Ljudska prava

"Zagrlio bih te, ali ja sam samo tekst" (Autor: Тимофей Радя, t-radya.com)

Naš je mir pragmatičan, nama treba solidarnosti

Dimenzija mirne reintegracije koja se odnosi na reintegraciju ljudi i uspostavu međuetničkog pomirenja ipak nije bila uspješna. Pritom su nedovoljne, iako hvalevrijedne, akcije po hrvatskoj periferiji primarno humanitarnog karaktera i u kojima se stavlja naglasak na ljude, jer depolitiziraju problematične i teške uvjete u kojima živi stanovništvo tih krajeva. Svi mi, pripadnici_e većine, trebamo ići u područja naseljena srpskom populacijom - u Istočnoj Slavoniji, Baranji, Zapadnom Srijemu, Baniji, Kordunu, dalmatinskom zaleđu ili Lici. Trebamo saznati kako možemo biti od pomoći. To je to nešto što trebaju raditi oni koji imaju više moći, sigurnosti i mogućnosti.
Foto: Pixabay

Pomirenja neće biti

Jedno je normalizacija odnosa, a drugo pomirenje. Pomirenje nastupa kad nam rat postane mrzak, ali ono pravo ogađen, kad nas ne bude stah pričati kako smo loši bili jedni prema drugima, krali od susjeda, šutili kada ih se deložiralo, okretali glavu, brzo se prebacili iz Partije u Partiju 2.0, dijelova vlastite prošlosti se odrekli, u Crkvi pragmatično krstili, zastavama novim na svadbama mahali. Sad smo samo taoci, suradnici sustava svaki put kada kažemo nadnevak, a ne datum, kada pristajemo na nametnute rituale, novogovor, lažne svetinje i kriminalce na vlasti i blizu nje, kad smo fini i kulturni prema lažima o Jasenovcu i dječjim prihvatilištima u Sisku.
Foto: The Sociological Cinema

Ne želimo živjeti vaš rat!

Osobno sam imala veliku sreću uključiti se u mnoge projekte koji se bave mirovnjačkim aktivizmom, ratnim i poratnim temama. Ti projekti i ti ljudi, o kojima nikada nećete čuti u medijima, pokreću mlade glave da samostalno i kritički promišljaju o tome što se dogodilo. Mi samo želimo živjeti normalan život, ne gledajući tuđu nacionalnost, religiju, spol… Samo želimo živjeti mir. A na miru se mora raditi. Smatram kako više nemamo mogućnost djelovati ili ne. To su imale prijašnje generacije te njihovo (ne)djelovanje mi danas živimo. Ne postoje više mogućnosti, postoje samo odgovornosti.
Foto: Pixabay

"Ostavimo se prošlosti"

Nezrela društva i infantilni pojedinci vole "jake" izreke, no samo dok ih se ne propituje.
Foto: Pixabay

Bez mira u mirovini

Prema posljednjim informacijama s HZMO-a trenutno radi 11558 umirovljenika. Dio umirovljenika doista radi jer želi aktivniji život, no činjenica je da više od 50 posto umirovljenika živi na rubu siromaštva, stoga im ne preostaje više opcija od ponovnog ulaska u svijet rada. Naime, prosječna starosna mirovina za srpanj, a koju prima najveći broj umirovljenika, iznosila je 2228 kuna, dok mirovinu manju od tisuću kuna prima 153546 umirovljenika. Dodamo li tome one osobe koje se nalaze u iznosu "između" dolazimo do brojke od 586 613 osoba s primanjima nižim od 2228 kuna, tj. 55.31 posto umirovljenika. Za mir u mirovini još se treba izboriti.
img_20190923_221925.jpg

Migrante se kuje dok je vruće

"Policija nas je uhvatila u Hrvatskoj i odvela u policijsku postaju. Bilo nas je desetak. Započeli su s kažnjavanjem. Jednu po jednu osobu vodili su u zasebnu sobu. Na ruke su nam stavili lisice. Četiri policajca zajedno su kažnjavala ljude. Prvo udaranje po nogama, zatim brijanje noge i prženje vrućim željeznim štapom", priča mi migrant koji je trenutno u Bosni i Hercegovini, gdje ga je na kraju policija vratila, bez da mu omogući da zatraži azil. Šalje sliku spržene desne noge, potvrdu da je zaprimljen u ambulantu u Bosanskoj Krupi, fotografiju lijekova koje uzima da se oporavi od ozljede.
Foto: Pixabay

Prvi dan nastave u školama

Što nas sprečava da već danas školu ne otvorimo još više prema izgradnji odnosa, znatiželji, kreativnosti i riziku? Pred desetak godina slušao sam kvekera Johna Lampena koji nam je pričao kako u Kanadi, prvih mjesec dana, učenici ne uče nikakvo gradivo. Tih je mjesec dana posvećeno izgradnji odnosa u školi, među učenicima, u razredu, paralelkama, ostalim odjeljenima, s nastavnicima, roditeljima. Mjesec dana investicije u odnose, ne gubitka vremena već čistog investiranja u školu kvalitetnih odnosa.
Preko mora i žilet žice, mural u Parizu, autor Lask (Foto: Jeanne Menjoulet, Flickr)

Iz bijede u smrt

Kenani Yacine je s prijateljima želio pronaći bolji život u Europi, naspram bijede u kojoj je živio u svojoj zemlji. Zbog europske politike odbacivanja i protjerivanja migranata, bio je prisiljen na dugotrajan, težak i zastrašujuć put. O djeliću svoga iskustva piše u ovoj priči. Iako je prvotno s nama komunicirao u želji da ostane anoniman, naposljetku je zatražio da se priča objavi pod njegovim pravim imenom i prezimenom. Čitavo je vrijeme u Europi bio primoran na skrivanje, sada želi makar ovu priču iznijeti bez skrivanja.
garaza2_1.jpg

Garaža za mučenje migranata - nastavak

U svibnju ove godine pisali smo o garaži u policijskoj postaji u Korenici, u kojoj, prema višestrukim svjedočanstvima, izbjeglice i migranti bivaju izgladnjivani, uskraćuje im se pravo na korištenje wc-a, zlostavlja ih se i oduzimaju im se osobne stvari. MUP nam je tada odgovorio tek tjedan dana nakon objave članka, tvrdeći kako su u dva navrata u garaži zadržali veće skupine osoba, ali "kako bi ih sklonili od vjetra i hladnoće". Sada se pojavljuju nova svjedočanstva u pritvaranju u garaži, zajedno s fotografijama na kojima su vidljivi nehumani uvjeti u kojima se ondje drži izbjeglice i migrante.