Kultura

Foto: HNK Split

Već viđeno

Baletni gala koncert splitskog ansambla otvorio je plesni dio Splitskog ljeta: Opći je dojam da je ovaj gala koncert već viđen prošle godine, kada su program također sačinjavale sve navedene točke, izuzev posljednje; pa premda je većina ovogodišnjih podjela bila drukčija u odnosu na premijerne ili prošlogodišnje, time se ipak nije polučio sasvim novi ili bitno drukčiji dojam.
Foto: SARTR

Hvala što ste nam pomogli da ne poludimo

Sarajevski ratni teatar (SARTR) utemeljen je1992. godine, za vrijeme opsade grada, u periodu opće destrukcije. Teatar je to koji je bio i ostao otpor fašizmu i agresiji. Dramaturginja Nejra Babić: "Osnivanje SARTR-a bilo je izraz nedozvoljavanja da strah upravlja. Tako se desio paradoks, oni koji su im htjeli uzeti dostojanstvo i želju za životom, dali su još veći podstrek i snagu da rade svoj posao najbolje što mogu. Ostat će zapamćena zahvala SARTR-u od gledateljice, mnogo godina nakon rata: 'Hvala vam što ste nam pomogli da ne poludimo.'"
Ivana Orešić (Foto: Darko Mihalić)

Kultura narodu u parku Malarija

Pričamo s organizatoricom Bokun festivala (13. i 14. rujna u Trogiru) Ivanom Orešić: Posljednjih 18 godina živim na relaciji Zagreb - Trogir i sa sigurnošću mogu reći da Trogir kreativcu na dlanu nudi mnogo i samo o vama ovisi koliko ćete toga znati uzeti i usmjeriti. Čini mi se i kao da se grad zadnjih nekoliko godina probudio i nudi sve više novih stvari. Imena poput Dalija i Tijardovića su, mislim, dobra pozivnica za ovogodišnji Bokun festivala. Dvije večeri u parku Malarija ekscentrično i neobuzdano slavit ćemo kulturu koju, kako i treba, besplatno nudimo svima.
Foto: Scena Iz filma Bog postoji, ime joj je Petrunija

Bog postoji, ime joj je Petrunija

Slobodnih i snažnih žena nađe se i na Jugu Istoka, ime im može biti još neobičnije - Petrunija. I dok, bježeći valjda od industrije hibridnih heroja i supermašina, muški protagonisti i njihovi tvorci u ozbiljnim, art-filmovima, uglavnom ili treniraju svoje slabosti i zdvojnosti, ili sve više upadaju u žanr, da ne kažemo klišeje, ili se, pak, pod svaku cijenu pokušavaju oteti predvidljivosti te "eksperimentiraju" s već odavno izeksperimentiranim, sve je izglednije kako svijet ostaje na neobičnim ženama da, čak i kada to ne bi htjele, iznađu istinska rješenja za nagomilane stvarne (i) filmske probleme, odnosno da kreiraju neke nove priče.
Foto: Mostarski Teatar Mladih (Facebook)

Neće nas dijeliti

Nakon gotovo pola stoljeća postojanja, Mostarski Teatar Mladih suočava se s mogućim prestankom rada. Osnivač Mostarskog teatra mladih Sead Đulić: "U gradu u kojem je sve, ili hrvatsko ili bošnjačko, te ponešto srpsko, jako je važno da ima nešto što je i imenom mostarsko, gradsko, građansko. Ovdje se mora pripadati 'svom narodu' da bi postojao. Grad čije ime imamo u nazivu i pronosimo širom planete mora uvažiti da postojimo i shodno zakonskoj regulativi uvrstiti nas u neki od oblika finansiranja. Opstrukcija našeg rada dešava se u gradu koji je ušao u uži izbor za Evropsku prijestolnicu kulture 2024. godine. Najtrofejniji smo teatar u gradu, ali nema nas pomenutih u toj aplikaciji, nema nas u nijednom dokumentu grada koji tretira kulturu, za ovdašnju vlast ne postojimo."
Foto: Wikipedia

Kraj sestara Baković, na matineju

O haiku poeziji Vladimir Devidé, matematičar i japanolog, vrsni poznavatelj i ljubitelj haiku poezije piše: "Haiku poezija rasterećena je patetike, ne poznaje cinizam, u njoj nema preuveličavanja niti umanjivanja važnosti onoga o čemu se govori. Sve je važno, bilo veliko ili malo, obično ili neobično. Sve ima svoje mjesto, svoj trenutak." Drugačiji pogled na vijesti i događaje oko nas kroz haiku za H-Alter ispisuje Mun Tzu (opreka umjetniku ratovanja Sunu), s željom da nas usmjeri prema neciničnoj svevažnosti svakodnevice.
Kvatrić 80-ih (Foto: Miroslav Vajdić, Flickr)

Priča s istočne strane

Dok mi kroz Facebook defiliraju jata ružičastih flamingosa, dok znani i neznani jezde osamljenim plažama u zoru, noću gledaju zvijezde na mulu, ja se rastajem s Kvatrićem. Nije više stvar samo u tjeskobi bezdomnosti, naporu selidbe u gradu preskupih nekretnina, stvar je u 'osjećaju doma'. A njega sam ovdje u posljednjih pet godina stekla neprimjetno. Legnem na klupu, slušam glasove iz Zoološkog vrta i maštam o danu kad će koncept utamničenja životinja biti konačno napušten. U glavi brojim koliko mi još dana ostaje u kvartu. Što još moram upamtiti, utisnuti u memoriju, s kim se oprostiti, trebam li napraviti oproštajni tulum, hoću li ikome nedostajati.