Foto: M. Medić<br>Foto: M. Medić
Nataša Kandić: Nema realne opasnosti od Šešelja, koji je pušten zbog grešaka sudaca. On nema planove za budućnost, što je pokazao ponavljanjem huškačkih povika iz devedestih. S njim neće ni oni koji su protiv Vlade. Točno je da je Šešeljeva retorika huškačka, pun je mržnje, ali najviše prema predsjedniku i premijeru Srbije, koje je stvorio. Prigovore, i to ozbiljne, u vezi s neizrečenom presudom Šešelju treba uputiti sucima Haaškog tribunala.

Tijekom vikenda u kojem je Šešelj paradirao Beogradom, u tom je gradu usvojen konačni prijedlog statuta Koalicije za REKOM, čime su prihvaćane izmjene koje su, nakon dvije godine pregovora, unijeli izaslanici predsjednika Crne Gore, Srbije, Hrvatske i Kosova, te bošnjačkog i hrvatskog člana Predsjedništva BiH. Na taj način Regionalna komisija za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima, koja okuplja više od 1900 organizacija civilnog društva, iz nevladinog polako prelazi u međudržavni projekt. Koalicija sada od predsjednika država i članova Predsjedništva BiH očekuje da najkasnije do kraja siječnja 2015. informiraju javnost i nacionalne parlamente o svojim odlukama da zajednički podrže osnivanje REKOM-a. Time bi postjugoslavenske zemlje, prvi put u povijesti postkonfliktnih društava, samostalno, bez uvjetovanja i pritiska međunarodne zajednice, započele s izgradnjom regionalnog mehanizma za suočavanje s prošlošću koji ima potencijal otkloniti nedostatke sudske pravde i informacijsku blokadu otkrivanja preostalih masovnih grobnica te osigurati poštovanje činjenica i osobnih iskustava. H-Alter je tim povodom, kao i povodom Šešeljeva povratka, razgovarao s koordinatoricom REKOM-a Natašom Kandić.

Zašto je ova regionalna inicijativa važna?

Činjenice su uvijek nesporne. Interpretacije su, pokazalo se, sporne. Komisija za REKOM će utvrditi činjenice a onda se mora uspostaviti procedura i pravila njihovog predstavljanja. O modelima procedure se treba odlučiti, a ove države bi u tom kontekstu trebale učiti na primjerima drugih država, poput NjemačkeS procesom za REKOM smo zapravo pokazali da su suđenja za ratne zločine jako važna, ali da imaju veliko ograničenje i da mora postojati dodatan instrument za micanje tih ograničenja. Države su zapravo prihvatile kaznenu odgovornost kao mehanizam za suočavanje s prošlošću dok su organizacije civilnog sektora izgradile drugi aspekt: REKOM-om smo uspjeli pokazati nužnost postojanja jednog regionalnog mehanizma koji će biti fokusiran na žrtve, koje bi mogle iznositi kredibilna i prethodno provjerena svjedočenja. Samo se s točnim i preciznim slikama masovnih zločina može vidjeti cjelina događanja devedesetih godina na ovim prostorima.

Koje bi ključne ovlasti trebala imati inicijativa?

Članovi Koalicije su na skupštini prihvatili sve izmjene koje su tražili izaslanici predsjednika država, poput prijedloga o ukidanju represivnih ovlasti, čime se otklanjaju sumnje da REKOM preuzima nadležnost sudskih organa. Sve što je izmijenjeno u statutu pritom ne remeti suštinu: na Komisiji ostaje utvrđivanje činjenica, javna svjedočenja, debate nakon izvještaja, popis ljudskih gubitaka, i civila i vojnika, i popis zatočeničkih mjesta. Koalicija REKOM posebno je pozdravila stav izaslanika predsjednika da među ciljevima Komisije bude i unaprjeđenje obrazovnih programa u skladu s činjenicama koje ustanovi Komisija. Također je postignuta potpuna suglasnost o tome da Komisija treba utvrditi činjenice o ratnim zločinima i drugim kršenjima ljudskih prava, izvršenim u razdoblju od 1. siječnja 1991. do kraja prosinca 2001. Tu je i istraživanje političkih i društvenih okolnosti koje su odlučujuće doprinijele izbijanju ratova, kao i činjenju ratnih zločina i drugih kršenja ljudskih prava, ali nakon utvrđivanja činjenica o ratnim zločinima.

Spominjete i obrazovni dio programa. Kako se planira primijeniti taj aspekt, s obzirom na to da svaka država ima svoj narativ, kojeg obilato koristi u, npr., udžbenicima?

Činjenice su uvijek nesporne. Interpretacije su, pokazalo se, sporne. Komisija za REKOM će utvrditi činjenice a onda se mora uspostaviti procedura i pravila njihovog predstavljanja. O modelima procedure se treba odlučiti, a ove države bi u tom kontekstu trebale učiti na primjerima drugih država, poput Njemačke. Tamo u svakom muzeju interpretacija apsolutno odgovara činjenicama, bez ikakvih komentara. S druge strane, na Ovčari je bilo nekoliko ljudi, vjerojatno predstavnika braniteljske populacije, sa svojom interpretacijom događaja. Osobno znam koje su razlike između njihovog narativa i činjenica, jer sam zastupala žrtve u sudskom postupku. Bio je, s druge strane, jedan vukovarski dokumentarist Mirko Kovačić. Stotine mladih je obišlo bolnicu i Ovčaru s njegovim vodstvom i objašnjenjem događaja. To je čovjek kojemu je, kao dobrom dokumentaristu, bilo stalo da se znaju činjenice, a ne da se propagiraju ideologije. Vjerujem da će jednog dana REKOM omogućiti da memorijalna mjesta na Ovčari, Kninu, Kosovu i raznim mjestima budu temeljeni isključivo na činjenicama.

Dakle, trenutno postoji načelna politička volja većine predstavnika država koje trebaju biti uključene u REKOM?

Da, načelno postoji. Međutim, mi kao Koalicija za REKOM smo uvijek u poziciji da molimo i čekamo. Telefonske pozive nekad čekamo mjesecima, kao što čekamo da se završe politički izbori u pojedinim zemljama. Trenutno smo u strahu da li će bošnjački član predsjedništva BiH potvrditi stav prethodnog člana, hoće li se srpski član Predsjedništva uključiti, kako će završiti predsjednički izbori u Hrvatskoj... Sve je to teret regionalnog pristupa, koji, međutim, ima neviđene prednosti nad nacionalnim mehanizmima. On zahtjeva od nas da budemo u poziciji onih koji molimo, čekamo i preklinjemo. No, vjerujemo u ovaj projekt i zbog toga smo spremni i na takve situacije.

Foto: H.Š.<br> Foto: H.Š.

Na konferenciji Koalicije za REKOM dosta se govorilo i o nedostacima sudske pravde po pitanju suočavanja s prošlošću. Kako gledate na odluku Haaškog suda da se pusti Šešelj, s obzirom na sve što se dogodilo od njegovog povratka?

Suci Haaškog suda napravili su brojne greške u vezi s Vojislavom Šešeljom, dok na njegove zlouporabe prava optuženog nisu imali odgovor. U slučaju suca Frederika Harhofaa, sucima, i predsjedniku suda Teodoru Meronu, Šešelj je bio dobrodošao sa zahtjevom za njegovim izuzećem, zato jer je privatnim pismom pokazao navodnu pristranost u odnosu na optužene. Zahvaljujući lukavstvu Šešelja, Haaški sud se oslobodio nepoželjnog suca, koji je govorio protiv novih standarda koji su uspostavljeni u procesu Gotovini i Perišiću. No, nakon toga nisu znali kako odgovoriti na Šešeljev zahtjev da se novi sudac podrobno upozna s njegovim predmetom prije nego se uključi u donošenje presude. Riječ je o tome da je cijeli dokazni postupak završen prije tri godine, ali da je svima bilo jasno što hoće Šešelj. On bi prihvatio samo smrtnu ili doživotnu kaznu. Svjestan da mu neće biti izrečene ove kazne, odlučio je učiniti sve da do presude ne dođe.

Što je s odgovornošću Srbije glede Šešeljeva povratka, na koju se pozivaju predstavnici hrvatskih institucija?

Šešeljeva bolest je dobro došla sucima. Izbacili su ga iz pritvora, kako je i sam Šešelj rekao, bez uvjeta, pa samim time nije bilo ni razloga da Vlada Srbije daje garancije. Vlada Srbije nema odgovornost za oslobađanje Šešelja. Niti ga može uhititi, niti ga može vratiti u haaški pritvorŠešeljeva bolest je dobro došla sucima. Izbacili su ga iz pritvora, kako je i sam Šešelj rekao, bez uvjeta, pa samim time nije bilo ni razloga da Vlada Srbije daje garancije. Vlada Srbije nema odgovornost za oslobađanje Šešelja. Niti ga može uhititi, niti ga može vratiti u haaški pritvor. On bi mogao biti uhićen u Srbiji zbog moguće povezanosti s ubojstvom Zorana Đinđića ili zbog širenja mržnje prema susjedima i poticanje na nasilje u Srbiji . No, imajući u vidu činjenicu da ni Vojislav Koštunica, koji se također dovodi u vezu s ubojstvom pokojnog premijera Đinđića, nikada nije saslušan, reaktiviranje pozadine ubojstva Zorana Đinđića je gotovo isključeno. Nema više ni Srđe Popovića, koji bi jedini mogao izaći na kraj sa Šešeljem. Šešelj poziva predsjednika i premijera Srbije da ga uhite, a pritom je siguran da se oni ne bi usudili to učiniti. Ipak, on ih je stvorio.

Kako se u Srbiji gleda na povratak Šešelja?

U Srbiji nema panike, a ni uznemirenosti zbog povratka Šešelja. Imao je dvije-tri kazališne točne koje su već viđene, mnogo puta. Okupio je nekoliko tisuća ljudi koji, kao i on, žive u devedesetim godinama. Vidjeli smo ih na ulici, s istim šubarama na glavi, kao da su iz pećina izašli. Šešelj ima minornu političku stranku, nema podrške u parlamentu, tako da se njime ne treba baviti. U tom kontekstu deklaracije su nepotrebne. Bilo bi uznemirujuće da su mu građani u Srbiji dali podršku, ali nekoliko tisuća ljudi, ako je i toliko bilo na jedinom njegovom javnom skupu protiv vlasti, ne predstavlja opasnost po regiju. Šešelj je bio jači dok je bio u pritvoru. On nema planove za budućnost, što je pokazao ponavljanjem huškačkih povika iz devedestih. S njim neće ni oni koji su protiv Vlade. Točno je da je Šešeljeva retorika huškačka, pun je mržnje, ali najviše prema predsjedniku i premijeru Srbije, koje je stvorio. Prigovore, i to ozbiljne, u vezi s neizrečenom presudom Šešelju treba uputiti sucima Haaškog tribunala. Ne treba zaboraviti da je Šešelj odustajanjem od obrane nakon završnih riječi tužitelja pozvao suce da odlučuju bez argumenata i odgovora druge strane (optuženog). Očito da se suci nisu usudili preuzeti rizik da krše prava optuženog.  

Predstavnci srpskih nevladinih organizacija za ljudska prava izrekli su prije dva tjedna pregršt kritika na račun današnje srpske administracije po pitanju ratnih zločina. Kako stoji Srbija u tom kontekstu i koliko ta činjenica doprinosi sprječavanju suočavanja s prošlošću?

U Srbiji su suđenja bila u zamahu, i s puno sudske energije, do otprilike 2009. godine. Mislim na suđenja za zločine na Ovčari, Lovasu, Podujevu i Suvoj reci ... Tužiteljstvo je i u spomenutim predmetima podizalo selektivne optužnice, kojima se štitilo generale, ali su suci, posebno u predmetu Ovčara i Lovas, pokazali veliki integritet i snagu, što se vidjelo u njihovim završnim riječima, u kojima su otvoreno govorili da postoje dokazi o odgovornosti nadređenih i da ih je optužnicom trebalo obuhvatiti. Riječ je o tužiteljima iz vremena socijalizma, koji ne vole optuživati oficire bivše JNA a ni Vojske Srbije, već najviše vole upirati prstom u dobrovoljce. Neki zaštićeni svjedoci i insajderi teško su optužili Tužiteljstvo za ratne zločine za odvraćanje od svjedočenja i zbog odustajanja od istrage protiv policijskog generala za zločine na Kosovu. Tužitelji su kompromitirali instituciju Tužiteljstva pokretanjem politički motiviranih postupaka kao u slučaju Ilije Jurišića, Ejupa Ganića, Divjaka itd..

Kako surađuju s aktualnom srpskom Vladom?

Nova srpska vlada ne spominje devedesete, rat, zločine i druge žrtve. Tužiteljstvo je u vrijeme Borisa Tadića radilo u tijesnoj suradnji s njegovim kabinetom i BIA-om. Postojeći tužitelji ne znaju drugačije, ne mogu bez "gazde“. I zbog toga se osjećaju izgubljeno s vladom premijera Vučića. Ne znaju koga optužitiNova srpska vlada ne spominje devedesete, rat, zločine i druge žrtve. Tužiteljstvo je u vrijeme Borisa Tadića radilo u tijesnoj suradnji s njegovim kabinetom i BIA-om. Postojeći tužitelji ne znaju drugačije, ne mogu bez "gazde“. I zbog toga se osjećaju izgubljeno s vladom premijera Vučića. Ne znaju koga optužiti, pod velikim su pritiskom srpskih udruženja žrtava, nemaju hrabrosti optuživati državljane Srbije koji su počinili zločine u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu. Zbog te nesigurnosti oni udruženjima obećavaju suđenja za ubijanje Srba, što je gotovo nemoguće, jer se počinitelji nalaze u drugim državama.

Tužiteljstvo je u subotu objavilo da je vrlo zabrinuto zbog prijetnji smrću zamjeniku tužitelja Bruni Vekariću i njegovoj obitelji, ocijenivši da se u javnosti stvara ozračje linča kako bi se spriječile tekuće istrage najtežih masovnih zločina. Objavili su kako je kampanja koju protiv tužiteljstva vodi zastupnik i predsjednik parlamentarnog odbora za Kosovo Milovan Drecun "stvorila atmosferu linča sa ciljem da se konačno onemogući rad u istraživanju najtežih predmeta masovnih ratnih zločina kao što su Mediji, Štrpci, Istok, Srebrenica, Naser Orić".

Tužiteljstvo za ratne zločine se često žali da tužitelji primaju prijetnje, a najviše što se za ovih 10 godina rada te institucije dogodilo je da je na automobilu jednog tužitelja pronađena cedulja s prijetnjom. Riječ je o instituciji koja izdaje nalog za uhićenje, te je javno objavljivanje koliko se plaše loše po kredibilitet te institucije. Tko će imati povjerenje u tužiteljstvo ako se tužitelji plaše ekstremiste Drecuna, koga svi poznajemo iz vremena Miloševića, ali koji je uspio postrojiti tužitelje ispred udruženja žrtava, gdje su se oni pravdali i obećavali da će suditi Hashimu Thaciju, umjesto da kažu da je njihov zadatak procesuirati komandanta X diverzantskog voda koji je sudjelovao u strijeljanju Srebreničana, a sada se slobodno kreće po Beogradu, i druge zločine koji su počinili državljani Srbije, a da će dokaze o zločinima prema Srbima predati nadležnim tužilaštvima u BiH i Hrvatskoj, kao i Specijalnom sudu za zločine OVK, i da će u okviru regionalne suradnje insistirati na kažnjavanju počinitelja zločina prema Srbima, kao i da će o tome obavještavati obitelji žrtava i javnost. Nažalost, šutjeli su pred Drecunom. I s ovim priopćenjem, navodnim procesuiranjem Nasera Orića, udvaraju se Drecunu, i vođama srpskih udruženja.

<
Vezane vijesti