Članci tagirani sa: povijest stranica 1 od 4

Velebna pripovijest o bečkome porculanu

<div>Čajnik. Beč, manufaktura Du Paquier, oko 1725. g. (Foto: Mimara.hr)</div>
Dopadljiva te naoko sentimentalna i prijemčiva priroda porculana "ozbiljnim" je stručnjacima često odbojna, pa se u maskulinističkome i heteronormativome društvu proučavanje porculana i primijenjene umjetnosti u totalitetu obično "rezervira" za ženske istraživačice, čime im se posredno pridaju diskriminatorne etikete sentimentalnosti i frivolna ukusa. Izložba 'Sjaj bijelog zlata: Bečka manufaktura porculana 1718. – 1864.: Zbirka Marton' donosi kuriozitete koji znatno doprinose stvaranju šire slike o kulturnoj povijesti i običajima srednjoeuropskoga područja.

Fantazija bliskosti i nepoznata realnost

Kvart priče (Foto: ytb-prtsc)
Tijekom i nakon krize, dok budemo procesuirali što se događalo ovih mjeseci, slaganje novih priča i usmena predaja bit će nam ključni za stvaranje nove normalnosti. Gledajući serijal Kvart priča, shvaćam da kvartovi predstavljaju nužnu fantaziju bliskosti sa zajednicom, ali da se iza njih krije i realnost ljudi kojih nisam svjestan dok živim u svom mjehuru. U prostorno rubnim kvartovima izraženiji crni humor i autoironija ukazuju na težinu kakva nije prisutna u dobrostojećim dijelovima grada. Možda je najbolji aspekt Kvart priče što uspijeva ne samo ponuditi priču autsajderima, nego i uključiti ljude koji žive u Zagrebu.

Bez ženskoga o ženskome likovnom stvaralaštvu

Autoportret u lovačkom odijelu, dio slike, autorica Nasta Rojc (Foto: Moderna galerija Zagreb)
Onoga tko se ovih dana uputi u Umjetnički paviljon, dočekat će izložba o zagrebačkim umjetnicama te će, vjerojatno, odmah po ulasku, prvo uočiti autoportret Naste Rojc. Pa čak i ako posjetitelj ne zna ništa o Rojc, ako nije upoznat s interpretacijom njezina opusa iz perspektive lezbijskih studija, pomislit će da se radi o izložbi snažna ženskoga predznaka koja komemorira borbu za rodnu ravnopravnost i ispituje konstrukciju ženskoga rodnog identiteta. Međutim, tamo na to neće naići… Izložba ne nastoji ispitati što umjetnost umjetnica čini femininom i/ili feminističkom.

Plac s pogledom

Foto: Saša Šimpraga
Isto kako su sve sretne obitelji sretne na isti način, tako su gotovo sve zagrebačke tržnice nesretne na svoj. Na Trešnjevačkom trgu trga zapravo nema, ali ima tržnice koja vapi za poboljšanjima. Jedna od napopularnijih zagrebačkih tržnica ujedno je i jedna od najzapuštenijih. Recentni interes gradskih službi za cjeloviti projekt uređenja zone Trešnjevačkog trga prvi je korak prema promjeni. Buduća prostorna dispozicija tržnice trebati računati s većim prostorom, ali i drugačijom organizacijom - onom koja će se otvarati i upućivati na cjelinu trga, a ne zatvarati se.

Moj san je da živim u Beogradu ili Borovu

Foto: OHL, brendkultura.com
Prošli je mjesec objavljena monografija Borovo u štrajku: Rad u tranziciji 1987.-1991. autor(ic)a Jasne Račić, Snježane Ivčić i Svena Cveka. "Borovo nikada nije bilo samo proizvođač gume i obuće, već važan temelj društvenoga razvoja vukovarskoga kraja. Uspostava nove normalnosti u Vukovaru bio je proces oblikovan silom, kao i u slučaju mnogih drugih gradova čije iskustvo nije podržavalo nacionalne povijesti. U kolektivnoj memoriji je ostalo samo sjećanje na ekonomsku krizu, a mi smo otkrili brojke koje govore o masovnoj mobilizaciji radnika koji krajem 1980-ih žele očuvati svoja prava i način života izgrađivan desetljećima", govore nam autori.

Na bivšem Lenjinovom, iznad Tvornice

Fotografije: Ivana Perić
Hodajući hodnicima, osobito navečer kad se zgrada isprazni, osjeti se teret nasljeđa, sablasnost prostora. Nešto se prikriva, nešto je potisnuto. Nedostaje pamćenje zgrade, ona sadrži više nego što nam se prikazuje. Stari natpis 'Đuro Salaj' na pročelju, bista Adžije lišena konteksta, velika dvorana na petom katu s koje zgrada Ministarstva obrane izgleda majušnom... Uz veliku sreću što radim na mjestu s ovakvom povijesti, u čiji značaj i danas vjerujem, ipak me često obuzme osjećaj da prostor postoji kao relikt. Svaki dan je kao privilegija, ali istovremeno obilježen anksioznošću pred očekivanom propasti - kako mog posla, tako i zgrade, i ideje koju sadrži.

Peščenica odlazi u raj

Fotografije: Lidija Čulo
Na pitanje ''Od kud vas toliko baš na Peščenici?'' Alija odgovara: ''Ovdje nismo getoizirani. Prođi od Volovčice do mene, imaš 420 naših kuća. Ljudi pokupe naš jezik, ne šalim se! Majstor neki dan bio kod mene, ne poznajem ga. Išao s mojim sinom u školu i eno ga, priča romski kao i ja!''. Mnogo je predrasuda o Peščenici i neke su možda utemeljene. Mnogo je onih koji bi radije živjeli u hoch iluzijama, gadljivih na ono čemu ništa ljudsko nije strano. No, između države u kojoj je Kolinda predsjednica i one u kojoj je Ševa ministar obrane, dvojbe nema. Na kraju Planinske ulice u kojoj smo se unatoč svemu znali barem dobro zabavljati, grafit u inat: Pantovčak jučer, Peščenica danas.

Nepokorena Savica

Drvored u ulici Prisavlje. (Foto: Suzana Dobrić Žaja)
Kada u Berkovićevom filmu kamion preko oranica iz centra doveze obitelj na tada pustu Savicu, otac kaže: "Ovo će jednog dana biti centar grada". I nije se prevario. U šezdeset godina nekadašnje ledine i močvare postale su dio velegrada, ali ne anonimna, bezlična spavaonica, nego mali grad unutar grada, s jedinstvenim identitetom i dušom. Zajedno s našim susjedima obranili smo park već dva puta, prvi put od gradnje crkve, a drugi put od besmislenog preuređenja. Nekako smo postali naselje angažiranih, odgovornih građana koji vode brigu o prostoru u kojem žive.