Politika

Ovozemaljska "seljačka buna" Marijane Petir prerasta u tragikomediju za kućnu uporabu.

Andrej Plenković obećava da će se riješiti ekstremizma u stranci, ali nema reformski kapacitet Ive Sanadera koji si je mogao dozvoliti otvoreni okršaj s novoustašama u HDZ-u i šire, čak napraviti i neke početne korake u političkoj modernizaciji zemlje. Plenković će se ograničiti samo na to da počisti vrhove državne vlasti od ustašonostalgičara, ali to ni izdaleka nije dovoljno.

Željko Glasnović, doseljenik iz Kanade koji hrvatske riječi smiješno miksa s engleskim izgovorom i pojma nema tko je bio Vlatko Previšić u doba tako mu omraženog "komunističkog, jugoslavenskog mraka", u što je stasao od početka 1990-ih te što mu zamjeraju studenti i profesori gotovo 400 godina stare univerze, policijski je grubo, batinaški i krajnje prostački napao akademske građane. I izazvao sablazan u zemlji.

Rasprave o prošlosti su samo proxy za rasprave o sadašnjosti. Kada se raspravlja o Drugom svjetskom ratu, stvar uopće nije u tome da netko iz ljubavi prema historiografiji i povijesnim izvorima raspravlja o tome kako je točno izgledala koja bitka, kakva je bila atmosfera u Zagrebu 1943. ili tko je pobio koliko ljudi. Raspravljajući tobože o povijesti, mi zapravo raspravljamo o sadašnjosti (pa onda i budućnosti), samo prividno izmještajući trenutne probleme u povijest.

Uhljebnički poriv u hrvatskoj politici jači je od svijesti, savjesti i ideologije. Novom šefu starog HDZ-a, logično, ne pada nakraj pameti platiti karamarkovsku mostarinu za pošto-poto koaliciju s Božom Petrovom, političkim egzekutorom njegova prethodnika, pa će ovaj tjedan i možda kusur vremena pokazati je li se Mostov vođa spustio s oblaka.

Tko su oni kojima je važniji vaš etnički identitet od toga kako živite? Ili koji vašu kvalitetu življenja žele vezati uz vašu nacionalnost? Pritom negirajući da sami Hrvati, kako god se definiramo, žive loše. Ne svi, ali mnogi.

Iako se o Andreju Plenkoviću i novom HDZ-ovom vodstvu govori u kontekstu liberalizacije i približavanja poziciji centra, u brojnim je pitanjima ovo vodstvo postavilo stranku mnogo desnije od prethodnika kao što su bili Ivo Sanader ili Jadranka Kosor, pa čak i Franjo Tuđman. Zanimljiv je pritom način na koji HDZ problematizira pitanje zabrane pobačaja, postavljajući ga u kontekst demografske politike.

Dvije državne politike, hrvatska i srpska, vode se po borilačkim pravilima ovnova na brvnu, od kojih oba, kao, žele baciti onog drugog u provaliju, što nije moguće. Ali je zato itekako moguće, a već se i dešava, da se nijedno otvoreno pitanje više ne može riješiti.

Iako HDZ i SDP ovu mogućnost još uvijek niječu, čini se da si ipak za nju nastoje ostaviti prostor. Ovakva bi se opcija eventualno mogla početi promišljati samo uz pretpostavku da s drugim akterima/strankama koalicija bude doista nemoguća. Takav korak nužno bi zahtijevao i mnogo dalekosežnije promjene - a prije svega, odmak od koncipiranja svoje cjelokupne platforme na mobilizaciji dubinskih simboličko-ideoloških raskola.

Crkva danas gora je od Alojzija Stepinca, i ne pada joj na pamet uzeti u zaštitu Srbe u Hrvatskoj ni onoliko koliko jer on to činio, dok je s današnjom proustaškom desnicom puno više slizana nego što je Stepinac bio s Pavelićevim ustaškim režimom.