Svibanj u Beču započeo u znaku velikog jubileja – sto godina socijalističkog Crvenog Beča.

"Svoga tijela gospodarica" i "Pobačaj je ok" neki su od natpisa na transparentima s kojima je grupa žena u subotu u Osijeku prosvjedovala protiv "Hoda za život".

Ivana Biočina, autorica knjige Proizvedeno u Hrvatskoj - Tranzicija hrvatske tekstilne industrije: "U tvornici TIVAR 1936. je održan najveći štrajk na ovim prostorima. Razlog se može činiti nevjerojatnim i ganutljivim - preselili su jednu radnicu u pogon gdje je za isti rad bila plaćena manje od muških kolega. Štrajk je trajao više od 40 dana i uspješno je završen. U Varaždinu je zatim održan mimohod s više od dvije tisuće štrajkaša i 200 biciklista. U Hrvatskoj se nikad nije ponovio takav štrajk, iako je razloga bilo. Danas radnici imaju krivu predodžbu kad se ide u štrajk - tek kod neisplate plaće."

Više od pet tisuća prosvjednika i prosvjednica na četvrtom velikom Noćnom maršu u Zagrebu.

Prema podacima sakupljenim istraživanjem reporterke Danke Derifaj za potrebe emisije Potraga te novinarke Mašenjke Bačić napravljena je interaktivna karta dostupnosti medicinske usluge prekida trudnoće u Hrvatskoj. Na interaktivnoj karti moguće je pristupiti podacima 27 javnih bolnica u Hrvatskoj koje vrše uslugu abortusa te dobiti uvid u informacije poput broja specijalista/kinja u određenoj bolnici, broja priziva savjesti i okvirne cijene postupka pod općom anestezijom.

Dom je najopasnije mjesto za žene, utvrđeno je u novoj studiji UN-a, čiji su podaci pokazali da broj žena ubijenih od strane partnera ili rođaka globalno raste. Sutra se diljem svijeta, a i u Hrvatskoj, obilježava One Billion Rising, kojim se ukazuje na važnost kontinuiranog rada na sprječavanju nasilja nad ženama. Razgovaramo s aktivistkinjama iz Rijeke, Zadra i Splita, koje u svojim sredinama iniciraju promjene na bolje. "Želim moći reći svome djetetu da sam se borila onda kada sam mogla", kaže Mirjana Jurjević-Adžić, koja je u Zadru organizirala prosvjede povodom presude "Daruvarcu".

Vizualizacija gradske javne sfere važan je dio oblikovanja kolektivne memorije, kao i zamišljanja (drugačije) budućnosti. Hrvatski gradovi u nazivima svojih ulica gotovo u potpunosti izostavljaju povijest žena. Od analizirana 64 grada u H-Alterovom istraživanju, tek devet gradova ima pet ili više od pet posto ulica nazvanih po ženama. Više od polovice analiziranih gradova ima manje od dva posto ulica nazvanih po ženama, a među njih spadaju i neki od najvećih gradova u zemlji. Jedanaest gradova nema nijednu ulicu nazvanu po ženi.

Potaknuta akcijom #PrekinimoŠutnju, udruga Roda naručila je od agencije Ipsos istraživanje javnog mnijenja o tome koliko je žena u Hrvatskoj imalo iskustva s ginekološkim zahvatima kao što su kiretaže nakon pobačaja, punkcije jajnih stanica, biopsije te šivanje međice, a koji su izvođeni bez anestetika. Istraživanje pokazuje da je 29 posto žena imalo neki od navedenih ginekoloških zahvata, a među onima koje su imale zahvat je 32 posto onih koje navode da je zahvat izvođen "na živo", odnosno bez primjene sredstva koje umrtvljuje mjesto na kojemu se radi zahvat kako ne bi osjetile bol.

Kad se vratim u 90e i razmatram način na koji nas je spektakl boksa, transformacija nasilja i heroji underdogsi, tješila i udaljavala od nasilja kojemu smo svjedočili oko sebe, dio mene želi reći "zbog njih smo se osjećali dobro, dali su osjećaj mogućnosti", dok drugi dio misli kako se radilo o iluziji unutar koje smo stagnirali, možda i nazadovali. Iako, današnji cinizam ne treba bezrezervno prišivati na prošlost – neki su ljudi, poput Jacka Johnsona i Joea Louisa, zaista mijenjali svijet. Ali je vrijeme da pogazimo sintagmu neosporenih i neporaženih – takvih, i u životu, i u boksu – nema.

U hrvatskom jeziku razlikuju se imenica 'bol' muškoga roda i imenica 'bol' ženskoga roda. Imenica 'bol' muškoga roda označava ‘tjelesnu patnju ili neugodu koja nastaje kao posljedica ozljede ili bolesti', a imenica 'bol' ženskoga roda znači ‘osjećaj patnje, duševne boli'. Dobar je to uvod u promišljanje o tome kako i zašto naša društva zanemaruju žensku bol i veličaju žensko trpljenje. Ženska bol je tako normalizirana do mjere da postaje nepostojeća na razini društva, i duboko simbiotska i razarajuća na razini individualnog iskustva.