Svijet

Santiago de Chile, glavni trg Plaza Italia (Foto: Sara Večeralo)

Čile se probudio!

Tjedan dana, koliko je trajao policijski sat, u Santiagu sam provela u blizini glavnog trga Plaza Italije, gdje je miris suzavaca svakodnevno dopirao do mog prozora. Čileanski predsjednik Sebastián Piñera proglasio je izvanredno stanje, a nakon izjave da je "Čile u ratu", dobio je brojne kritike stranih medija i međunarodnih organizacija. Na trgu sam stajala i 25. listopada. Ono što sam vidjela bilo je više od milijun Čileanaca i Čileanki na ulicama, koji traže dostojanstvo i društvenu pravdu. Neoliberalni ekonomski eksperiment danas ovdje, nakon dugogodišnje šutnje naroda, u sveopćoj revoluciji pokazuje svoje prave rezultate.
Foto: Dar Al Mussawir (Facebook)

Libanon: narod hoće revoluciju!

U Libanonu i dalje traju masovni protuvladini prosvjedi. Ceste diljem zemlje su blokirane, banke i škole i dalje su zatvorene. Tijekom posljednjih nekoliko godina na H-Alteru smo imali više reportaža iz Libanona, kao i intervjua s libanonskim povjesničarima i umjetnicima. Kako bi bolje razumjeli trenutnu situaciju i prosvjede koji nisu nastali u vakuumu, donosimo vam pregled tekstova koje smo objavljivali.
Foto: I.P.

Kairo, majka svih gradova (2)

Islamski Kairo, središnji dio grada, vremeplov je u pješčanoj boji. Iako naizgled prekrasan, očišćen je od života. Kao da zakoračiš u studio na set povijesnog filma. Dok noću prolazimo kraj piramida, otvaram prozorsko staklo, podbočim se i promatram. Gradnja je neosporivo impresivna, ta spoznaja sposobnosti i znanja koje su ljudi morali imati već tada je zadivljujuća, monumentalnost gotovo da ostavlja bez daha. Ali ipak ne, vraćam taj udah, glavom mi sijevne da gledam u mjesto zločina, u simboliku nepravde. Odričem se zanešenosti u ime istine. Vozimo dalje. Napuštam Kairo u petak, u mirno jutro, a istu večer Tahrir oživljuje spomen na revoluciju.
Foto: I.P.

Kairo, majka svih gradova

Kairo bruji i pulsira, Kairo je vruća žarulja koju rado držim u rukama. "Kakav New York, ovo je grad koji nikad ne spava, majka svih gradova", kaže mi čistač iz kina dok mete stepenice i pozdravlja ljude na izlazu. Tijelo svakog ogromnog grada nadima se i buja, dolazi do limita, puca i u zrak ispaljuje krhotine ljudskih bića. Kao nakon eksplozije kita, svake se noći te krhotine redaju po ulicama, djevojčice i dječaci, od onih u pelenama do tinejdžera, spavaju na cesti, užarenih očiju. Nježna djeca iz čijih usta izlaze prostote, glasne i naoštrene riječi. Riječi koje upisuju godine koje još nemaju, i jedino su im oružje dok krhka tijela polažu u nemilost gradskog otvorenog neba.
Foto: T.S.

Medellín, grad iz kojeg je onaj čije se ime tamo ne spominje

Dižem se rano, gladna kolumbijskog doručka i dodatnih informacija o Medellínu. Sjedam u metro, vozim se i uživam u atmosferi koju svaki put tamo zateknem. U niti jednoj zemlji nisam vidjela tako pristojne i ponosne putnike. U metrou se ne jede i ne pije, a nećete pronaći niti jedan trag smeća. Sudjelujem i u velikoj noćnoj biciklijadi koja se održava svaki tjedan. Putnici koje sam upoznala u hostelu otišli su se fotografirati na Escobarov grob. Pitam se, je li to isto kao da ja odem u Hrvatsku i fotografiram se na grobu nekog ratnog zločinca. Smješten u samom srcu Anda, Medellín je grad inspiracije i transformacije, rajskog krajolika i nevjerojatno susretljivih lokalaca.
Jedna od korisnica, Natalia (Foto: Nočleška)

Život na ulicama Sankt Peterburga

Kao da je Zeus sam urgirao kako bi od blago napornog iskustva na sjeveru Rusije koje je uključivalo temperature oko -16, snježne mećave i stotine, ako ne i tisuće lokvi, bauljanje, zapinjanje i padanje po snijegu, došlo do nečega pozitivnog. Da saznam za i upoznam novinarku Nastju Dmitrievu koja volontira u sanktpeterburškoj udruzi Nočleška (Ночлежка). "Kako bi svaka osoba imala fizičku i moralnu snagu skloniti se s ulice, istoj je potrebno maknuti se s ulice, spavati na toplom", govore ljudi iz Nočleške. "Postoji uvjerenje da se takvo nešto nikada ne može dogoditi nama, ali zapravo je 'lagano' naći se na ulici", priča mi Nastja.
Foto: Atdhe Mula

Crno zlato na Kosovu određuje radnicima i život i smrt

Iz sunčanog, vrućeg dana Ismail Musliu ulazi u tamu. Tamu kazana, kako zovu zgradu termoelektrane Kosovo B u kojoj izgara ugljen. To je njegovo radno mjesto. Kosovo, najmlađa europska država, peta je na svijetu po rezervama lignita, najnekvalitetnijeg i najjeftinijeg ugljena koji se smatra i najprljavijim fosilnim gorivom. Je li to dobrobit ili prokletstvo? U termoelektranama Kosovo A i B plaće su dobre, ali radnici obolijevaju i umiru od bolesti dišnih puteva. Termoelektrana Kosovo A proglašena je najgorim pojedinačnim zagađivačem u Europi. O tome nitko ne vodi računa, niti postoji lista profesionalnih bolesti na Kosovu.
Foto: Matea Grgurinović

Budućnost, riječ koja je nešto značila

Krećemo prema prvom gradu u Uzbekistanu. Do Hive je teže doći nego do Buhare, Samarkanda i Taškenta. Ali vrijedna je svakog sata truckanja u vlaku i na prašnjavoj cesti. Stara 2.500 godina i sa samo 40.000 stanovnika vrhunac je ljepote drevne islamske arhitekture, muzej pod otvorenim nebom. Taškent pak spaja uzbečki orijentalizam i sovjetski modernitet. Jedna od najpoznatijih građevina sigurno je hotel Uzbekistan, sagrađen u centru grada. Gigant u kojem su nekada odsjedale zvijezde poput Federica Fellinija i Marcella Mastroiannija danas se opisuje rečenicama poput "zidovi koji se raspadaju i kanalizacija koja ne radi".