Foto: Balasz Mohai, Epa/Hina<br>Foto: Balasz Mohai, Epa/Hina
Nakon ustanka protiv Bashara Al-Assada 2011. i gotovo pet godina građanskog rata, vrlo je teško opisati koliko se toga u Siriji dogodilo, koliko je oružanih paravojnih formacija stvoreno, koliko se saveza promijenilo te koliko je utjecaj velikih svjetskih igrača uobličio današnje stanje u razorenoj sirijskoj državi. Radi se o ratu svih protiv sviju, gdje paradigma dobra i zla više ne postoji.

Od svega što se može pročitati o izbjeglicama u posljednje vrijeme, jedno pitanje snažno pogađa one koji Siriju poznaju ne samo par mjeseci, već barem od početka kraja te države kakva je nekada postojala. Naime, tko god da ima uvid u sirijske društveno-političke prilike u posljednjih nekoliko desetljeća te je uz to posljedice Arapskog proljeća u toj zemlji sagledao iz perspektive koja nije definirana isključivo izvještavanjem nekoliko hrvatskih medija i pokojih senzacionalističkih portala, može zaključiti kako je situacija tamo sve samo ne jednostavna, kako to nekima izgleda. Nakon ustanka protiv Bashara Al-Assada 2011. i gotovo pet godina građanskog rata, vrlo je teško opisati koliko se toga u Siriji dogodilo, koliko je oružanih paravojnih formacija stvoreno, koliko se saveza promijenilo te koliko je utjecaj velikih svjetskih igrača uobličio U Siriji se trenutno bori nekoliko desetaka paravojnih formacija, svaka odana svom lokalnom gospodaru, svaka sa svojim vlastitim interesima, svaka vezana nestabilnim savezništvom uz neku veću grupacijudanašnje stanje u razorenoj sirijskoj državi. Trenutno je u Hrvatskoj jedna od najpopularnijih teza ona o sirijskim kukavicama i dezerterima junaštva, mladim ljudima koji u najboljim godinama bježe iz zemlje umjesto da se bore za njezinu slobodu kao što se to nekad radilo u hrabroj i ponosnoj Lijepoj Našoj. I zaista, zašto nisu Sirijci toliko plemeniti kao mi Hrvati?

U građanskome ratu, poznata je to činjenica, nekontrolirana količina oružja, mržnje i socijalne konfuzije vrlo brzo mogu stvoriti savršenu mješavinu za uništenje gotovo kataklizmičkih razmjera. Dovoljno je pogledati u kojem su stanju hrvatska ratno pogođena mjesta gotovo dvadeset godina nakon tog sukoba, da bi čovjeku u teoriji bilo dovoljno razumjeti što se događa u Siriji. Ali ipak, to nekima očito nije dovoljno. Štoviše, u moru bizarnih (da ne iskoristimo ovdje neke druge riječi) teza poput one o „planiranoj islamskoj invaziji na Europu“, čiju vjerodostojnost nije potrebno uopće komentirati, javlja se paralelno i sve češće ideja kako mladi Sirijci koji napuštaju svoju zemlju predstavljaju upravo potvrdu prije spomenute ideje. Naime, nekim je dežurnim populistima i dobrom dijelu našeg društva čudno, gotovo neshvatljivo da netko u doba građanskog rata napušta svoju zemlju umjesto da za nju gine. Postavljajući pitanje na taj način, ono još možda i ima neki svoj smisao. Možda bi zaista bilo logično očekivati da će se mladići u takvim okolnostima unatoč svemu ipak odlučiti uzeti oružje u ruke i boriti za bolje sutra. Međutim, kada govorimo o Siriji, takvi predstavnici plemenitog ratnog duha trebali bi sebi postaviti nekoliko pitanja: boriti se za koga? Protiv koga?

Kako stvari trenutno stoje na terenu, u Siriji postoji nekoliko glavnih vojnih skupina koje međusobno ratuju, u sukobu koji često podsjeća više na nekakvu strategijsku PC igru gdje se nekoliko igrača bori do potpunog uništenja svih ostalih suparnika, nego li na neki smisleno organizirani rat. Nekim je dežurnim populistima i dobrom dijelu našeg društva čudno, gotovo neshvatljivo da netko u doba građanskog rata napušta svoju zemlju umjesto da za nju gineTako, s jedne strane postoji Sirijska vojska, odana Basharu Al-Assadu, koja predstavlja režim sirijskog diktatora i koja ima otvorenu i snažnu potporu libanonskog Hezbollaha. Te se dvije skupine bore protiv jedne vrlo široke lepeze opozicijskih snaga koje mogu biti podijeljene u nekoliko skupina. Prva je skupina tzv. Slobodna sirijska vojska, grupacija koja uživa potporu zapadnih sila i koja se dijeli na dodatnih deset manjih paravojnih formacija. Njihove su ideje u teoriji najmanje radikalne od svih ostalih skupina, iako gotovo svi njihovi predstavnici ostaju vrlo pažljivi i dvosmisleni kada govore o državno-političkom uređenju nakon eventualnog pada Assada. Između ostalog, organizacije za ljudska prava su i te skupine optužile za ratne zločine te su više puta surađivali s drugim islamističkim formacijama. Zatim, postoji tzv. Islamski front, odnosno skupina radikalnije ideologije, pod utjecajem salafističkih ideja, koja je nastala dijelom i zbog nezadovoljstva politikom Slobodna sirijske vojske. Podijeljena je na dodatnih šest skupina koje sve redom odbacuju sekularizam i demokraciju kao poželjni politički model za budućnost Sirije te teže uspostavljanju šerijatskog zakona. Osim tih skupina, postoje još dvije svijetu dobro poznate grupacije, tj. Islamska država i Al-Nusra front. Začuđuje činjenica da mnogi nisu niti svjesni da u sjeni Islamske države, o čijem načinju djelovanja i željama ne treba trošiti previše riječi, u Siriji djeluje i službeni ogranak Al-Kaide, odnosno spomenuti Al-Nusra, čiji je svjetonazor zapravo vrlo sličan Islamskoj državi, ali ga svjetski mediji često zapostavljaju zbog boljeg PR-a njihovih kolega. Na koncu, na sjeveru zemlje postoji još i kurdska vojska pod vodstvom YPG jedinica, koja je uz medijsku potporu zapada prerasla u jednu od najpoznatijih skupina sa sirijskog bojišta. Usput rečeno, Kurdi, iako ne surađuju s Assadovom vojskom, često dijele kontrolu nad pojedinim gradovima, bez da se međusobno naTrenutno je u Hrvatskoj jedna od najpopularnijih teza ona o sirijskim kukavicama i dezerterima junaštva, mladim ljudima koji u najboljim godinama bježe iz zemlje umjesto da se bore za njezinu slobodu kao što se to nekad radilo u hrabroj i ponosnoj Lijepoj Našojpadaju.

Sve u svemu, u Siriji se trenutno bori nekoliko desetaka paravojnih formacija, svaka odana svom lokalnom gospodaru, svaka sa svojim vlastitim interesima, svaka vezana nestabilnim savezništvom uz neku veću grupaciju. Uz to, većina tih skupina djeluje pod snažnim vjerskim motivom, odbacujući demokraciju i sekularizam kao moguće modele buduće sirijske države (ako bude Sirija i dalje uopće postojala). Kao da to nije dovoljno, te se skupine nerijetko sukobljavaju međusobno, otimajući si teritoriji, oružje, streljivo i kontrolu nad prirodnim resursima. Slobodna sirijska vojska postala je najranjivija grupa, koju su zaboravili ne samo mediji nego i njihovi zapadni savjetnici, dok se bori na jugu Sirije bez da predstavlja ikakvu opasnost za ISIS i druge radikalne skupine. Assadove snage polako nakon pet godina rata gube na ljudstvu, što je rezultiralo nekim njihovim većim porazima, dok pripadnici Islamskog fronta imaju vrlo mirni odnos sa svim džihadističkim skupinama u zemlji. Također, valja naglasiti kako se ogroman broj stranaca bori u redovima svih navedenih grupacija, gotovo otimajući legitimnost narodne pobune ovome ratu.

Eto, ova je ukratko vojna situacija u Siriji. Želimo li je sažeti u nekoliko riječi, radi se o ratu svih protiv sviju, gdje paradigma dobra i zla više ne postoji, gdje se tisuću lokalnih i globalnih interesa isprepliće ostavljajući pritom civile u poziciji gdje mogu birati između borbe unutar jedne od navedenih skupina ili bijega. Thomas Hobbes, čiji bi se model ljudskih vukova savršeno uklopio u sirijsku krizu, govorio je i da bi ljudi trebali čitati sebe kako bi razumjeli druge - ne kako bi usporedili čega se npr. boje ili u što se nadaju, već kako bi se prisjetili što uopće znači biti u strahu ili nadati se. Stoga, bilo bi jako važno da svatko od nas pokuša pročitati sebe i zapitati se: a za koga bismo se mi tamo borili?

 

Ključne riječi: izbjeglice, Sirija
<
Vezane vijesti