Sociolog Srećko Mihailović: "Zašto od novinara tražimo ono što ne tražimo od nas samih?"

Analiza izborne promidžbe koju je proveo GONG u suradnji s Kućom ljudskih prava pokazala je da su se u medijima na dnevnoj osnovi pojavljivale izjave u kojima je u raznim intenzitetima prisutan stereotipizirajući, ali i diskriminatoran govor.

Znatiželja je svojstvena čovjeku, ali je novine potiču i čine nezasitnom. Taj zaključak, premda se može činiti banalnim, objašnjava današnju (sve)moć medija. Jedno je zadovoljavanje znatiželje kao "ljudske, suviše ljudske" karakteristike, a drugo je eksploatiranje te karakteristike i manipuliranje njome u svrhu stjecanja profita ili vladanja.

Polarizirano društvo ne prepoznaje i puno banalnije procese od gušenja slobodnih i neovisnih medija, a kamoli da vidi kamo vodi apsolutno kontrolirani medijski prostor. Dovodimo se u opasnost da jednog jutra pogledamo oko sebe i sve što možemo pročitati i čuti jest crveno-crna istina dviju podjednako beskrupuloznih skupina koje nam serviraju svoju istinu, a mi i dalje kopamo po kontejnerima, tražimo posao u Australiji i sanjamo o poslu kojim ćemo biti u stanju prehraniti obitelj svaki mjesec, a da režije ne ostanu neplaćene.

S obzirom da se javnosti želi prodati priča kako su ljudi koji se bore za obranu javnih dobara krivi za gospodarske neuspjehe, valja pogledati koliko "prosperiteta" su donijeli projekti koje "zeleni" nisu uspjeli zaustaviti, a pokušali su. Jer koliko još lešćea, zagrebačkih pročistača voda i skupih elektrana s uvoznom opremom na uvozni ugljen javni proračuni mogu podnijeti? Ne previše.

Mediji sve učestalije donose novinarske uratke kojima je namjera diskreditirati osobe i udruge koje se bave zaštitom okoliša. Što je u javnosti vidljivija nemoć vladajućih i nadirućih opozicijskih "zna se" stranaka da se uklope u nove društvene, tehnološke i političke trendove, to se broj takvih uradaka povećava.Što kada nadzor preraste u interesno djelovanje, a novinarstvo u lobistički angažman?

Sandra Bašić Hrvatin: Današnji mediji ne trebaju novinare. Zato novinari napuštaju novinarstvo. Oni koji još uvijek vjeruju u novinarstvo suočavaju se sa sve većom nemogućnošću objavljivanja priča koje su značajne za ljude. Ono što danas nazivamo novinarstvom je postalo nekakav novodobni kastni sistem u kojem na vrhu postoji mala grupa dobro plaćenih pisaca i ogroman broj onih koji rade u prekarnom statusu bez ikakve zaštite. Očekivati od njih da rade u javnom interesu je u najmanju ruku naivno. Da bi do promjena došlo, moramo razmišljati i o drugačijem ekonomskom sistemu.

Knjiga koja sumorne činjenice o medijima smješta u odgovarajući kontekst.

Istraživanje o problemima s kojima se novinari susreću pri traženju relevantnih informacija od vlasti: "Najtvrđi" za pružanje informacija su državni i lokalni dužnosnici, dok glasnogovornici služe njima, a ne interesu javnosti. Novinare, s druge strane, često progoni strah od vlastitog istraživačkog posla.

Ukratko: kakve novine su 21. stoljeće, takvo će nam, bojim se, biti i 21. stoljeće. A s obzirom na to, zavapit ću ne samo personalizirano: Jadan Igor Mandić!, nego i generalno: Jadna nam majka! Jadni mi!