Zoran Pusić komentira svjedočenja bivših ministara Ivana Jarnjaka i Ivana Vekića u suđenju Tomislavu Merčepu za ratni zločin: "Na sudu svjedoka uvijek upozore da ne mora dati izjave koje bi ga na neki način okrivile tj. da ne treba svjedočiti sam protiv sebe. Nije prvi put da gledamo ovakve amnezije visokih dužnosnika."

Ovotjedno suđenje Tomislavu Merčepu kojeg se tereti ratni zločin nad civilima počinjen 1991. na području Pakračke Poljane, Kutine i Zagreba, obilježila su nevjerojatna svjedočenja viših političkih dužnosnika i kolega optuženog. Svim iskazima, koji su se mogli čuti na suđenju bivšem savjetniku ministra unutarnjih posla i zapovjedniku jedinice pričuvnog sastava MUP-a, optuženom da je  naredio ubijanje i mučenje civilnog stanovništva, zajednički je potpuni zaborav tadašnjih zbivanja. Od Merčepovih suboraca Ivana Kvaternika i Duška Čikana koji su izjavili kako ništa ne znaju o postojanju logora u Pakračkoj Poljani i vrijeđanja onih koji su javno govorili o zločinima do višerangiranih sudionika -  ratnog ministra Ivana Vekića i bivšeg ministra policije Ivana Jarnjaka.

vekic.jpg

Kako je moguće da ovakve nevjerojatne iskaze slušamo od ljudi, koji su bili na vodećim pozicijima početkom devedesetih godina, i to danas kad je manje-više sve svima poznato, priupitali smo Zorana Pusića, dugogodišnjeg aktivistu Građanskog odbora za ljudska prava.

Kako komentirate svjedočenja na suđenju Tomislavu Merčepu - prvenstveno ona Ivana Vekića i Ivana Jarnjaka koji tvrde da se ničeg ne sjećaju? 

Alzheimer je očito raširena bolest među bivšim dužnosnicima.

No, ako nije Alzheimer, kako je moguće da se danas s obzirom na brojna svjedočenja, izvještaje  međunarodnih organizacija, medijske natpise, i istupe pojedinaca i iz redova vojske, ondašnji visokorangirani dužnosnici Jarnjak i Vekić predstavljaju kao osobe koje pojma nemaju o ničemu?

seks_1.jpg

Ti ljudi su bili aktivno uključeni u prikrivanje takvih događaja. I oni, u najmanju ruku, snose moralnu odgovornost, ako ne i nešto ozbiljnije od toga.

A kako je tekao razvoj priče oko Pakračke poljane?

Za Merčepa su u to vrijeme znali svi - preko novina i preko informacija od ljudi koji su u strašnom strahu dolazili do nekih nevladinih organizacija i pričali što im se dogodilo.

Pakračku Poljanu većina nije preživjela. No svjedočenja onih koji jesu, imali smo već devedesetih godina. Sjećam se jedne televizijske emisije kod Branimira Bilića,  krajem devedesetih, gdje sam bio gost zajedno sa Vladimirom Šeksom i Ljerkom Mintas Hodak, koji su tada bili na visokim državnim funkcijama. Govorio sam o ratnim zločinima i  potrebi ispitivanja na temelju informacija koje smo imali. Spomenuo sam i Pakračku Poljanu. Gospodin Šeks me tad oštro napao tvrdeći da nikakvih zločina nije bilo. Za razliku od mene, on je imao puno bolje informacije o tome. Tako da amnezija koja se sada u ovim svjedočenjima pojavljuje kod Vekića -  tada ministra resora unutar kojeg je djelovao Merčep -  kad tvrdi da se apsolutno ničeg ne sjeća, i pokazuje se kao da je informiran manje od prosječnog građanina, predstavlja uvredu zdravom razumu i sramotu za te ljude. Pokazuje da su oni tad to odobravali. A ako ne direktno odobravali, onda su sigurno prikrivali. Posebno mi se čini da sramotna izjava da je Merčep bio simbol obrane Hrvatske. Ako je on simbol naše obrane, onda se stvarno imamo razloga zabrinuti kakva slika o hrvatskoj obrani ide u svijet. Ipak, mišljenja sam da je bilo časnijih ljudi negoli je to Merčep.

Građanski odbor za ljudska prava podnio je prijavu protiv Tomislava Merčepa u drugoj polovici devedesetih jer je prilikom osnivanja svoje pučke stranke na direktno pitanje novinara je li istina da je pobio sve Srbe u Gospiću, odgovorio: "Ne, nažalost, to nije istina". Tužili smo ga i dobili odgovor na tri stranice zašto to ne spada u govor mržnje tj. u zakonski okvir o širenje rasne mržnje koji je tada bio na snazi.

Novine su pisale o tome, nevladine organizacije su govorile o tome. A političari i njima  skloni mediji su prozivali ne one koji su zločine počinili, nego one koji su na zločine ukazivali. To je bila realnost. Naravno da sad ti ljudi u svojim svjedočenjima žele maksimalno umanjiti svoju ulogu koja bi implicirala barem moralnu odgovornost.

Što mislite o dosadašnjem tijeku suđenja Merčepu i medijskom praćenju?

Naši monitori prate suđenje. Zasad nema nikakvih problema. Mediji, barem oni koje pratim, primjećuju i detektiraju zgražanje prema toj vrsti govorenja neistine na sudu.

I možete li za kraj reći, mislite li da će i drugi akteri, s čijim je zločinačkim djelovanjima javnost upoznata, doći pred sud?

Postoje ozbiljne indicije kod suđenja za Medački džep da su tu postojali ljudi koji su bili odgovorni za zločine, a nisu obuhvaćeni optužnicom. Uvijek se govori o imenu admirala Domazeta. Vekić se spominjao u nekim drugim slučajevima.

Prošlo je sedamnaest do dvadeset i jedne godine od nekih slučajeva, ali ono što je za društvo važno jest  da se ti zločini tretiraju kao moralna odgovornost. Pogotovo kad imamo priliku vidjeti da ti ljudi nisu bitno promijenili svoje stavove. Može se naći opravdanja za ove događaje 1991, ali ne i 2012.

<
Vezane vijesti