Foto: hdwallpapers.net<br>Foto: hdwallpapers.net
Europske sportske igre kao maska za nasilje: U danima kad su predsjednik HOO-a Zlatko Mateša i drugi uvaženi gosti boravili u Bakuu, raspravljali o Igrama i titrali nepca crnim kavijarem, na tamošnjem aerodromu privedena je Leyla Yunus, poznata borkinja za ljudska prava i kritičarka azerbajdžanskog režima, zajedno sa suprugom Arifom Yunusom. "Odvijaju se selektivni kazneni progoni novinara, blogera i aktivista koji izražavaju drugačije mišljenje", kaže H-Alteru povjerenik za ljudska prava Vijeća Europe Nils Muižnieks.

Kad je koncem veljače britanski The Guardian "otkrio" da će oko šest tisuća sportaša iz 50 zemalja natjecati na prvim Europskim igrama u Azerbajdžanu na račun domaćina, u britanskoj javnosti je izbio popriličan skandal. Izgledalo je to kao da po tko zna koji put međunarodna sportska zajednica koristi "duh olimpizma" za umivanje obraza nedemokratskih politika koje brutalno gaze "vanjske" i "unutarnje" neprijatelje. Na optužbe da (ne)izravno amenuju nedemokratsku politiku, predstavnici Europskog olimpijskog odbora (EOO), svojevrsni vlasnici licence samih igara, izvlačili su se poslovičnom apolitičnošću zbog koje su afroamerički sprinteri Tommy Smith i John Carlos - koji su podignuli šake s crnom rukavicom na Olimpijskim igrama 1968. u Meksiku - doživotno izgnani iz sportske zajednice, ističući kako je na njima da igraju igre, a na drugima da se brinu za ljudska prava.

Smith i Carlos: Neće politika u olimpijsku butigu! (Foto AP)<br>
Smith i Carlos: Neće politika u olimpijsku butigu! (Foto AP)

Uslijedila je izjava azerbajdžanskih organizatora i Europskog olimpijskog odbora koji su potvrdili priču o financiranju, dodajući kako je uobičajeno da domaćini snose troškove ovakvih događaja. Index of Cenzorship, Human Rights Watch i još nekoliko organizacija objavile su zajedničko priopćenje, navodeći kako će režim predsjednika Ilhama Alijeva iskoristiti ovaj događaj za prikrivanje masovnih kršenja ljudskih prava, baš kao u Kristof Bender, ESI: "Režim će potrošiti enormne svote za poboljšanje ugleda i prikrivanje kršenja ljudskih prava. To mu, međutim, uspijeva jer europske vlade dopuštaju da ih se pravi budalamaslučaju Pjesme Eurovizije, koja je u Bakuu održana dvije godine prije.

No, da su novinari iz The Guardiana pomnije pratili štampu u, primjerice, Hrvatskoj, uvidjeli bi da je njihovo otkriće kod nas zapravo vijest stara godinu dana. U lipnju 2014. Hrvatski olimpijski odbor (HOO) u priopćenju za medije pohvalio se činjenicom da će "troškove prijevoza, smještaja i prehrane sportskih delegacije snositi organizator Igara, dok nacionalne olimpijske odbore očekuje udio u 25 milijuna eura prihoda od prodaje marketinških prava, koje će dijeliti s vlasnikom prava, Europskim olimpijskim odborom, i europskim sportskim federacijama".

Ova ekskluzivna pozicija HOO-a, da objavljuje vijest nad kojom se međunarodni borci za ljudska prava zgražaju s puno zakašnjenja, vjerojatno je posljedica činjenice da je predsjednik nacionalnog olimpijskog saveza Zlatko Mateša jedan od najodgovornijih pojedinaca u međunarodnom kontekstu ove priče. On je naime član izvršnog odbora Europskog olimpijskog odbora. Štoviše, Mateša je i dopredsjednik Komisije za koordinaciju Europskih igara u Azerbajdžanu.

Zlatko Mateša, bivši Tuđmanov premijer, poznat po niskom pragu tolerancije spram autoritarnih režima. (Foto: Daniel Kasap, Hina)<br> Zlatko Mateša, bivši Tuđmanov premijer, poznat po niskom pragu tolerancije spram autoritarnih režima. (Foto: Daniel Kasap, Hina)

"Sport nije područje koje se bavi političkim pitanjima", kazao nam je Mateša kad smo ga zamolili da komentira optužbe da će ova manifestacija poslužiti kao dobar PR za poliranje Alijeva režima koji prema izvještajima brojnih organizacija masovno krši ljudska prava svojih građana. "Koliko je meni znano, ni jedna međunarodna multilateralna institucija poput Ujedinjenih naroda, Vijeća Europe ili Europske unije nije uvela nikakav oblik sankcije prema Azerbajdžanu", istaknuo je Mateša, potvrdivši pritom da očekuje odlazak dvjestotinjak predstavnika hrvatske sportske delegacije, od čega 130 sportaša. Na račun domaćina.

Prema njegovom mišljenju, dodjela prava na organizaciju sportskih natjecanja nije nagrada nego obaveza, te "u pravilu ima pozitivan efekt na U analizi "Kavijar diplomacija - kako je Azerbajdžan utišao Vijeće Europe", istraživački centar Europska stabilizacijska inicijativa (ESI) pokazao je kako su, umjesto doprinosa demokratizaciji Azerbajdžana, članovi PACE-a doprinijeli utišavanju kritika u Europi na račun masovnih kršenja ljudskih prava u ovoj zemlji - u zamjenu za kavijarrazvoj demokracije i civilnog društva u zemlji domaćina" kao što se, kaže, vidjelo u Kini.

Tom je mišlju vjerojatno bio vođen i koncem travnja prošle godine, kad je zajedno s 15 svojih kolega iz Komisije održao prvi u nizu sastanaka s domaćinima oko organizacije Igara. Primio ih je predsjednik olimpijskog odbora Azerbajdžana, ujedno i predsjednik države Ilham Alijev, a o tehničkim detaljima Igara Mateša i drugi članovi delegacije raspravljali su s predsjednicom Organizacijskog odbora Mehriban Alijevom, ujedno suprugom predsjednika ove države. Dvoje isturenih predstavnika domaćina - predsjednik i prva dama - od početka su najstrastveniji zagovarači održavanja prvih Europskih igara u Bakuu. Premda nisu poznate konkretne brojke, prema nekim izvorima ovaj će događaj tamošnje vlasti stajati 8 milijardi dolara (!). Dvije godine prije službeno su potrošili 75 milijuna eura na Eurosong, a neslužbeno nekoliko stotina milijuna, svakako puno više od Putina u Rusiji, koji glazbeno-sportske manifestacije često koristi u iste svrhe.

U danima kad su Mateša i drugi uvaženi gosti boravili u Bakuu, raspravljali o Igrama i možebitno titrali nepca delicijama prirođenima tome kraju - možda i crnim kavijarem, najplemenitijim među ribljim jajašcima - na tamošnjeg aerodromu privedena je Leyla Yunus, poznata borkinja za ljudska prava i kritičarka režima, zajedno sa suprugom Arifom Yunusom. Uhićeni su pod optužbom da su špijuni Armenije, susjedne države s kojom dijele višedesetljetne sukobe i zemlje koja vlasti često služi kao opće mjesto za prokazivanje neprijatelja Azerbajdžana.

Štoviše, toga se tjedna intenzivirao val uhićenja koji će godinu završiti sa 100 političkih zatvorenika, mahom blogera, aktivista i novinara, zabranom NGO-a koji primaju donacije iz inozemstva, gašenjem organizacija za zaštitu novinarskih sloboda i zaleđivanjem računa nezavisnih medija.

Premda su optužbe u većem dijelu slučajeva bazirane na poreznim prijevarama, posjedovanju droge ili oružja, svim uhićenicima je bila zajednička sustavna kritika postojeće vlasti. Tako je, primjerice, istraživačka novinarka Kadija Ismayilova otkrila kako je predsjednik svojim kćerima Predsjedničke izbore 2013. godine, promatrači iz redova Parlamentarne skupštine Vijeća Europe (PACE) i Europskog parlamenta proglasili su "slobodnim i transparentnim", dok su članovi europskog Ureda za demokratske institucije i ljudska prava pri OESS-u napisali da su svjedočili vjerojatno najgorim izborima koje su pratili u povijesti ove institucijeprepustio vlasništvo nad više rudnika zlata i telekomunikacijskom kompanijom, a 11-godišnjem sinu nekretninu vrijednu 44 milijuna dolara. Kad je serijal počeo izlaziti, u stanu joj je preko noći instalirano više kamera. Nekoliko mjeseci poslije, na Internetu je objavljena snimka novinarke s partnerom u krevetu. No, Ismayilova nije odustala od svojih istraživačkih priča, pa je na koncu završila u zatvoru s optužbama za poticanje samoubojstva, gdje i dalje čami, čekajući travanj, kad je zakazan početak suđenja. Prijeti joj višegodišnja kazna zatvora.

"Za vrijeme tri posjeta Azerbajdžanu, primijetio sam kako se od 2012. godine značajno pogoršalo stanje slobode izražavanja, okupljanja i udruživanja, a stvari su eskalirale prošle godine. Situacija se najbolje može ilustrirati selektivnim kaznenim progonima pojedinaca što su izražavali drugačije mišljenje, uključujući novinare, blogere i aktiviste", kaže H-Alteru povjerenik za ljudska prava Vijeća Europe Nils Muižnieks.

To potvrđuje i slučaj novinarke Arzu Geybulle, koja je u tamošnjim medijima zajedno s cijelom obitelji prije nekoliko mjeseci podvrgnuta višednevnoj hajci. Povod je bio činjenica da je suradnica jednih novina iz Armenije. "Prozvali su me za veleizdaju, radili televizijske emisije u kojima su iznosili laži o meni i mome ocu, a preko društvenih mreža su mi slali otvorene prijetnje smrću", ističe Arzu Geybulle, novinarka koja je uvjerena da je izbjegla sudbinu Ismayilove i drugih kolega jer živi i radi u Turskoj.

"Da se vratim u Azerbajdžan, sigurno bih završila u zatvoru. Zbog huliganizma, posjedovanja droge ili nečeg trećeg...", kaže za H-Alter ova kritičarka Alijeva režima.

"Ekonomska politika sadašnje vlasti je da što više novca stavi sa strane i da ga što manje dijele sa svojim narodom. Politički cilj im je da osiguraju što duži ostanak Alijeva na vlasti. Tradicionalna opozicija je slaba, vlast zatvara koga želi, dok se zemlja sve više uništava. U isto vrijeme, tvrtke koje plaća režim izrazito uspješno lobiraju kod donositelja odluka u SAD-u, Bruxellesu i Strasbourgu ", ističe novinarka.

Dok se u državi dešavaju ovakve stvari, međunarodna zajednica čini malo ili ništa da se spriječe brutalna kršenja ljudskih prava. U zadnjih nekoliko godina bivša zemlja sovjetskog bloka koju je Alijev 2003. godine na izborima preuzeo od svoga oca zabilježila je jedan od najbrže rastućih Sanja Sarnavka: "Ništa nije čisto samo po sebi, pa tako ni sport. Mora postojati neka granica koju se ne smije prijeći"BDP-a u ovom dijelu svijeta te je sve prisutnija na europskom tržištu, uključujući i Balkan, putem velikih investicija i prvenstveno zahvaljujući ogromnim zalihama nafte i plina, na koje se odnosi čak 90 posto cjelokupnog izvoza. Odnos između Azerbajdžana i EU-a pritom je posebno kontroverzan i moralno dvojben. Za vrijeme predsjedničkih izbora 2013. godine, promatrači iz redova Parlamentarne skupštine Vijeća Europe (PACE) i Europskog parlamenta proglasili su ih "slobodnim i transparentnim", dok su članovi europskog Ureda za demokratske institucije i ljudska prava pri OESS-u napisali da su svjedočili vjerojatno najgorim izborima koje su pratili u povijesti ove institucije. Slično je bilo u prethodnim izbornim ciklusima u zadnjih petnaest godina.

U analizi "Kavijar diplomacija - kako je Azerbajdžan utišao Vijeće Europe", istraživački centar Europska stabilizacijska inicijativa (ESI) pokazao je kako su, umjesto doprinosa demokratizaciji Azerbajdžana, članovi PACE-a doprinijeli utišavanju kritika u Europi na račun masovnih kršenja ljudskih prava u ovoj zemlji - u zamjenu za kavijar. "Jedan od razloga je geopolitička pozicija ove zemlje, ali više naznaka sugerira da je korupcija odigrala ulogu u odvraćanju PACE-a od njihovih dužnosti", stoji u izvješću.

"Azerbajdžan je bio najuspješniji u svojoj kavijar diplomaciji u Vijeću Europe", kaže H-Alteru Kristof Bender iz ESI-a. "Ali rade i na manipulaciji članova OSCE-a i Europskog parlamenta. Kritičari su manje uspješni. Dok politički zatvorenici u Azerbajdžanu primaju europske nagrade, njihovi Arzu Geybulle: "Ekonomska politika sadašnje vlasti je da što više novca stavi sa strane i da ga što manje dijele sa svojim narodom. Politički cilj im je da osiguraju što duži ostanak Alijeva na vlasti"slučajevi još nisu izazvali masovni javni otpor koji bi potaknuo ozbiljnu reakciju europskih političkih lidera".

Na kritike da institucije EU-a slabo reagiraju na utamničenje "neprijatelja režima" u Azerbajdžanu, povjerenik Vijeća Europe za ljudska prava kaže kako je ova institucija, uključujući njegov ured, učinila sve što je mogla da podigne svijest o ovim pitanjima, savjetujući vlasti u Azerbajdžanu o mogućim rješenjima i osuđivanju njihovog ponašanja kad je potrebno. "Ne mogu, s druge strane, spekulirati o naravi odnosa država članica s Azerbajdžanom. Nadam se da će ti odnosi imati snažnije ljudskopravne komponente", kazao nam je Muižnieks.

Prema mišljenju Kristofa Bendera iz ESI-a, europski politički lideri šute o masovnim povredama ljudskih prava prvenstveno zbog uvriježene teze da je Azerbajdžan ključna alternativa Rusiji za europsku energetsku neovisnost. "To je međutim goli mit. EU trenutno uvozi manje od 2 posto nafte iz Azerbajdžana i ništa plina. Novi plinovodi će opskrbljivati ovo tržište do maksimalno 4 posto totalne potrebe EU-a", kaže on, dodajući kako nema sumnje da će naredne Europske igre biti još jedna prilika da tamošnji režim dodatno ispolira svoj image na međunarodnoj sceni.

"To je samo jedno u nizu sličnih događaja, poput Pjesme Eurovizije. Režim će potrošiti enormne svote za poboljšanje ugleda i prikrivanje kršenja ljudskih prava. To mu, međutim, uspijeva jer europske vlade dopuštaju da ih se pravi budalama. Svi koji žele znati o stanju ljudskih prava u Bakuu sada to znaju", kaže nam, gotovo filigranski precizno opisujući ponašanje hrvatske Vlade u kontekstu Azerbajdžana, koji je prije dvije godine najavio veliki val investicija u Hrvatskoj, paralelno s drastičnim povećanjem uvoza nafte u zadnjih pet godina.

Milanović i Alijev 2013: Posao je iznad svega! (prtsc)<br>
Milanović i Alijev 2013: Posao je iznad svega! (prtsc)

Kad je 2013. godine Alijev drugi puta posjetio Hrvatsku, premijer Milanović odgovorio je organizacijama za ljudska prava koje su održale prosvjed da su nepošteni kada tvrde da se sastaje s korumpiranim diktatorom, jer se vlada prvenstveno bori da hrvatsko gospodarstvo dobije nove komercijalne poslove.

"Predstavnike bilateralnog sastanka dočekali smo pred zagrebačkim hotelom Esplanade s transparentima, što ih je šokiralo", prepričava nam Sanja Sarnavka, koja je u ime Kuće ljudskih prava u zadnjih nekoliko godina slala niz pisama u kojima su tražili oslobođenje njihovih kolega u Azerbajdžanu. "Budući da imaju razvijenu mrežu informacija o svojim 'protivnicima' i da su znali da sam sudjelovala na prosvjedu, odbili su mi dati vizu da otputujem u njihovu zemlju. Naime, na dan kad sam trebala letjeti odobrili su mi vizu, znajući da sam već morala otkazati let", kaže Sarnavka.

Licemjerje međunarodne zajednice u kontekstu Azerbajdžana je, dodaje, svugdje prisutno. "Kad sam bila u Vijeću Europe, gdje se vodila Nils Muižnieks: "Primijetio sam kako se od 2012. godine značajno pogoršalo stanje slobode izražavanja, okupljanja i udruživanja, a stvari su eskalirale prošle godine. Situacija se najbolje može ilustrirati selektivnim kaznenim progonima pojedinaca koji su izražavali drugačije mišljenje, uključujući novinare, blogere i aktiviste" rasprava o ljudskim pravima u Azerbajdžanu, nekoliko zastupnika mi je reklo da predstavnici azerbajdžanskog režima hodaju naokolo s Rolexima i novcem, nakon čega svi zatvaraju oči pred kršenjima ljudskih prava. Kad je u pitanju neka siromašna zemlja koja ne potkupljuje, onda svi naglo ustaju protiv diktatora i idu u rat, a kad oligarhija poput ove u Azerbajdžanu podmazuje novcima onda sve izgleda dobro", kaže Sarnavka, koja je uvjerena kako će i Europske igre poslužiti kao dobra prilika za umivanje Alijeva obraza.

"Ništa nije čisto samo po sebi, pa tako ni sport. Naravno da oni koji će na ovaj način ići podržavaju tamošnji sustav. Mora postojati neka granica koju se ne smije prijeći", kaže Sarnavka.

Upravo zbog toga najveće nevladine organizacije za zaštitu ljudskih prava apelirale su kod Međunarodnog olimpijskog odbora da na nedavnom izvršnom odboru otvoreno progovore o činjenici da su u partnerstvo uzeli zemlju koja je nadjačala Bjelorusiju po pitanju političkih zatvorenika. Na pitanje je li im MOO uslišao molbe, Mateša je ponudio zanimljiv odgovor:

"Olimpijski odbor Azerbajdžana je ravnopravan član međunarodnog olimpijskog pokreta i sudionik svih olimpijskih igara te nam nije poznato da bi Međunarodni olimpijski odbor na bilo koji način to doveo u pitanje", kazao je.

Ako sport, kako tvrdi, nije područje koje se bavi političkim pitanjima, onda kronologija ove priče pokazuje kako se politika itekako bavi sportom.

Što se tiče samog stava sportske zajednice, valja primijetiti kako je ona podignuta crna ruka iz nedopustivog čina u međuvremenu promovirana u pozitivan i snažan simbol borbe protiv (rasne) nejednakosti u sportskim arenama. Ako se rukovodimo trendom, podignuti srednji prst petro-diktaturi pričekat će, dakle, još pedesetak godina na službenu beatifikaciju međunarodne sportske bratije.

<
Vezane vijesti