Članci tagirani sa: mir stranica 1 od 2

Naš je mir pragmatičan, nama treba solidarnosti

"Zagrlio bih te, ali ja sam samo tekst" (Autor: Тимофей Радя, t-radya.com)
Dimenzija mirne reintegracije koja se odnosi na reintegraciju ljudi i uspostavu međuetničkog pomirenja ipak nije bila uspješna. Pritom su nedovoljne, iako hvalevrijedne, akcije po hrvatskoj periferiji primarno humanitarnog karaktera i u kojima se stavlja naglasak na ljude, jer depolitiziraju problematične i teške uvjete u kojima živi stanovništvo tih krajeva. Svi mi, pripadnici_e većine, trebamo ići u područja naseljena srpskom populacijom - u Istočnoj Slavoniji, Baranji, Zapadnom Srijemu, Baniji, Kordunu, dalmatinskom zaleđu ili Lici. Trebamo saznati kako možemo biti od pomoći. To je to nešto što trebaju raditi oni koji imaju više moći, sigurnosti i mogućnosti.

Ja sjećam se

Foto: KUD Idijoti, album Glupost je neuništiva (1992.)
Za vrijeme rata važnu ulogu igrala je domoljubna muzika, ali postojali su i disonatni tonovi. Rimtutituki osnivaju članovi bendova Ekatarina Velika, Električni orgazam i Partibrejkersi. Rade ulične akcije i prosvjede, u otvorenom kamionu kruže Beogradom puštajući pjesme i protiveći se ratu. Organizira se koncert SOS Mir ili Ne računajte na nas koji je okupio 50.000 ljudi u centru Beograda. Na okvire domoljublja nisu pristajali ni KUD Idijoti, vrlo nepoželjna pojava u Hrvatskoj 90-ih. Njihov antifašizam i socijalna osjetljivost slali su jasne političke poruke u vrijeme rata i bezumlja, slične onoj Ramba Amadeusa - "jebem vam sve, jebem vam rat".

I u ratu treba razmišljati o miru

Foto: Arkzin
"Nije li morbidno praviti fanzin dok traje rat? Ne. Morbidno je što traje i uopšte postoji rat dok mi pravimo fanzin" - urednica fanzina ‘Batschka Tribune’ odgovara prijatelju. Dubravko Horvatić u članku u Vjesniku od 8. srpnja 1993. pod nazivom Graktanje crnih vrana piše sljedeće: "Pročitavši Arkzin, ne mogu se oteti dojmu da je riječ o kratici za – Arkanov magazin." Povijest je, čini se, pokazala čiji je to i kakav magazin bio.

Možemo drugačije, zajedno

Foto: Film Zar nije bolje ovako
Unatoč sudjelovanju članova obitelji u ratu, na mene nikad nije prenesen duh i teret mržnje. To mi je omogućilo da kroz odrastanje ne gledam ičiju nacionalnost niti vjeru, pa čak ni kad bih htio, ne bi znao razlike. Pitanje je kakva bih ja danas bio osoba da se nisam uključio u aktivizam mladih u regiji.

"Ostavimo se prošlosti"

Foto: Pixabay
Nezrela društva i infantilni pojedinci vole "jake" izreke, no samo dok ih se ne propituje.

In memoriam Milan Levar (28. 8. 2000. - 28. 8. 2019.)

levar_2.jpg
Danas ulazimo u dvadesetu godišnjicu "ustrajnih nastojanja" policije i državnog odvjetništva da otkriju tko je u Gospiću 28. kolovoza 2000. godine paklenom napravom ubio Milana Levara, oficira HV-a, beskompromisnog ljudsko-pravnog aktivista i informatora Haaškog suda, čovjeka čiji su osjećaj dužnosti i poimanje ratnog prava bitno odstupali od onih koji su bili i ostali najdublje uvriježeni u Hrvatskoj vojsci, politici i policiji. Levarova sudbina usporediva je s onom Josipa Reihl-Kira. Kir je želio spriječiti zlo, a Levar ga je želio liječiti. Obojica su bili ljudi u hrvatskim uniformama, obojica su se suprotstavili dominantnoj politici, obojica su ubijeni.

Prostori (ne)slobode

Foto: Pixabay
Zakon je jasan i kada je nepravedan. Pozivanje na "naše" je nejasno i kada je pravedno.

Tako je govorio Josip Reihl-Kir

Foto: ytb-prtsc
"Dok sam ja načelnik Osječko-baranjske policijske uprave rata između Srba i Hrvata na ovom području neće biti". Tako je govorio Josip Reihl-Kir, ubijen iz zasjede 1991. godine. Sjetimo li ga se? Ako ga se sjetimo, kada i tko se sjeti? Dobio je jednu ulicu, jednu izložbu, jedan mural. Nema ga u udžbenicima povijesti. Sve bi bilo zaboravljeno, vrlo lako i vrlo brzo, da nije bilo Jadranke Reihl-Kir, supruge koja nikada nije zaboravila i koja nije dopustila da se zaboravi. Devetnaest godina Jadranka Reihl-Kir uložila je da se ubojica privede pravdi. Ali možda pravda nije najbolja riječ za ono što se događa u Hrvatskoj.

Direktor i sutkinja

Foto: Pixabay
O susretu s dvoje ljudi koji su me 90-ih neočekivano podsjetili na snagu dobra u ljudima.

Kako su opanci, a ne puške, spasili svijet

Foto: Pixabay
Iz nametnute dinamike diskursa hrabrosti i kukavičluka proizilazi da su dezerteri, u vrijeme nacije, krajnje izdajice i kukavice. Za nacionalizme, veće izdaje nema, niti postoje izgovori za ovakav čin. Zaboravljamo pritom 'neugodnosti' - da je Prvi svjetski rat završio pobunama na ulicama, a ne na frontu. Zaboravljamo mornare u Kielu koji odbijaju naredbu za samoubilački napad na britanske brodove i marširaju kroz grad uz štrajkujuće lučke radnike. A zaboravljamo i Vladimira Živkovića, koji okreće tenk s hrvatske granice, i vozi ga nazad u Beograd, gdje se parkira pred Skupštinu.