Europa

SOLIDAR, europska krovna organizacija udruga koja za cilj ima promicati socijalnu pravdu, izdala je publikaciju Progresivne strukturalne reforme, u kojoj sugerira petnaest ključnih reformi koje bi trebale služiti poboljšanju socijalne slike društva, koje je sasvim kompatibilno s ekonomskim napretkom. One se tiču područja obrazovanja, redistribucije te jednakosti.

Europa o kojoj govore njeni razni zagovaratelji i emisari više ne postoji, ako ikada i jest postojala. Što je još gore danas je ona ostala obećanje kojeg ćemo se možda dohvatiti ako pristanemo ne mjere štednje, rezove i reforme, na žrtvu. No sam proces takvih reformi, i tu ne treba imati nikakvih iluzija, stvorit će sasvim novi oblik društva u kojem čak ni utopija sretnijeg društva više neće biti moguća, cilj i vizija će putem postati nešto drugo.

Iz uvodnog izlaganja Zorana Pusića na konferenciji "Dayton i zemlje Zapadnog Balkana dvadeset godina poslije. Što dalje?", koja je održana u Zagreb, 29. listopada 2015: Moglo bi se reći da je današnji odnos međunarodne zajednice prema BiH na određeni način parafraziran u naslovu ove konferencije. Što dalje, samo s uskličnikom, a ne s upitnikom. Maknuti se što dalje od tog mjesta loše savjesti međunarodne zajednice.

Crna Gora, zemljica u kojoj sam rođen, politički je snuff u kojem se čitav ekonomski-društveni-politički sistem ubija pred očima posmatrača koji na to ne reaguju, ili u tome uživaju. Želio bih iskoristiti mogućnosti interneta da policijski sistem svoje zemlje predstavim u najgorem mogućem svjetlu, izvan njenih granica. Ukratko, prava mala izdaja.

Junckerov plan će zasigurno pomoći da se socio-ekonomski problemi donekle prevladaju, ali način na koji je posložen te njegova veličina sugeriraju da ne nudi potpuno rješenje za ekonomske boljke EU-a niti pak pojedinih zemalja članica.

Nova Europa, ako i ostane povezana nekim institucionalnim okvirom, bit će Europa ravnoteže snaga, u kojoj će velike sile imati glavnu riječ – a male države će biti samo njihovi klijenti. Bit će to jedna sasvim drukčija Europa od one koju smo imali od 1989. do danas.

U približno istoj mjeri kao kod evropskih štediša i evropskih bankara, interesi u pogledu arapskog svijeta jasno su razgraničeni logikom jednih koji imaju puno i htjeli bi još više, i drugih koji imaju malo i htjelo bi im se i to uzeti. Jedina je razlika što Arapi nisu imali nekog svog "lalovca" da uleti i napravi red.

Idućih bi godina daleko veći broj ljudi iz opustošenih zemalja Azije i Afrike mogao krenuti na Zapad. Koji bi morao biti dugoročni pristup EU-a rješavanju problema izbjeglištva? Kako komentirate politiku koju je službna Slovenija primijenila prema izbjeglicama? Na H-Alterova pitanja odgovaraju slovenski intelektualci, aktivisti, političari i muzičari: Rastko Močnik, Neža Kogovšek Šalamon, Robert Botteri, Grega Tomc, Luka Mesec, Zoran Predin i Marko Brecelj.

Nii u koga posebno ne upirem prstom jer svako će na kraju dana ostati sam sa sobom i s onoliko ljudskosti koliko je tog dana nekom drugom pružio. Nije isto pomoći ili ne, a posebno nije isto pomoći ili svesno odmoći šireći paranoje i teorije zavere. Ne mislim da sam zbog svog mišljenja bolji čovek od drugih, ali sam siguran da sam bogatiji bar utoliko što sam znao dobre ljude Nizara, Mahmuda i Ahmeda.

Zamišljati "Bosnu i Hercegovinu kao članicu Europske unije" jednako je "utopijski" kao i zamišljati neku novu "socijalističku republiku Bosnu i Hercegovinu" – jednako (ne)moguće i jednako (ne)legitimno.