijateljima. Solidarno za slobodno novinarstvo i veliko hvala svima.

 

<
Vezane vijesti