U reportaži iz Ugande, Hrvoje Ivančić donosi priču o Grace, hrabroj i požrtvovnoj ženi. Ona se brine za siročad u Acholiju, predgrađu glavnog grada, nastanjenom prognanicima iz ratom zahvaćenog područja, na kojem je donedavno operirao zloglasni Joseph Kony i njegova paravojska, tzv. Vojska Spasa.

Predgrađe glavnog grada Ugande. Preko cijelog brda poslagane su blatne kućice koje kao da su iz njega izrasle. Povezane su uskim puteljcima i prašnjavim cestama na kojima je najviše pješaka, poneki motor, a samo rijetko automobil. Trgovine, mesnica, ljekarna, sve se to nalazi na otvorenom. Karakter mravinjaka obogaćuje i kamenolom u kojemu rade cijele obitelji zarađujući do dolar dnevno. Sve što nedostaje je veliki natpis: "Welcome to Acholi quarter, Kampala".

Ali nije ovo nikakav lunapark, iako bi se po broju djeci i to moglo zaključiti. Sirotinjsko naselje Acholi ime je dobilo po narodu Acholi sa sjevera Ugande i danas broji oko 4 000 stanovnika. Svi su redom prognanici iz ratom zahvaćenog područja na kojem je donedavno operirao zloglasni Joseph Kony i njegova paravojska tzv. Vojska Spasa. Vlada je prognanicima 1990-ih dala zemljište na kojem su izgradili svoje kuće većinom od trstike i blata, a rijetko i od cigle. U naselju nema odvodnje, nema struje niti kanalizacije. Uvjeti su u najmanju ruku nehigijenski ali s druge strane sve je bolje od rata i od krvi koja se prolila na sjeveru. Djeca su nasmijana i odrpana, žene lijepih lica i ponosne, muškarci premoreni od teškog posla u obližnjem kamenolomu.

U cijeloj toj patnji i naizgled bezizlaznoj situaciji pojavljuje se jedna žena i sama prognanica sa sjevera te ljudima pruža pogled u bolje sutra. Njezino ime (milost) lako bi mogli zamijeniti s Hope (nada). Ona je 1999. pokrenula organizaciju Life in Afrika s ciljem poboljšanja života odnosno opstanka njezinih sunarodnjaka u Kampali.

grace_1.jpg
Težak novi početak

 

"Vojnici su oteli mojega muža za kojeg sam kasnije saznala da je mrtav. Nisam imala izbora nego doći u Kampalu jer bjesnio je rat. Bilo je to 1991. Doselila sam sa svoje šestero djece i nije bilo lako. Vidjela sam ogromnih strahota i velike patnje. Ljude odsječenih udova, ostavljene i neuhranjene djece...", prisjeća se Grace ispred kućice s ograđenim dvorištem u četvrti Acholi, koje predstavlja sjedište udruge. 

"U Kampali nisam imala ništa. Nismo imali čak ni za hranu ali odlučila sam se brinuti i za ostalu napuštenu djecu. Do sad sam ih posvojila 12, a ne bi mi bio problem primiti ih još. Puno smo puta spavali praznih trbuha, ali uvijek se pojavi neki dobri samaritanac, prolaznik i omogući nam da preživimo dan. Tako je to bilo na početku." Kaže Grace uzdignute glave dok iz susjedstva dopiru glasovi i dreka zaigrane djece. Svako malo kroz uličnu ogradu proviri malena nasmijana crna glavica i pozdravi me "Muzungu!" - naziv za bijelca.

"Kad sam prebrodila svoju krizu zapitala sam se: Hej, pa zašto ne bi pomogla i ostalima u zajednici? Glavna je potreba dakako bila briga za djecu. Oni su se vrlo loše hranili, nisu išli u školu i radili su teške poslove u kamenolomu. Htjeli smo im pružiti centar za druženje, omogućiti im školovanje, ali nije išlo glatko. Najteže je bilo s djecom koja su bila oteta i vratila se nazad u zajednicu. Imali su strašne traume jer su vjerojatno morali ubijati i prisustvovati svakojakim gadarijama."

Treba spomenuti da školovanje u Ugandi nije besplatno i mnogi si ga ne mogu priuštiti. Jedan semestar za osnovnoškolce stoji od 120 do 250 kuna i više. Za hrvatske pojmove to je relativno mala cifra, ali uzmemo li u obzir da radnik u kamenolomu četvrti Acholi zaradi oko pola dolara dnevno stvari postaju jasnije. Upravo je zbog toga bitan program kojeg je Grace pokrenula pred više od 10 godina. Ona u cijeloj priči nije sama. Okružena je kreativnim i vrijednim ljudima. Pomažu joj tako njezina kćerka Marija i administrator Peter Andelo kojemu sjedište udruge služi i kao mjesto za stanovanje.

peter_andelo.jpg
Skromni životni prostor

 

S Grace i Peterom sam ušao u kuću jedne od žena koje prisustvuju programu. Kućica golih zidova, jedine prostorije od oko 10 kvadrata, dom je za njih osmero! U njoj živi Margaret Ochaya koja s Grace surađuje već šestu godinu.

kamenolom.jpg

I ona je poput mnogih žena iz Acholilanda uz svoje četvero djece posvojila još 3. Upitao sam Grace dali je to tradicionalno ili je samo igra slučaja da žene tako lako uzimaju napuštenu djecu. Objasnila je da se radi o duhu zajedništva kod naroda Acholi.

"Acholi su naime kulturološko drugačiji od stanovnika Kampale. Moj narod oduvijek je živio u snažnim zajednicama, gotovo komunama. Zajedno bi obrađivali zemlju i brinuli se o djeci. Zbog toga se mnoge žene brinu o napuštenoj djeci. Isto tako zbog toga je bilo teško priviknuti se na život u predgrađu velikoga grada gdje su veze u obitelji puno slabije. Mi sa sjevera smo drugačiji"

Teško se vraćaju kući

 

Dok se mnogi roditelji žele vratiti kući, većini djece Kampala je postala dom. Ovdje su stekli prijatelje, krenuli u škole, jednostavno su se adaptirali novoj situaciji. Da ne spominjemo da su mnogi ovdje i rođeni pa niti ne znaju kako izgleda regija njihovih roditelja. Otrgnuti su iz korijena.

"I ako se žele vratiti oni tamo više nemaju kuće. Gdje će ići, kamo?", kaže Grace, te dodaje "Pobunjenik Kony zbog kojega je cijeli rat i započeo, navodno se opet vraća u Ugandu".

Joseph Kony je sa svojom paravojskom preselio u Kongo i Uganda ga se navodno riješila, ali mnogi predviđaju da će se vratiti. Grace kaže da je sve to smišljeni plan vlade da se Achole iseli iz njihovih domova. Stvar je nelogična jer je i sam Kony Acholi, ali Grace ima svoju verziju priče.

"U Acholilandu je sada mir, ali kruže glasine da će se zloglasni Kony vratiti i da će ponovno nastati kaos. Pretpostavlja se da ga sponzorira vlada Ugande zbog zemlje. Vjerujem da mnogi moćnici žele zemlju za svoje farme. Iako se vlada navodno bori protiv Konyeve paravojske, on im u stvari zgodno dođe kao pijun za rastjerati i pobiti narod. Zemlja ostaje prazna i spremna za nove ljude koji tek trebaju doći".

Bitno je srce i bitna je strast

 

"Postoji neka snaga koja me pokreće i tjera me dalje. Ne znam točno što je to. Ponekad pomislim kako bi bilo dobro da posvojenu djecu dadnem u sirotište i živim jednostavnim životom bez stresa. Ali tad! Samo jedan pogled na dječja lica, jedan jedini smiješak, vrati me na pravi put. Posljednje dvoje posvojila sam prije dvije godine. Jedan ima četiri, a drugi šest godina", kaže Grace.

I uistinu! Kada usporedimo zapadnjačku obitelj s velikom kućom, dva auta, velikim poslovima, vikendicom, laptopom, mobitelima i dvoje djece kojima treba dadilja, s jednom ženom bez ičega, sa šestero djece i još dvanaestero posvojene, sa ogromnom snagom i energijom rezultat je krajnja nelogičnost u krajnje nelogičnom svijetu. 


 

Posjetila je Hrvatsku 

"Bila sam prošle godine kod svojih dobrih prijatelja u Hrvatskoj. Kultura je hladnija nego ovdje i svi nekako žive svoj život. Ne postoje zajednice kao što je to u mojoj kulturi, ali svejedno sam upoznala puno topline u ljudima. Problem je nastao u sporazumijevanju jer malo ljudi govori engleski. Bila sam na obali koja je prekrasna, s mnoštvom različitih ljudi. Puno se ljudi okretalo za mnom zbog boje kože. Činilo se kao da smo mi jedini crnci u Hrvatskoj. Vidjela sam samo još jedan par na obali", prisjeća se sa smiješkom na licu Grace.


 

Uganda

Uganda je zemlja s 25 milijuna stanovnika i s glavnim gradom Kampalom, koji broji oko dva milijuna. Uz broje probleme, građanske ratove i predsjednika, koji je na vlasti već 25 godina, Uganda je najstabilnija zemlja u regiji.

Ključne riječi: Afrika, Uganda
<
Vezane vijesti