Konkretni Prajd koji slijedi u Zagrebu, 18. lipnja, osobno prvenstveno vidim kao zahtjev za promjenom ovog društva. Prajd je prijetnja društvenim vrijednostima koje nas sve zajedno tlače. I zbog toga odlazak na Prajd smatram moralnom obavezom i svojom građanskom dužnošću. Prajd se podržava dolaskom. Druge opcije nema.

"Ideš na Prajd?", pitam ovih dana svakog s kim se zadržim u razgovoru dulje od par minuta. Nije mi običaj ''prisiljavati'' ljude da se izjasne, kao ni pisati tekstove u prvom licu, ali splitski Prajd mi je dokinuo svaku distancu - privatnu i profesionalnu, pa i onu između to dvoje. Postavio je Prajd kao točku opredjeljenja. Kao mjesto otpora, ako hoćete. 

Nije me motivirala iskežena slika i zaglušujuća buka mržnje anonimnog čopora kao najprimitivnijeg oblika podruštvljavanja, koji se može naći i kod beskralješnjaka - kad se već na ovu temu vole povlačiti paralele sa životinjskim svijetom. Istina, bilo je na kratko zastrašujuće suočiti se s tim na Rivi, ali nije Split ništa novo pokazao, samo je potvrdio, kao vizualni materijal kojim možemo popratiti sve ono što već znamo na papiru. Podsjetimo se samo GONG-ovog istraživanja o stavovima mladih: više od 45 posto njih misli da je homoseksualnost bolest, a čak 64,3 posto bi LGBT ljudima zabranilo da javno nastupaju. Pa, što na umu, to na Rivi. Ionako smo se još ranih devedesetih mogli pozdraviti s iluzijom da su ljudi racionalna bića. Osim toga, splitski Prajd bio je iznimno uspješan. Ne samo zato što se usprkos svemu održao i što je u njemu sudjelovalo ne puno manje ljudi nego što bude na zagrebačkome nakon višegodišnjeg održavanja, nego i zbog toga što je bučno dokazao da postoji problem, da se ne može ignorirati i da, naravno, taj problem nisu pederi i da se njih također više ne može ignorirati.


pride_split_povork_402230s1.jpg pride_split_povork_402230s1.jpg

No, aktiviralo me ono ''oko'' Prajda. S jedne strane oni koji su se kao načelni podržavati Prajda tog dana u Splitu žalili da je atmosfera bila grozna, to nadlijetanje helikoptera, napetost u gradu i, fuj, ti fašistoidni primitivci, pokvarili su im subotnju kavu. A s druge strane, nepoznati mi ljudi koji su se na svakom koraku - prodavačice u kioscima, konobari u kafićima - osjetili slobodnim komentirati ''što im je to trebalo pa nitko ih ne dira '', ''Split nije spreman'', ''izvode nepotrebne gluposti'', ''to je obična provokacija'', ''jel' ja paradiram na cesti sa svojim mužem'' ...podrazumijevajući da je njihovo mišljenje sasvim prihvatljivo - pa nisu oni homofobi i nikog ne bi kamenovali - i da je na meni samo da se složim ili slegnem ramenima u toj usputnoj nametnutoj konverzaciji. Ne samo da se heteroseksualnost sugovornika ne dovodi u pitanje i da se uvijek podrazumijeva da ste strejt dok se ne dokaže suprotno, nego se podrazumijeva i da kao strejt mislite isto kao i drugi strejteri na tu temu. Svako izražavanje drugačijeg mišljenja uključuje konfrontaciju. Uzdrmavanje onog što se pretpostavlja. Privilegija je heteroseksualaca da vas stalno prisiljavaju da se izjasnite - telefonski anketari, poznanici, članovi najšire obitelji - pa im uzvraćam: ''Ne, nisam udana, nemam djecu, a vi, idete li na Prajd?'' Pa tako ravnopravno sukobljavamo vrijednosti u koje vjerujemo.

Unutar četiri zida možda si možete urediti život, ali to se zove kućni pritvor

Taj cijeli zatvoren mentalni krug podrazumijevanja je, dakako,heteronormativan, ali i latentno homofoban, i smatram ga krivim za ono što se dogodilo u Splitu, za ono što se manje vidljivo događa u cijeloj Hrvatskoj. Formula je jednostavna: stupanj normativnosti heteroseksualnosti kakav je u Hrvatskoj ne može se održati bez marginalizacije homoseksualnosti, a u manjoj mjeri i svih onih koji se u tu normu ne uklapaju. Iz takvog sklopa proizlaze školski udžbenici koji promoviraju poželjnu seksualnost, konvencionalne rodne uloge i ideal braka i obitelji, bez obzira što je velika vjerojatnost da su svakom petom djetetu u razredu roditelji rastavljeni i da je bar jedno gej. Takav sklop omogućava da Crkva regulira ''normalnost'' u seksualnosti i da svećenici opravdavaju kamenovanje, da političari nasilje nazivaju voljom građana, da je bračni status jedna od češćih osnova diskriminacije. A oni pasivni, koji imaju jak stav samo u okviru svoja četiri zida, ne pridonose da se takav obrazac promijeni. Unutar četiri zida možda si možete urediti život, ali to se zove kućni pritvor. Kako pederima, tako i svima ostalima. Jasno, odnos moći se ne može jednostavno izokrenuti ili dokinuti, ali se može transformirati.

Upravo je transformacija društvenog sustava kao glavnog razloga opresije bila najvažniji cilj pokreta za prava LGBT osoba u nekim razdobljima druge polovice dvadesetog stoljeća. Kao što su feministkinje oštro kritizirale institucije braka i obitelji kao sredstvo podjarmljivanja žena i tražile radikalne društvene promjene, tako je činio i LGBT pokret. Kasnije su se više fokusirali na jednaka prava i promjenu zakonodavnih okvira unutra postojećih društvenih struktura. Prajd u Hrvatskoj razumijem kao jedno i drugo, ali ovaj, konkretni Prajd koji slijedi u Zagrebu, 18. lipnja, osobno prvenstveno vidim kao zahtjev za promjenom ovog društva. Prajd je prijetnja društvenim vrijednostima koje nas sve zajedno tlače. I zbog toga odlazak na Prajd smatram moralnom obavezom i svojom građanskom dužnošću. Prajd se podržava dolaskom. Druge opcije nema.

Ključne riječi: Zagreb Pride, Gay Pride Split
<
Vezane vijesti