Ljudska prava

Ekonomska i politička elita okupljena na Svjetskom ekonomskom forumu u Davosu koji završava danas i ove se godine trudila problematizirati globalnu nejednakost zanemarujući glavne uzroke problema. Povodom foruma Oxfam je objavio godišnji izvještaj o drastičnoj globalnoj nejednakosti koji pokazuje da je lani 2,153 milijardera, pretežito muškaraca, posjedovalo više bogatstva nego 4,6 milijardi ljudi. "Ekonomska nejednakost izgrađena je na rodnoj nejednakosti, koju omogućava seksistički ekonomski sustav koji izrabljuje i marginalizira žene i djevojke, istovremeno uvećavajući bogatstvo i moć elite", govori nam Anna Ratcliff iz Oxfama.

Bolnica u Čakovcu rasistički zatajila prvo ovogodišnje novorođenče, romsku djevojčicu.

Umjesto sretna nova - treba reći - aktivna, nelagodna, životna, kaotična nam nova godina.

Erik Marquardt, zastupnik Zelenih u EU parlamentu, dao je intervju Večernjem listu. Intervju autoriziran, ali nikad objavljen, zato što je Marquardt kritizirao hrvatsku policiju i nasilje prema migrantima. Sve je više ovakve (auto)cenzure u hrvatskim medijima. Za kraj godine stižu svjedočanstva o novim mučenjima – grupu migranta, od kojih su dva maloljetnika, koji su sami pozvali policiju u pomoć zbog snijega i hladnoće, hrvatski policajci su u šumi blizu granice s BiH polegli na tlo i na njih pustili psa koji ih je izgrizao.

"Zakon o radu kaže da se u preraspodjeli radnog vremena može raditi četiri do šest mjeseci. U zaštitarstvu svi tako rade više od desetljeća. Prošle godine niti jedna zaštitarska firma nije prijavila niti jednog radnika da radi u preraspodjeli radnog vremena", kaže Nikola Sraka, tajnik Sindikata zaposlenih u zaštitarskoj djelatnosti. Zaštitari i zaštitarke nam pričaju kako su potplaćeni, njihovi radni prostori nemaju sanitarni čvor, ne nose adekvatnu odjeću. Inspekcije, kad dolaze, kažnjavaju njih - radnike. Za rad na portama i recepcijama sve češće se zapošljava preko zaštitarskih, a ne recepcionerskih ugovora, jer je jeftinije, i tu se zapošljava sve više žena.

Kako nam priča mještanin, u Ivancu kod Varaždina velik je broj koridoraca. Posljednjih mjeseci patroliraju obližnjim šumama u civilnoj odjeći. Drugi izvor nam priča kako se u policijskoj postaji u Ivancu događaju problematične radnje. U više je navrata svjedočio privođenju većih grupa izbjeglica i migranata, koji su u višesatnoj detenciji zadržavani u garažnom prostoru postaje. Svjedočanstva o nezakonitoj detenciji stižu i s istoka zemlje - maloljetnici, od kojih najmlađi imaju 14 godina, držani su, kako navode, u podrumskoj prostoriji ispod graničnog prijelaza Bajakovo, gdje su ih hrvatski policijski službenici tukli palicama, rukama i nogama.

Ovaj štrajk nije samo stvorio priliku, već je našao način za njihovu proizvodnju.

Dimenzija mirne reintegracije koja se odnosi na reintegraciju ljudi i uspostavu međuetničkog pomirenja ipak nije bila uspješna. Pritom su nedovoljne, iako hvalevrijedne, akcije po hrvatskoj periferiji primarno humanitarnog karaktera i u kojima se stavlja naglasak na ljude, jer depolitiziraju problematične i teške uvjete u kojima živi stanovništvo tih krajeva. Svi mi, pripadnici_e većine, trebamo ići u područja naseljena srpskom populacijom - u Istočnoj Slavoniji, Baranji, Zapadnom Srijemu, Baniji, Kordunu, dalmatinskom zaleđu ili Lici. Trebamo saznati kako možemo biti od pomoći. To je to nešto što trebaju raditi oni koji imaju više moći, sigurnosti i mogućnosti.

Jedno je normalizacija odnosa, a drugo pomirenje. Pomirenje nastupa kad nam rat postane mrzak, ali ono pravo ogađen, kad nas ne bude stah pričati kako smo loši bili jedni prema drugima, krali od susjeda, šutili kada ih se deložiralo, okretali glavu, brzo se prebacili iz Partije u Partiju 2.0, dijelova vlastite prošlosti se odrekli, u Crkvi pragmatično krstili, zastavama novim na svadbama mahali. Sad smo samo taoci, suradnici sustava svaki put kada kažemo nadnevak, a ne datum, kada pristajemo na nametnute rituale, novogovor, lažne svetinje i kriminalce na vlasti i blizu nje, kad smo fini i kulturni prema lažima o Jasenovcu i dječjim prihvatilištima u Sisku.

Osobno sam imala veliku sreću uključiti se u mnoge projekte koji se bave mirovnjačkim aktivizmom, ratnim i poratnim temama. Ti projekti i ti ljudi, o kojima nikada nećete čuti u medijima, pokreću mlade glave da samostalno i kritički promišljaju o tome što se dogodilo. Mi samo želimo živjeti normalan život, ne gledajući tuđu nacionalnost, religiju, spol… Samo želimo živjeti mir. A na miru se mora raditi. Smatram kako više nemamo mogućnost djelovati ili ne. To su imale prijašnje generacije te njihovo (ne)djelovanje mi danas živimo. Ne postoje više mogućnosti, postoje samo odgovornosti.