Kultura

"U svom tom ludilu ohrabrujuće je koliko je ljudi zapravo spremno stati iza dnevnika jedne žrtve zločinačkog režima i koliko će zapravo ljudi imati taj Dnevnik u obveznoj kućnoj lektiri. Znam da to nije dovoljno, jer ne mogu se teško stečene civilizacijske vrijednosti njegovati samo unutar famozna 'četiri zida' niti ovisiti o hiru pojedinca. One se podrazumijevaju, ne dovode se u pitanje, zdrava država ih ne dovodi u pitanje, čuva ih zakonima i Ustavom, a ako ipak dovodi, znak je da imamo ozbiljnih problema", govori Davor Ivankovac, jedan od najnagrađivanijih pjesnika mlađe generacije.

Ima jedna žena, više šuma nego žena. Nitko joj nikada nije vidio lice. Nosi periku i naočale. Predstavlja se tuđim imenom. Pjeva. Svira sve instrumente. Tijelo joj ide ulicama Tokija, studentskim barikadama, sanatorijima, birtijama, kazalištima. Koristi znakovni jezik na koncertima. Ona je "Reiko u tamnoj sobi dok zapadno nebo gori". Ona je Doji Morita, revolucionarna kantautorica, o čijoj se smrti prošle godine doznalo iz newslettera Japanskog društva za prava autora, skladatelja i izdavača.

Kutlno mjesto Bolera kroz četiri koreografske i skladateljske vizije u riječkom HNK.

Najnoviji popisi lektire, nastali u okviru reforme koja to nije, očekivano su postali predmet još jedne ad hoc javne rasprave. Ta će se rasprava logikom dnevnopolitičkih potreba vjerojatno pokušati ad hoc utišati. U slučaju da se u konačnici nastavnici i učitelji ipak upotrijebe kao živi štit ili da se prijepori pokušaju zataškati licitiranjem naslovima, propustit će se uočiti da je sporan popis osnovnoškolske lektire ustvari samo završni čin višedesetljetnog procesa u osnovi labavog i sve labavijeg lektirnog normiranja bez jasne definicije što se čitanjem lektire želi postići.

Nakon više od pola desetljeća HNK Zagreb postavio kvalitetan moderni balet - Metropolis. Zadržavši jasne narativne poveznice s romanom, kao i vizualne s filmom, a pridodavši im usto vlastite atraktivne koreografske i druge sastavnice, Bubeníček je najnoviji Metropolis izgradio kao izglednu hit destinaciju, sposobnu kako estetikom prostora, tako i zanimljivošću sadržaja, zadovoljiti širok spektar ukusa, želja i očekivanja.

"Nakon što sam završio studij bibliotekarstva u Sarajevu stropoštao sam se u realnost. Iz nezadovoljstva i želje da pokušam nešto promijeniti, makar napor bio uzaludan, odlučio sam postati vitez bibliotekar. Snimanje filma razvuklo se na tri ljeta. Temeljna misija bibliotekarstva – osigurati slobodan pristup informacijama i znanju svakom članu društva, danas je itekako ugrožena. Na ulazna vrata biblioteke okačim natpis 'pitaj bibliotekara sve što te zanima'. Učenica trećeg razreda osnovne jednom me pitala - zašto su banane zakrivljene?", priča Mašo Mehmedović, autor filma Vitez bibliotekar.

Podizanje spomenika Tuđmanu građanke i građane Zagreba je stajalo puno više od najavljenog. Ništa, ali baš ništa, vezano uz Bandićevog Tuđmana nije napravljeno kako treba. Od toga da je natječaj za spomenik proveden parcijalno, da nije struka ona koja je odabrala Kovačićevo rješenje, da spomenik nije postavljen na mjestu na kojem je prema natječaju trebao biti... A najveći apsurd je da su Zagrepčani za svoje novce mnogostruko i masno preplatili spomenik autokratu koji pune dvije godine nije priznavao legalno izabranog zagrebačkog gradonačelnika jer nije mogao dozvoliti oporbenu situaciju u Zagrebu.

Umrla je Mary Oliver, voljena američka pjesnikinja. Ona koja nas je podsjećala da sve prolazi i da upravo zbog toga trebamo biti velikodušni, topli, obzirni, otvoreni. Ona koja je iz svake teškoće izranjala naizgled lako i koja je u stoljeću intelektualnog cinizma pisala jednostavno i nepretenciozno, o šumama, zori, grahu i mravima. Ona vječno znatiželjna, koja je o smrti pisala: "Želim izaći kroz vrata puna znatiželje, pitajući se: kakva će biti ta koliba tame?"

Najljepše je, vjerujemo, radosnu 2019. godinu, započeti s filmom Meryem Benm’Barek - Sofia. U toj, samo donekle metonimijskoj priči, ima i strepnje, i uzbuđenja, i intrige, i tragikomedije, i društvenog presjeka, i neočekivanih obrata, pa ipak, to je ponajprije film o ženskoj empatiji, ženskoj solidarnosti, ženskoj snazi..., ukratko - o Mudrosti, o tomu kako je ona i Istočna, i Zapadna, i Sjeverna, i Južna.

Andrijana Kos-Lajtman: "Riječ je, dakako, o glasovitoj Adornovoj rečenici – koja se nerijetko pogrešno interpretira – da je poslije Auschwitza nemoguće pisati poeziju. Nije mi bila namjera polemizirati s Adornom, prije, možda, s tim olakim i doslovnim tumačenjima. Ne mislim da poezija (ili umjetnost uopće) išta treba, osim biti autentična i osviještena. Pod autentičnošću mislim na autentičan, istinski poriv iz kojega niče, a pod osviještenoću na svijest o materijalu od kojega nastaje."