Tamo gdje život na sjeveru nije samo američka serija, na norveškom otočju Lofoten u Arktičkom krugu, biologinja Heike Vester proučava jezik kitova. Uređaj za snimanje podvodnih zvukova otkriva zvučnu kulisu avenije nekog velegrada. Buku prometa prekidaju tek eksplozije, zvuk seizmičkih istraživanja koje je naša Vlada upravo dovela i na Jadran, a koji već tjeraju osjetljive životinje s obala Lofotena.

"A nemamo li mi u Norveškoj već dovoljno novca?", pita stariji sugrađanin lokalnu političarku s norveškog otočja Lofoten koja ga pokušava uvjeriti da je potrebno otvoriti i posljednje morsko područje te zemlje koje već nisu okupirale naftne bušotine. Prizor je to iz dokumentarnog filma "There will be oil" koji se bavi najvećom brigom norveških ribara i ekoloških aktivista. Naime, sa svakom novom promjenom vlasti u Norveškoj, pitanje dozvola za vađenje nafte u području osjetljivog ekosustava Lofotena i susjednih otoka Vesterålen i Senja, ponovo se otvara, a novi izbori su u rujnu.

Iako je riječ o zemlji koja slovi za jednu od najbogatijih država svijeta i koja brine za svoj okoliš, i prekrasni krajolik otočja čije su vode posljednje veliko mrijestilište bakalara, kao posljednji neprobušeni dio morskog dna teško odolijeva pritisku ekstraktivne industrije.

lofoten1.jpg

Čini se da je potpuno svejedno je li riječ o zemlji u teškoj krizi kao što je Hrvatska, o zemlji u, na primjer, Africi ili zemlji bogatog sjevera, retorika političara je svugdje ista. Na debati koju su norveške ekološke organizacije organizirale prošloga tjedna, predstavnici najvećih stranaka pozivali su se na potrebu za otvaranjem novih radnih mjesta na tom otočju daleko na norveškom sjeveru, nužnost novih prihoda od nafte te isticanje kako Norveška također nema "plan B" za svijet bez nafte.

 "Želimo vidjeti što će pokazati studije o mogućim utjecajima na ribarstvo koje su u izradi, a tek onda ćemo odlučiti. Naša je industrija nafte među najsigurnijima na svijetu, a ne možemo govoriti da želimo besplatne škole i vrtiće a odbijati naftu", kaže Eirin Sund iz vladajuće Laburističke stranke.

Vladajuća se, dakle, stranka još ne želi izjasniti, ali vuče u smjeru naftne industrije. Izbori su, međutim, u Norveškoj na rasporedu sljedeći mjesec, a u anketama trenutno vode konzervativci čiji je stav sličan.

"Smatramo da je moguć suživot nafte i ribarenja. Ipak, čekat ćemo rezultate istraživanja i onda odlučiti", kaže Nikolai Astrup iz Konzervativne stranke.

Za razliku od vodećih stranaka, one koje su dalje od vlasti, priuštile su si daleko veću kritičnost. "Cijeli parlament uopće ne propituje naftnu industriju. O kojoj su god lokaciji odlučivali, uvijek su rekli da je bušenje sasvim prihvatljivo za okoliš. Mi smo spremni u moru direktnom akcijom zaustavljati naftne platforme i obraniti Lofoten", najavio je Bjørnar Moxnes, predsjednik ljevičarske Crvene stranke.

Protiv otvaranja Lofotena i susjednih otoka naftnoj industriji izjasnili su se i liberali, kršćani, seljaci, zeleni i socijalisti, a izričitu podršku ekstrakciji dala je tek jedna od ultradesnih stranaka. 

lofoten2.jpg

"Banksy" s Lofotena: U bakalar vjerujemo

Do otočja Lofoten vlakom i trajektom vozi se više od 24 sata. Dvadeset i četiri su to sata gotovo jednoličnog prizora, guste šume s ponekom redovito crvenom drvenom kućom koja se pojavljuje na putu vlaka. 1200 kilometara daleko od glavnoga grada, ovo se otočje nalazi u Arktičkom krugu. Početkom kolovoza ovdje je još uvijek polarni dan, svjetlost nikada ne zapada do kraja i otocima vrludaju turisti, uglavnom zaljubljenici u aktivnosti kao što su planinarenje, bicikliranje, surfanje, kajakarenje ili neki drugi od brojnih sportova za koji ovdje postoje uvjeti. Temperatura je oko 13 stupnjeva, svugdje gdje se okrene, pogled dotiče na stotine planinskih vrhova i mnoštvo otoka i otočića.

Stotine mladih Norvežana u organizaciji tamošnje udruge Natur og Ungdom kao i stotinjak međunarodnih aktivista u kampu organiziramo od strane Young Friends of the Earth mreže u kolovozu je dalo podršku borbi ribarske zajednice protiv otvaranja ovog otočja naftnoj industriji. Podršku su došli pružiti i aktivisti iz Nigerije koji su posvjedočili o brutalnosti veze između okoliša i ljudskih prava.

"Dolazimo iz jednog od najonečišćenijih mjesta na svijetu poručiti kako moraju postojati granice za industriju. Dvadeset se godina borimo protiv čudovišta koje je odvelo planet na put destrukcije. Moraju postojati mjesta gdje se Shellu i sličnima neće dopustiti pristup, a ovi otoci moraju biti jedno od takvih mjesta. Između ostalih, i mi u Nigeriji se prehranjujemo bakalarom koji odrasta upravo ovdje", izjavio je Nnimmo Bassey iz Environmental Rights Action, inače i dobitnik Right Livelihood Award koja se naziva i alternativnim Nobelom.

lofoten4.jpg

Aktivnosti naftaških korporacija uništile su šume, zagadile vode i tla te ostavile lokalne zajednice u Nigeriji da se truju i polagano umiru pa rijetko tko doživi više od pedeset godina. Naravno, tako se nešto u Norveškoj neće dogoditi. Iako i u norveškom moru osim državnog Statoila buše i iste korporacije kao one u Africi, na europskom sjeveru ipak više paze što rade. Međutim, to i dalje ne znači da se ne može dogoditi katastrofa poput one u Meksičkom zaljevu, a čak i prije početka samog bušenja akvatorij Lofotena već mijenja svoju sliku. Ovdje, naime, mnogi dolaze zbog bogatstva životinjskog svijeta, promatraju morske orlove, tuljane, ali najveća su atrakcija kitovi. Plakati kojima su oblijepljeni izlozi u nekoliko ribarskih mjesta po otocima, piše da je pogled na kitove garantiran, bili oni kitovi ubojice, grbavi kitovi, perajasti kitovi, mali usani, dupini... U potragu za kitovima krenuli smo brodom okolišne organizacije Bellona, a vodič nam je biologinja koja je svoj život posvetila upravo proučavanju kitova tog područja. Teško da je itko bolje od nje upoznat s mjestima gdje se oni vole kretati, ali kitove ipak nismo pronašli.

"U ovom akvatoriju ih nisam vidjela od početka lipnja", kaže Heike Vester, osnivačica tvrtke Ocean Sounds i predavačica na sveučilištu u obližnjem Bødeu. Ona snima glasanja raznih pripadnika porodice kitova, zatim provodi sate i sate identificirajući razlike, tražeći uzorke, pokušavajući shvatiti što si te životinje govore. U more baca uređaje koji joj omogućuju da čuje zvukove na frekvenciji koju čuju kitovi. Slušalice na ušima otkrivaju kakofoniju zvukova. Brodovi koji se više ni ne naziru na obzoru stvaraju buku poput teretnog kamiona koji upravo prolazi kraj broda. Čini se da smo živote kitova pretvorili u zvučnu kulisu avenije neke svjetske metropole. A oni od svega toga nemaju kuda pobjeći. Naime, njihov je sluh iznad našeg poimanja. Na primjer, perajasti kit sa sjevera Norveške može komunicirati s rođacima u SAD-u. Osim što smo svijet kitova zagadili bukom prometa, toga su se kolovoškog dana u Vesterinim slušalicama čule i manje eksplozije svakih devet sekundi.

Heike Vester na poslu
Heike Vester na poslu

"Od početka lipnja, što se poklapa s odlaskom kitova, čuju se ovi zvukovi koje proizvode seizmička istraživanja iako su udaljena više stotina kilometara. Ta tehnologija koja se koristi za istraživanje morskog tla u potrazi za naftom i plinom stvara zvukove na istoj frekvenciji na kojoj komuniciraju kitovi. Također, ukoliko se morski sisavci nađu točno na udaru seizmičkih zračnih topova stradaju im unutarnji organi i gotovo sigurno umiru. To je nešto strašno, ta je tehnologija za kitove neprihvatljiva, a najgore je što norveška vlada dozvoljava da se ona koristi, a da nikakva istraživanja nisu provedena o šteti koja se nanosi živom svijetu. Studija iz SAD-a pokazuje kako grbavi kit na udaljenosti 200 kilometara od mjesta istraživanja prestaje pjevati. Ne vidim kako se može postići kompromis s tom tehnologijom. Istraživanja treba zaustaviti dok se ne pronađe nova", komentira Vester.

Ova biologinja prosječno dnevno provode deset sati na moru tijekom kojih prijeđe oko 160 kilometara. Za sada je primjerice identificirala 700 individualaca kitova ubojica koji su boravili u vodama Lofotena, iako su lokalni ribari tvrdili kako kitova u blizini otoka nema. Kitovi ubojice govore dijalektima baš kao i mi. Tako je i s nekim vrstama dupina. Ukoliko provedu djetinjstvo u zatočeništvu više se ne mogu sporazumjeti.

Čudesan je i neistražen svijet tih životinja, a Norveška, međutim, dopušta i izlov jedne vrste kitova. Ubijanje kitova dopušteno je samo u toj zemlji, Japanu i Islandu, sve redom nikako siromašnim zemljama koje baš ne mogu preživjeti bez ubijanja ugroženih morskih sisavaca. Norveška dopušta godišnji izlov oko tisuću kitova vrste manjih usana. Meso se može naručiti i u restoranima po otočju Lofoten pa je čak servirano i za vrijeme festivala koji je trebao skrenuti pozornost na moguće štete od industrije nafte.

lofoten5.jpg
lofoten6.jpg
lofoten7.jpg

U zemlji obilja i za hrvatske prilike nemogućih cijena, na kojima im ipak ne možemo zamjeriti jer su radnici većinom pošteno plaćeni za svoj rad, mladi dokumentarist Inge Wegge i Jørn Nyseth Ranum, proveli su pak malo drugačiji eksperiment. Devet mjeseci, uključujući i mjesece vječnog mraka, proveli su na jednoj udaljenoj plaži koju od prve naznake civilizacije dijeli cijela planina. Točnu lokaciju plaže ne žele otkriti. Tamo su, naime, sagradili kućicu bez dozvola, od materijala koje su pronašli naplavljene među smećem na plaži. I to nije tek sklepana daščara već kućica u kojoj bi svatko tko je volio Tolkiena volio proboraviti neko vrijeme, s okruglim vratima i drvenim interijerom.

"Svaka tri tjedna pješačili smo preko planine u selo. Tamo bismo napunili mobitele i pretražili kontejnere u potrazi za odbačenom hranom. U Norveškoj nije nikakav problem tako pronalaziti hranu. U devet mjeseci potrošili smo sveukupno 27 kruna (26 kuna). Za te smo novce kupili čaj. Sve ostalo pronalazili smo na plaži i po kontejnerima. Kada pogledam otpad, uvijek vidim koliko toga mogu izgraditi. Kao i s hranom, sjajno je što mogu živjeti bez novca ali volio bih da ljudi ne stvaraju toliko otpada", kaže.

Preživjeti arktičku zimu na usamljenoj plaži bez struje i plina i nije tako strašno kao što bismo mi južnjaci zamišljali, tvrdi. Zimi na Lofotenu prosječna temperatura ne pada ispod -5 C, zahvaljujući Golfskoj struji. Dane su provodili čisteći tone smeća s plaže, očekujući Auroru Borealis, surfajući.

O ovom je eksperimentu života sa smanjenim utjecajem na okoliš nastao dokumentarni film kojeg su autori nazvali "North of the Sun". Wegge na Lofotenu živi već sedam godina pa i borbu protiv nafte doživljava kao svoju. Pokazuje fotografije s brojnih akcija koje je izveo. Postavljanje transparenata protiv bušenja na jednu od visokih stijena, simbola otoka, skejtanje preko otoka s porukama protiv naftne industrije i slično.

Iako političari otvaranje vrata naftnoj industriji u osjetljivi ekosustav opravdavaju bijelom kugom norveškog sjevera, potrebom da se zadrži stanovništvo koje se iseljava s ionako slabo naseljenog područja, primjer poput ovog mladog dokumentarista pokazuje da još postoje oni koje će sjever privući upravo zbog neosporne ljepote svijeta kakav bi mogao biti i drugdje da nemamo toliku odlučnost da ga pretvorimo u jednoobraznu liniju buke i betona. Ali kako ni Norveška nema plan B, što priznaju i njeni vodeći političari, a njeno slavno blagostanje počiva dobrim dijelom upravo na ekstraktivnim industrijama, pitanje je koliko će dugo otoci Lofoten odolijevati sirenskom zovu civilizacije izgrađene na trkom za beskonačnim rastom pogonjenim upravo fosilnim gorivima.

A "zvukovi pohlepe" kako ih naziva Vester, koji prethode samim bušenjima, dolaze zahvaljujući hrvatskoj Vladi i upravo norveškoj tvrtki Spectrum i u Jadran. Vlada je nedavno potpisala ugovor s tom tvrtkom kojom se dopušta seizmičko snimanje podmorja hrvatskog dijela Jadrana u kojem također žive pripadnici porodice kitova i koje bi vjerujem mnogi od nas i dalje voljeli vidjeti tamo. "Nemojte to dopustiti", poručuje Heike Vester sa sjetom u očima.


hbs_mala.jpg

Članak je objavljen uz podršku Heinrich Böll Stiftung - Hrvatska. Iznesena mišljenja nužno ne odražavaju stajalište Heinrich Böll Stiftunga.

Ključne riječi: Norveška, nafta, kitovi
<
Vezane vijesti