Agroekologinja Tija Mlinac, koautorica knjige "103 samonikle biljke otoka Brača“: Pogrešno je vjerovati da bi samoniklo jestivo bilje moglo prehraniti čovječanstvo koje je sve brojnije, a biljaka, naročito u urbaniziranim područjima, sve manje.

Za otok Brač, koji danas još nije urbaniziran poput nekih drugih otoka i priobalja, najbolje bi bilo da zamrznemo postojeće stanje urbanizacije, kako bi se sačuvalo bogatstvo koje imamo.

Priču o samoniklom bilju koju smo započeli u kolovozu tekstom pod nazivom "Hrana i lijekovi svud oko nas", nastavljamo pričom o bilju otoka Brača. Bračanke Tija Mlinac i Marisa Škaljac napisale su i uz pomoć Narodne knjižnice Sutivan izdale vodič po samoniklom bilju toga otoka,"103 samonikle biljke otoka Brača", potaknute željom za očuvanjem prirodnog bogatstva otoka. "Prepoznavanjem biljaka, njihovih imena i ostalih karakteristika ljudi bi trebali steći više poštovanja prema njima", objašnjava motive za ovaj opsežan dokumentarni rad agroekologinja Tija Mlinac.

Samonikle biljke rastu bez pomoći čovjeka, otporne na razne ekstremne uvjete kao što je ovo ljeto bez kiše ili iznenadni snijeg. Iako danas prolazimo kraj njih najčešće ne zamjećujući ih, kroz povijest su te biljke hranile, liječile i oblačile stanovništvo.

"Nažalost, tek u doba ratova i neimaštine, one su se cijenile i koristile. Poznato je da je samoniklo jestivo bilje othranilo otočane upravo u tim najtežim vremenima", kaže Mlinac koja je za 'H-Alter' otkrila što sve neprimjećeno raste pokraj nas te kako današnja dominacija turističke industrije na našim otocima utječe na biljni svijet.

"Branje 'divljeg zelja', njegovo čišćenje, kuhanje i konzumiranje, predstavlja određeni ritual kroz koji su se ljudi međusobno družili, a kuća je 'vonjala' karakterističnim mirisom", piše u predgovoru vaše knjige. Koliko se ta kulturna dimenzija zadržala na otocima?

Branje i kuhanje divljeg zelja još je uvijek važan ritual u mnogim obiteljima. Ipak su stariji ljudi naučili mlađe naraštaje i prenijeli taj običaj, barem onima koje je to interesiralo. Ja i moja kolegica Marisa pripadamo nekim od tih mlađih generacija. Naravno da bi se ta vještina mogla i malo šire prakticirati, a to pokušavamo postići povremenim radionicama prepoznavanja bilja i njegovog korištenja u sklopu pojedinih kulinarstvu i prirodi okrenutih manifestacija poput Kužine od štajuna ili Olive Treka na otoku Braču. 

Osim što je branje zelja imalo kulturnu važnost, bilje je imalo i značajnu ekonomsku ulogu. Brač je, primjerice, nakon Drugog svjetskog rata bio poznat po smolarenju. Na koje se još načine koristilo bilje, osim za prehranu?

Sredinom prošlog stoljeća, točnije 1952. god. na Braču se smolarilo oko 30 000 stabala crnog (Pinus nigra subsp. dalmatica) i alepskog bora (Pinus halepensis) i mnoge su obitelji živjele od toga. Razvojem kemijske industrije smolarenje je kao grana privrede zamrlo. Koliko se u tim godinama razmišljalo o stablima kao živim organizmima, vrlo je upitno. Od borova se tražilo sve više smole pa se prakticiralo intezivno smolarenje, ili smolarenje na mrtvo. Još i danas, kada šetate zaštićenim krajobrazom Vidove gore, možete vidjeti ožiljke na stablima od sedamdeset godina starog smolarenja.

Stariji ljudi još se sjećaju sađenja buhača (Tanacetum cinerariifolium) na Braču u godinama nakon 2. svjetskog rata. Tada je naš dalmatinski buhač bio jako tražen u SAD-u i Japanu kao prirodni insekticid. Danas je on zbog prekomjernog branja zakonom zaštićen. U to vrijeme i kadulja (Salvia officinalis) je bila tražena i imam podatke da je gotovo potpuno nestala zbog prekomjernog branja. Tako da o potencijalu samoniklog bilja kao masovnom izvoru zarade ne treba mnogo razmišljati. Nijedna vrsta nije toliko rasprostranjena da se od nje može ostvariti veliki profit. Možda jedino ako se zasade uzgojne površine naših autohtonih biljnih vrsta čiji bi proizvodi bili namijenjeni prodaji.

tija_mlinac_biljke_1.jpg

Što se tiče osobne uporabe, skoro svaka biljka koju vidimo oko sebe nekad je nečemu služila, bilo kao hrana, alat, ogrjev, za izradu odjeće, ljekovitih pripravaka i slično. Ta znanja su se posljednjih desetljeća izgubila, ali mislim da se vraća interes za prirodnim, kako u prehrani i kozmetici, tako i u ostalim segmentima života.

Danas se ne smolari, niti se bavi većinom prijašnjih aktivnosti, jer ih je zamijenila industrija turizma. Čini se da puno vremena provodite u potrazi za "zeljem". Jeste li primijetili kako turizam, kao najdominantnija ekonomska aktivnost Brača danas, utječe na biljni svijet otoka? 

Najveći protivnik biljnog svijeta je urbanizacija. Naselja se šire, a to dovodi do degradacije tla, uništavanja staništa a samim tim i biljnih i životinjskih vrsta, i to nepovratno. Danas kada se vozite našim otokom možete još uvijek uživati u prirodnim krajolicima. Ali zadnjih godina postepeno se pojačava trend osvajanja novih površina za turističke, stambene ili industrijske komplekse kojima se nepovratno degradira okoliš. Za otok Brač, koji danas nije još ni približno urbaniziran poput nekih drugih otoka i kopnenog priobalja, najbolje bi bilo da zamrznemo postojeće stanje. Bez izgradnje novih, a uz aktivaciju postojećih kapaciteta koji leže u napuštenim naseljima i neuređenim povijesnim središtima živih naselja, stvorili bi dovoljno resursa za turizam a prirodu bi ostavili na miru. Netaknuta priroda jedan je od najjačih turističkih resursa, sa svojim zdravstvenim i rekreativnim potencijalom, koji u kombinaciji s morem može od naših otoka učiniti istinski raj na zemlji, kako za domaće stanovništvo tako i za turiste.

Na koji je način bilje dio vašeg svakodnevnog života? Koje bračke biljke najčešće tražite?

Osobno ih koristim u razne svrhe, a najviše kao hranu. Kao divlje zelje ili mišanciju berem oko petnaest vrsta, ovisno o terenu i ponudi koju priroda pruža na određenom lokalitetu. Uglavnom kada spremam divlje povrće obavezno je barem pet vrsta pomiješano, onih najčešćih. To su kostrijeć, bršaka, divlji luk, koromač, kozja brada. Šparogu i bljušt berem u proljeće, a ponekad višak blanširam i zamrznem za ostali dio godine pa u njima posebno uživamo izvan sezone branja. Izdanci tetivike također su česti na mome meniju, njih ima u proljeće, ali i u jesen čim padnu obilnije kiše. Od trputca spremam juhu, a motar i kapare kiselim. Za njegu tijela i lakše ozljede (opekline, hematome i sl.) koristim macerat od smilja ili kantarion. Od zlatne paprati i kadulje spremam čaj koji je jako ukusan i sladak bez dodatka šećera ili meda. Zatim buhač i lavandu sušim i spremam u vrećice koje mi koriste protiv raznih insekata. Mnoge biljke ili njihove plodove koristim za aromatiziranje rakije, poput travarice, smrikovače, rogačuše i drugih.

Vodič ste izdali prošle godine. Kakav su interes za Vodič i bilje pokazali Bračani a kakav gosti vašeg otoka?

Interes naših otočana, a i stanovnika šireg područja, ugodno nas je iznenadio. Međutim, mnogi od njih imaju oskudno znanje o biljkama, ne zbog nezainteresiranosti, već zbog nedostatka pristupačnih podataka o svim tim biljkama koje rastu u našoj okolini.

brac_samonikle.jpg

Primijetili smo i da su turisti koji posjećuju naš otok u predsezoni i posezoni mnogo više zainteresirani za prirodu i bogatstvo našeg otoka nego oni koji dolaze u srpnju i kolovozu.

Interes za konzumiranjem samoniklog jestivog bilja sve se više vraća, ali pogrešno je vjerovati da bi se na taj način moglo prehraniti čovječanstvo, kojeg je sve više, a biljaka, naročito u urbaniziranim područjima sve manje. Na taj način samoniklo bilje ostaje privilegij poznavalaca koji još žive u nezatrovanom okolišu, te mogu koristiti sve blagodati tog prirodnog izvora hrane i važnih nutritijenata, a u tome im ova knjiga može pomoći.

Kao agroekolog po struci, moram spomenuti i to da danas mnogo pišemo o potrebi očuvanja bioraznolikosti, zaštićenih i strogo zaštićenih biljnih vrsta, ali nikakve koristi od svega toga ako ljudi ne prepoznaju te biljke u prirodi. Upravo kroz ovu knjigu željeli smo stanovnike i posjetitelje našeg otoka informirati i o takvim vrstama tako da su one posebno naznačene. 

<
Vezane vijesti