Fotografije: Barbara Matejčić<br>Fotografije: Barbara Matejčić
Italija je zatvorila svoj program spašavanja izbjeglica, što već daje užasne posljedice.

U sedam ujutro u subotu, sredinom listopada, teretna luka sicilijanskog grada Augusta bila je mirna i prazna, izuzevši hrpicu ljudi na jednom doku. Razapeti šatori Liječnika bez granica i Crvenog križa, civilna zaštita raspakirava kutije s obućom i palete s vodom, policajci razgovaraju naslonjeni na džipove. Sve je spremno. U 7:50 uplovljava sivi, mornarički brod Comandante Borsini. Na podu krme zbijeno sjede ljudi, puno ih. Kroz rupe rešetkaste ograde vire iz daljine prema nama, ne čuju se. Među njima hodaju šestorica, sedmorica u bijelim odijelima kakva se nose U listopadu 2014. talijanska ministrica obrane objavila da je s Mare Nostrumom gotovo. Spasilačku operaciju od 1. studenog zamijenila je operacija Triton koju vodi Frontex, agencija Europske unije za sigurnost vanjske granice. Tritonu je prvenstveni cilj nadzirati granicu, a ne spašavati ljudeza zaštitu od zaraznih bolesti. Comandante Borsini pristaje, lica ljudi postaju bliža. Većinom su to muškarci između 20. i 40. godine. Neki se osmjehuju, neki dižu palac na pozdrav, većina ih šuti i ozbiljno gledaju prema obali. Čeka se. I onda izlaze. Prvo žene i djeca. Djeca od jedne, dvije, tri godine. Bebe u naručjima majki. Trudne žene. Prvo što će dobiti bit će plastične cipele nalik crocsicama. Civilna zaštita ih navlači na noge djece i daju im čokoladice. Onda počinju izlaziti i muškarci. Ukupno 497 ljudi tog je jutra s Comandantea Borsinija prvi put stupilo na tlo Europe.

Od srijede su plutali libijskim dijelom Sredozemnog mora. Krenuli su iz Libije prema Italiji dvama različitim krijumčarskim brodovima, jednim s više, drugim s manje putnika. Poslali su poziv upomoć i onda ih je pokupila mornarica. Comandante Borsini jedan je od pet talijanskih mornaričkih brodova koji su godinu dana bili upregnuti u humanitarnu operaciju spašavanja na moru nazvanu Mare Nostrum. Operacija je pokrenuta nakon dvije velike pogibije imigranata pored Lampeduse u listopadu 2013. godine u kojima je život izgubilo preko 600 ljudi. Kasnije se otkrilo da se u jednoj od te dvije tragedije 260 ljudi utopilo zato što su talijanske i malteške vlasti satima prebacivale područje odgovornosti za unesrećeni brod, sve dok nije bilo prekasno. Poslije toga je cijela EU, uključujući i Papu, zaključila da se takve tragedije ne smiju ponavljati pa su Talijani pokrenuli Mare Nostrum u sklopu koje su talijanski brodovi patrolirali Sredozemnim morem prema Africi. Od listopada 2013. do listopada 2014. u Italiju je ilegalno ušlo 148 962 ljudi samo morskim putem, govori nam mornarički službenik za odnose s medijima dok liječnici pregledavaju imigrante.

U luci je uz nas tek dvoje, troje talijanskih novinara. Za prisustvovanje dolasku brodova s imigrantima treba se tražiti dozvola. Brodovi dovode ljude na Siciliju, poneki idu i u Kalabriju. Lampedusa je u tih godinu dana bila uglavnom prazna, jer od kada je Mare Nostrum u pogonu imigranti više nisu dolazili sami do Italije. Prije nego što bi se uspjeli približiti, spazili bi ih mornarički brodovi i prevezli do talijanske obale. Mare Nostrum je spasio mnoge živote, ali je Sredozemno more još uvijek najveća grobnica migranata na svijetu. Samo su od početka 2014. do listopada 2014., unatoč Mare Nostrumu, poginule 3072 osobe pokušavajući takozvanom srednjom mediteranskom rutom doći do europskog teritorija, prema procjenama Međunarodne organizacije za migracije (IOM). Ta užasna brojka predstavlja dvije trećine svih smrti na svijetu u 2014. povezanih s migracijama. Srednja mediteranska ruta je za migrante najpogubnija, neusporedivo opasnija od pokušaja prelaska meksičko-američke granice ili Jedan od argumenata zemalja EU da ne participiraju u visokim troškovima operacije Mare Nostrum upravo je bio taj da se time indirektno potiče ilegalna imigracija i krijumčarenje ljudimaSahare. UNHCR izvještava da je već 2013. godine preko 50 milijuna ljudi u svijetu bilo raseljeno, što je najviše od Drugog svjetskog rata. Iako EU stalno vrišti zbog velikog broja imigranata, daleko najviše ih je u zemljama u razvoju. Za izbjeglice iz Azije ili Afrike zapravo nema legalnog ulaska u Europsku uniju. Da bi zatražili zaštitu u EU, prvo moraju riskirati život nagurani u trošne brodove, natrpani u kamionima bez zraka ili pokušati s lažnim dokumentima sjesti u avion. No ni visoke službene brojke onih koji na tom putu umru nisu konačne. Pogibaju u zabačenim dijelovima svijeta odakle ne stižu podaci o njihovoj smrti ili more proguta brod i cjelokupnu posadu, ne ostavljajući nikakva traga. Neki stručnjaci za migracije procjenjuju da na svako mrtvo tijelo koje se pronađe, idu još dva koja nikada nisu evidentirana. Izvještaj Međunarodne organizacije za migracije navodi da je preko 22 000 ljudi umrlo između 2000. i 2014. godine pokušavajući se domoći Europe. 22 tisuće ljudi. Bez da pomnožimo s tri za one koji su bezimeno nestali.

497 muškaraca, žena i djece s Comandantea Borsinija u koloni ide prema velikom bijelom šatoru u dnu luke. Rijetko tko nosi prtljagu. Svaki centimetar na brodu je krijumčarima previše vrijedan da bi im dozvolili da nose išta osim onog što imaju na sebi. Pregledani su, nitko nije ozbiljnije ozlijeđen ili bolestan. Kapetan kaže da ni kod jednog imigranata koji je morem došao u Italiju nije utvrđena zarazna bolest. No svejedno su mediji skloni plašiti ebolom. Razgovaramo s ljudima dok koračamo lukom. Njih 404 je bilo na starom, drvenom brodu od dvadesetak metara. Platili su 1500 eura po osobi da prijeđu Sredozemno more. Prethodno su putovali po mjesec, dva da bi došli do Libije. Polovina ih je izbjegla iz Sirije, ostali su iz afričkih zemalja. Pet sati nakon što su krenuli iz Libije ostali su bez goriva. Pozvali su pomoć i čekali da dođe mornarica. Od kada se pročulo za Mare Nostrum krijumčari u sve lošijim uvjetima šalju ljude preko mora. Jedan od načina rada krijumčara je da ukrcaju ljude na veliki Mare Nostrum je spasio mnoge živote, ali je Sredozemno more još uvijek najveća grobnica migranata na svijetu. Samo su od početka 2014. do listopada 2014., unatoč Mare Nostrumu, poginule 3072 osobe pokušavajući takozvanom srednjom mediteranskom rutom doći do europskog teritorijabrod i onda ih na moru prekrcavaju u manje, trošne brodove. I puste ih same, bez ikakva znanja o plovidbi ili smjeru. Računaju da će ih talijanska mornarica spasiti. U rujnu 2014. je 500 ljudi koji su krenuli iz Egipta izgubilo život nakon što su kod Malte odbili preći u manje, nesigurne brodove. Krijumčari su pucali u njih i potopili ih. Jedan od argumenata zemalja EU da ne participiraju u visokim troškovima operacije Mare Nostrum upravo je bio taj da se time indirektno potiče ilegalna imigracija i krijumčarenje ljudima. Italija je mjesečno na Mare Nostrum trošila devet milijuna eura i s pravom upozoravala da imigracija nije talijanski problem, već europski. No svejedno, sami su bili u tome. I onda je u listopadu 2014. talijanska ministrica obrane Roberta Pinotti objavila da je s Mare Nostrumom gotovo. Spasilačku operaciju od 1. studenog zamijenila je operacija Triton koju vodi Frontex, agencija Europske unije za sigurnost vanjske granice. Tritonu je prvenstveni cilj nadzirati granicu, a ne spašavati ljude. Aktivisti za ljudska prava, među njima i Amnesty International, odmah su upozorili da obustava Mare Nostruma može imati katastrofalne posljedice jer će se ljudi i dalje upuštati u opasno putovanje, samo neće biti nikoga da ih spasi. Trinton košta 2.9 milijuna eura mjesečno, tri puta manje od Mare Nostruma.

Ovih 497 ljudi, koje je Mare Nostrum doveo do Sicilije, ulazi u šator, razmještaju se po poljskim krevetima. Mladi Sirijac kaže da će dalje, u Rim, k stricu. Žena s dvojicom sinova želi u Norvešku, tamo joj je kći. No ne znaju što ih točno sada čeka. Najvjerojatnije će tu, u luci, u otvorenom šatoru ostati koji dan dok ih ne rasporede po raznim centrima. Vjerojatno će im uzeti i otiske prstiju što će im onemogućiti da u nekoj drugoj EU zemlji zatraže azil jer prema Dublinskom sporazumu azil mogu tražiti samo u zemlji u koju su prvu ušli, odnosno tamo gdje su ih registrirali. U Italiji bi im rješenje o azilu trebalo biti gotovo u roku od šest mjeseci, ali to se zna protegnuti i na dvije godine. Nije svejedno gdje će to vrijeme provesti. U nekim centrima za azilante su jako loši uvjeti, kažu mi talijanski novinari. Sredinom listopada su aktivističkim kanalima stizale vijesti da izbjeglice u centru u Kalabriji tuku kako bi ih prisili da daju otiske prstiju. Na nekim je mjestima ipak bolje. Ako budu imali sreće, neki od njih će ići u Riace.

Na ulazu u malo naselje u kalabrijskim brdima stoji tabla: Riace - paese dell' accoglienza. Mjesto dobrodošlice. Taj se slogan ponavlja na još nekoliko mjesta u Riaceu, zajedno s grafitima protiv jake kalabrijske mafije 'Ndranghete i muralima-podsjetnicima na one koje je mafija smaknula. I da ništa ne znate o Riaceu, jasno bi vam bilo da niste došli u uobičajeno kalabrijsko selo. Riace je takav kakav jest – a ponosi se time da je multikulturalno, antimafijaško i ekološko mjesto – prvenstveno zbog svog gradonačelnika. Domenico Lucano je u trećem gradonačelničkom mandatu kao nezavisni političar, ljevičar koji nije našao stranku koja bi mu odgovarala. Počeci onog što je stvorio od Riacea sežu u 1998. godinu, na pješčanu kalabrijsku obalu. Tu se, te godine, iskrcalo dvjestotinjak Kurda koji su brodom pobjegli od sukoba u Turskoj. S organizacijom Città Futura, koju je Lucano osnovao, pomogao je da se Kurdi smjeste u napuštene kuće, umjesto da ih pošalju negdje drugdje na brigu. Kada je kasnije postao gradonačelnik Riacea, osmislio je program prihvata izbjeglica i tražitelja azila. Umjesto u prihvatne centre, dolaze u Riace i smještaju ih u unajmljene kuće koje su Kalabrezi davno napustili emigriravši. U zadnja dva desetljeća 19. stoljeća i prvom desetljeću 20. stoljeća talijanski jug se ispraznio. U tom je periodu 14 milijuna ljudi otišlo iz Italije tražeći bolji život. I još uvijek, više Talijana emigrira nego što u Italiju dolazi imigranata.

"Najsiromašniji među siromašnima spasit će Riace i zauzvrat će Riace spasiti njih", Domenico Lucano voli reći. I nije u krivu. Otkako je prije deIako EU stalno vrišti zbog velikog broja imigranata, daleko najviše ih je u zemljama u razvoju. Za izbjeglice iz Azije ili Afrike zapravo nema legalnog ulaska u Europsku uniju. Da bi zatražili zaštitu u EU, prvo moraju riskirati životset godina postao gradonačelnik, zahvaljujući izbjeglicama lokalna se škola nije zatvorila, obnovile su se napuštene kuće, otvorili su se dućani, zaposlili su se ljudi koji rade s izbjeglicama, pokrenuli su se razni programi u sklopu kojih došljaci uče talijanski, tradicionalne zanate, recikliraju smeće… Danas Riace ima 1726 stanovnika, od čega broj izbjeglica varira između 250 i 300. Jedan od njih je Somalijac Osman. Sreli smo ga na središnjem trgu, pored velikog drvenog portala s naslikanom tamnoputom djecom i tamnoputom trudnom ženom u tradicionalnoj afričkoj odjeći. Osman čeka dijete da mu dođe iz škole. Tu je tri godine. Obično izbjeglice budu u Riaceu dok im se ne riješi zahtjev za azil, što traje u prosjeku oko godinu dana. U sklopu Sustava za zaštitu tražitelja azila i izbjeglica (SPRAR), koji financira Nacionalni fond za politike azila u sklopu Ministarstva unutarnjih poslova, lokalna uprava u suradnji s udrugama civilnog društva može se javiti na javni natječaj za prihvat i integraciju izbjeglica. U okviru cijelog SPRAR-a je do 2014. godine bilo mjesta za 3000 izbjeglica, a sada se povećalo na 20 000, no i dalje je to premalo i većina ih završi u raznim prihvatilištima. Manja mjesta primaju desetak izbjeglica, veliki gradovi i po par tisuća, no Riace je iznimka. Dok im se ne riješi status, izbjeglice dobivaju besplatan smještaj i mjesečni džeparac, a i lokalna uprava dobije 35 eura po danu za svaku osobu o kojoj brinu. U to ulaze troškovi za pružanje pravne pomoći, učenja jezika, zapošljavanja ljudi, medicinske skrbi, troškova školovanja djece. Tako izbjeglice zapravo donose posao i novce lokalnoj zajednici. No kako SPRAR često kasni s isplatom novaca za život izbjeglicama, tako je Lucano smislio "lažni" novac koji vrijedi samo u Riaceu. Papirnate novčanice s likovima Ghandija, Martina Luthera Kinga i natpisima "Sloboda, jednakost, bratstvo" i "Ne rasizmu" kruže selom i nitko se ne buni. Kada dođu državni novci, trgovci odu u upravu i zamijene Ghandija za europsku kulturnu baštinu na novčanicama eura.

Domenico Luciano, gradonačelnik: "Najsiromašniji među siromašnima spasit će Riace i zauzvrat će Riace spasiti njih." (am-not-yours.blogspot.com)<br> Domenico Luciano, gradonačelnik: "Najsiromašniji među siromašnima spasit će Riace i zauzvrat će Riace spasiti njih." (am-not-yours.blogspot.com)

Uvodeći lažni novac, gradonačelnik je izbjegao zaduživanje i kamate na što bi bio prisiljen s obzirom na to da novci kasne mjesecima, a ima i do 300 duša na skrbi. Nakon što dobiju pozitivno ili negativno rješenje zahtjeva za azil, ljudi obično odu. No neki, kao Osman, i ostanu u Riaceu. "Kada smo supruga, naše petero djece i ja odlučili otići, rekli smo da ćemo, ako preživimo more, ostati u zemlji u koju dođemo. Ne planiram nikud iz Riacea do kraja života, dobro mi je ovdje", kaže. I supružnici iz Afganistana su našli dom u Riaceu. Tu su šest godina, otvorili su dućan s afganistanskim rukotvorinama i kupili su kuću. Pred njihovim dućanom se za popodnevne sijeste igraju djeca različitih rasa, ali uglas viču na kalabrijskom dijalektu. U napuštenim selima među ovim brdima neuobičajeno je uopće vidjeti djecu, a kamoli azijsku ili afričku.

Kasno popodne idemo do gradonačelnikovog ureda. Prolazimo pored restorana gdje su još vidljive rupe od metka. 'Ndrangheta je 2009. pucala na gradonačelnika koji je tu jeo. Nije bio ozlijeđen. Službeno mu je ured u velikoj kamenoj kući gradske vijećnice, no gradonačelnik obitava u nimalo glamuroznom prostoru udruge Città Futura. Naznačeno je radno vrijeme: Uvijek. Vrata su otvorena. Na zidu ureda je politička karta svijeta, Alessio Fulco: "Nikada nema problema, tuča ili svađa. Zahvaljujući izbjeglicama mjesto je živnulo, djeca imaju društvo u školi, bude i posla. A što se tiče rasizma, ako ga i ima, nije to ništa novo. Mene su na sjeveru Italije zvali 'terroni', što bi značilo 'seljak'. Tako pogrdno nazivaju južne Talijane. Sada su nam došli 'negri'"poster Che Guevare, fotografije Riacea, išarani crveni stol na sredini. Na Lucanu, onižem čovjeku u srednjim pedesetim godinama, vidi se umor. Svejedno pristaje na razgovor i vraća se u vrijeme kada je sve počelo, s dolaskom Kurda. "Tada, krajem devedesetih, turizam se počeo ovdje razvijati i kalabrijska obala se krenula uništavati, a ja sam htio da se, umjesto bogaćenja nekolicine, obnove nekadašnje vrijednosti Riacea, dok je još bio poljoprivredno mjesto. Tada je vladala solidarnost i zajedništvo, jer drugačije ne bismo mogli preživjeti u ovom siromašnom kraju. Ta se moja želja ostvaruje kroz uzajamnu pomoć koju mi dajemo izbjeglicama, a oni nama. Zbog njih nam manje lokalnih ljudi odlazi iz Riacea, jer sada mogu i ovdje naći posao", objašnjava. Takav oblik smještanja izbjeglica u zajednicu je i bitno jeftiniji nego održavanje prihvatilišta. Lucano nastavlja: "Mi iz Zapadnih zemalja smo kolonizirali druge i iskorištavali ih. Vodili smo ratove i još ih vodimo. Sada ljudi dolaze ovamo, dobrim dijelom i zbog toga što smo im stvorili probleme u njihovim zemljama. Moramo preuzeti odgovornost i pomoći im." U ured ulazi dvoje ljudi. Mlada žena se žali da ne može nazvati u Gambiju i pitati kako joj je bolesno dijete. Bonovi za mobitele se kupuju pravim novcem, koji još nije došao. Gradonačelnik joj objašnjava da se mora strpjeti i onda odustaje, pruža joj svoj mobitel. Ona telefonira, ulazi još ljudi, svi mu se obraćaju, traže nešto, nastaje kakofonija i nemoguće je više probiti se kroz sve te glasove.

Navečer u glavnom kafiću-slastičarnici Meeting point razgovaramo s vlasnikom Alessiom Fulcom (38). On je zadovoljan, pokazuje nam punu kasu Gandhija i M. L. Kinga, posao ide dobro. Kada je bio mlađi za poslom je otišao u Torino, radio je u tvornici. Vratio se i 2001. otvorio kafić. Zatvarao je u 18 sati jer nije bilo gostiju, ali mu je Lucano rekao da ustraje i da će ljudi doći. I počeli su dolaziti. Sada ljeti bude otvoren i do četiri, pet ujutro. "Nikada nema problema, tuča ili svađa. Zahvaljujući izbjeglicama mjesto je živnulo, djeca imaju društvo u školi, bude i posla. A što se tiče rasizma, ako ga i ima, nije to ništa novo. Mene su na sjeveru Italije zvali 'terroni', što bi značilo 'seljak'. Tako pogrdno nazivaju južne Talijane. Sada su nam došli 'negri'", smije se.

Srećemo trojicu mladih studenata iz Nigerije, došli su prije dva mjeseca i još čekaju prvi intervju za azil. Pokazuju nam fotografiju broda kojim su doplovili iz Libije. Stara ribarica načičkana ljudima. Žale se da nemaju posla i da je u njihovoj tradiciji da rade, inače ih smatraju lijenčinama, a to je jako loše. U to prolazi gradonačelnik i jedan Nigerijac kaže: "Evo našeg šefa. On je dobar šef." Ali njima je svejedno dosadno u Riaceu. U Kalabriji je još ljeto i promislim da bi se mogli spustiti na prazne pješčane plaže i kratiti dane kupanjem. More je divno. Ali njima to more nije isto što i meni. "Naše more".


Reportaža je orginalno bila objavljena u Magazinu Jutarnjeg lista. (op. ur.)

Ključne riječi: imigranti, izbjeglice, Italija, azilanti
<
Vezane vijesti