Foto: Wikipedia<br>Foto: Wikipedia
Hrvatska, zemlja čija je povijest gotovo sistematično i kontinuirano kroz protekla desetljeća određena svom mučninom marševa smrti, bodljikave žice, i masovnih grobnica, dakako nije u krugu zemalja koje razmatraju mogućnost priznavanja armenskog genocida, već ahistorijski šutke ignorira čitavo pitanje, bilo da je riječ o dominantnim političkim ili akademskim krugovima. Drugim riječima, Hrvatska je uzorito tolerantna spram genocidne perverzije. Barem kada je o drugima riječ.

Vratimo se samim zbivanjima od prije stotinjak godina. Armensko stanovništvo imalo je oko tjedan do dva pripreme za deportaciju sredinom 1915. Bogatije su obitelji uspjele dogovoriti i prijevoz svojih dobara, dok su siromašniji sa sobom ponijeli samo ono što su mogli nositi. Tijekom deportacija, Armenci su bili izloženi nezamislivim mukama; velik ih je broj umro od gladi i žeđi, napadani su od strane kurdskih i turskih bandi, a onima koji su uspjeli preživjeti na tom putu samo je produljena agonija, jer ih je u koncentracijskim logorima čekala sigurna smrt. Posebnost ovog Europski parlament, Svjetsko vijeće Crkvi, pa čak i turska Udruga za ljudska prava (İnsan Hakları Derneği), organizacije su koje su i službeno priznale armenski genocid, dok isto odbijaju učiniti SAD, Izrael, Gruzija, Velika Britanija, Ukrajina...zločina i mladoturskog plana genocida bila je upravo sadržana u ideji deportacije, kojoj cilj nije bio etničko preseljenje, nego etničko uništenje Armenaca.

Mnoge su mlade Armenke otete, starci i djeca su umirali od usijanog pustinjskog pijeska, a onaj tko nije mogao nastaviti marš bio je ubijen na mjestu. Pastor Johannes Lepsius, predsjednik udruženja Deutsche Orientalische Mision, zapisao je: "Postupak kojem su tijekom puta bili izvrgnuti ti ljudi navodi nas na zaključak da autorima i izvršiteljima tih mjera nije ni bilo stalo da deportirano stanovništvo na bilo koji način primi sredstva za preživljavanje. Čak nisu bili nimalo nezadovoljni što ih je polovica stradala na putu, i što su ih tijekom putovanja gotovo istrijebile glad i bolesti."

U turskim izvorima moguće je pronaći i izjavu Talat-paše s datacijom od 29. kolovoza 1915. Godine: "Cilj ove vlade je da prisilnom deportacijom Armenaca zaustavi njihove ilegalne antiosmanske akcije usmjerene stvaranju neovisne države. Ipak, uništenje armenskog naroda ne dolazi u obzir! Tijekom relokacije će im biti zajamčena zaštita financirana iz fondova za izbjeglice."

Foto: Wikipedia<br>
Foto: Wikipedia

Specijalni ured otomanske vlade, Teşkilat-ı Mahsusa, kojeg je 1911. osnovao Odbor za ujedinjenje i napredak (Ittihad ve Terraki), bio je jedan od najvažnijih organa u organiziranom pokolju armenskog stanovništva. Izbijanjem Prvog svjetskog rata, navedeni ured postaje "vlada u vladi" bez potrebe za odobrenjem za djelovanje. Godine 1915. organizacija sudjeluje u selektivnom puštanju najozloglašenijih kriminalaca iz turskih zatvora te ih mobilizira u svrhu pratnje armenskih deportacijskih kolona. Konačni broj puštenih kriminalaca porastao je na oko deset tisuća. Isti su ljudi bili poticani na ubojstva, silovanja, krađe i različite brutalnosti nad prognanicima.

Pretpostavlja se da je postojalo oko dvadeset pet velikih koncentracijskih logora na području iranske i sirijske granice[1] i to pod komandom Şükrü Kayaa, uredskog činovnika poznatog i po izjavi kako je "konačno rješenje istrebljenje armenske rase. Sukobi između Armenaca i musliTurski političar Doğu Perinçek ušao je u povijest kao prva osoba osuđena zbog poricanja armenskog genocidamana dosegli su krajnju točku. Slabija će strana biti uništena”. Neki od logora bili su tek područja masovnih grobnica, a drugi posljednje počivalište za one čiji predviđeni životni vijek nije bio duži od nekoliko dana. Vjeruje se da je upravo Hitler formirao svoje logore po uzoru na turske, gdje su većinu stražara sačinjavali pripadnici zarobljenog naroda – Armenci, odnosno Židovi. Vrlo je malo izvora koji govore o načinu funkcioniranja logora, a pristup turskim arhivima imaju tek rijetki povjesničari. U tom slučaju, moramo se osloniti na diplomatske izvore konzula mezopotamijskih i sirijskih gradova, gdje su se i nalazili logori smrti, te svjedočenja izbjeglica i tehničara na pruzi Istanbul – Bagdad.

Armensko stanovništvo ubijano je smrtonosnim injekcijama, gušeno u plinskim komorama ili spaljivano. Trupla su u većini slučajeva bila bacana u Crno more, a Eufratom su danima plutali leševi kao hrana psima i lešinarima. Iako nije moguće u potpunosti provjeriti autentičnost ovih navoda, jedan je britanski špijun rekao kako je nazočio masovnom spaljivanju pet tisuća Armenaca. Pronađeni su i dokazi o postojanju mjesta na kojima su bila ubijana armenska djeca. Naime, u prostorijama nekoliko škola mali su Armenci odvođeni pod izgovorom kupanja, a naposljetku su trovani. Navodno je 2 000 siročadi, koja su dotad jedva preživjela u užasnim higijenskim uvjetima, odvedeno u pustinju negdje u blizini grada Deir ez-Zor, 450 kilometara od Damaska, te su pobijena dinamitom postavljenim u njihova kolica. Neka su djeca, s druge pak strane, zatvarana i živa spaljivana u spiljama. Zadaća je bila povjerena Čečenima i lokalnim nomadskim plemenima. Mnogi su Turci poludjeli od stravičnih prizora egzekucije nevinih ljudi, a ruskim su vojnicima rekli kako se smrad spaljenih trupala danima zadržavao u pustinjskom zraku. Postoje i svjedočanstva njemačkih časnika o zatvaranju Armenaca u crkve koje su zatim paljene. U Rusiju je pobjeglo 300 000 ljudi, a 400 000 ih je prešlo na islam. U svom romanu 40 dana Musa Dagha (Die vierzig Tage des Musa Dagh), napisanog 1934. austrijski je književnik Franz Werfel opisao pedesetodnevni otpor 4 000 Armenaca u Kilikiji koji su odbijali sve napade Turaka dok im u pomoć nije pritekao odred francuske mornarice.

Taner Akçam prvi je turski akademik koji otvoreno diskutira o armenskom genocidu te ga kao takvog i priznaje. (Foto: genocidemonument.com)<br> Taner Akçam prvi je turski akademik koji otvoreno diskutira o armenskom genocidu te ga kao takvog i priznaje. (Foto: genocidemonument.com)

U konačnici, Armenija je gotovo ostala bez Armenaca. Osim brojnih ljudskih žrtava, uništeno je i armensko kulturno blago neprocjenjive vrijednosti, čitavi gradovi (Kharpert, Van, Ani), drevne građevine, spisi. Tijekom pokolja Armenaca mnogi su europski diplomati bili prisutni u Turskoj te su vodili bilješke o događajima, dok su misionari obavljali humanitarnu službu. I sam papa Benedikt XV pokušao je pomoći Armencima, no Turci su ga odbili s obrazloženjem da se bore protiv "ruske pete kolone". Amerikanci su osnovali svoje ambasade diljem Carstva te su njihovi konzuli redovito podnosili izvješća Washingtonu. SAD je na inicijativu Henryja Morgenthaua osnovao Odbor za pomoć Bliskom Istoku, koji je za vrijeme rata Armence opskrbljivao hranom, lijekovima i odjećom. Između 1918. i 1928. godine, preko dvadeset različitih američkih magazina objavilo je stotine priča o Armencima te su na taj način pomogli financiranje Odbora za pomoć. Tijekom petnaest godina postojanja, organizacija je prikupila Armenija je gotovo ostala bez Armenaca. Osim brojnih ljudskih žrtava, uništeno je i armensko kulturno blago neprocjenjive vrijednosti, čitavi gradovi (Kharpert, Van, Ani), drevne građevine, spisiviše od sto milijuna dolara za pomoć žrtvama genocida.

Po završetku "Velikog rata" mnogi su turski političari, upleteni u etničko čišćenje propalog carstva, pobjegli u Njemačku gdje im je pružen azil. Nova, privremena turska vlada, kao i zemlje pobjednice, tražile su od Njemačke izručenje optuženika no njihovi su upiti dobili negativan odgovor. Revoltirani armenski aktivisti potom su izvršili niz atentata na Mladoturke. Ipak, 1919. godine u Istanbulu se održao vojni sud na kojemu nisu prisustvovali optuženici, i to iz vrlo jednostavnog razloga – bili su "nedostupni". Bez obzira na to, nekolicina ih je osuđena na smrt, a većina je oslobođena jer su ključni dokazi bili uništeni neposredno pred završetak rata. Poznate su i priče da su turski časnici histerično spaljivali dokumente o genocidnim operacijama i logistici "konačnog rješenja", dok su neki od njih nosili aktovke pretrpane dokumentima kako bi se njihov prijatelji od povjerenja rješavali dokaza na pouzdan način. Otomansko Carstvo potpisalo je mirovni ugovor sa zemljama pobjednicama 1920. godine, u Seversu. U knjizi The Turks and Us (2002.), Natalie Shahan navodi Operaciju Nemesis, nazvanu po grčkoj božici pravedničke osvete, koju su pripremali članovi Armenske revolucionarne federacije nakon Prvog svjetskog rata. Naime, nekolicina Armenaca, prema urotničko-terorističkom planu kasnije nazivanom i Armenski Nüremberg na čijoj se crnoj listi našlo gotovo dvjesto imena, namjeravala je izvršiti atentate na glavne turske inženjere genocida. Na kraju je izvršeno sedam atentata a ubijen je i sam Talat-paša, 15. ožujka 1921. godine u Berlinu.

Tadašnji američki predsjednik Woodrow Wilson na mirovnoj konferenciji u Sèversu, 10. kolovoza 1920. donio je prijedlog o teritorijalnom razPo završetku "Velikog rata" mnogi su turski političari, upleteni u etničko čišćenje propalog carstva, pobjegli u Njemačku gdje im je pružen azilgraničenju između Turske i Armenije. Početkom iste godine, nezadovoljni potpisanim primirjem, Turci su ponovno provalili u istočnu Armeniju, no narodne snage i ruska Crvena armija odbijaju turski nalet. Dana 29. studenog 1920. godine Armenija ulazi u sastav SSSR-a.

Turska je priznala neovisnost Armenije u rujnu 1991. nakon pada komunističkog režima, no sve do danas nisu uspostavljeni puni diplomatski odnosi. Granica između ove dvije zemlje ponovno je zatvorena nakon rata između Armenije i Azerbejdžana u sjeverozapadnoj enklavi Azerbejdžana, Nagorno-Karabahu, dok je tek 2009. godine turski predsjednik Abullah Gül posjetio Armeniju, postavši tako prvi turski državnik koji je to učinio.

Iako mnogi masakre počinjene nad Armencima smatraju prvim genocidom 20. stoljeća, političko vodstvo Republike Turske takve tvrdnje uporno negira te naglašava kako je tijekom Prvog svjetskog rata došlo do međuetničkih sukoba u kojima su živote izgubili mnogobrojni Armenci, ali i Turci. Nadalje, protivnici teorije o sistematskom i organiziranom etničkom čišćenju naglašavaju kako su, kada je o "deportaciji" ili "relokaciji" Armenaca riječ, prije svega zabilježene nenamjerne i neplanirane žrtve, te da ti incidenti nemaju veze s politički instrumentaliziranim procesom. Oni koji negiraju genocid uglavnom se služe sljedećim argumentima: 1) Osmansko je Carstvo u vrijeme navodnog genocida bilo u vrlo teškom Mnogi su Turci poludjeli od stravičnih prizora egzekucije nevinih ljudi, a ruskim su vojnicima rekli kako se smrad spaljenih trupala danima zadržavao u pustinjskom zrakupoložaju, jednom od najtežih u svojoj povijesti te nije posjedovalo potrebnu vojnu snagu, resurse i financijska sredstva za masakr milijun ljudi; 2) u tako kratkom periodu nije bilo moguće ubiti više od milijun Armenaca. Sve armenske žrtve, kojih ne može biti više od 300.000, krivnja su paravojnih militantnih skupina; 3) deportacija Armenaca predstavljala je mjeru državne sigurnosti u ratnom razdoblju, kada je armenski narod izdajnički stao na rusku stranu pomogavši im pri osvajanju nekoliko turskih gradova. Cijeli proces relokacije izveden je u skladu sa zakonom a ljudima je bila pružena sva moguća zaštita i pomoć; 4) mnogi su Armenci početkom Prvog svjetskog rata pobjegli u Rusiju i tamo umrli od gladi i bolesti. Nekolicina ih se vratila u Tursku i ubijala tamošnje turske seljake; 5) službeni Istanbul zakonski je sankcionirao i kaznio pojedince koji su nanijeli eventualnu štetu armenskom stanovništvu, što nikako ne bi bilo moguće da je genocid bio smišljeni program vlade. Dana 19. veljače 1919. Turska je čak pozvala predstavnike neutralnih zemalja da "istraže slučaj"; 6) Otomansko Carstvo bilo je ispred svoga vremena po pitanju vjerske tolerancije, a Armenci su, prije svega, igrali na kartu izazivanja empatije od strane zapadnih, kršćanskih zemalja.

Rasprave izaziva i korištenje već elaboriranog pojma "genocid", stoga se mnogi visoki dužnosnici pri referiranju na ove događaje taktički služe drugim terminima. Tako je Barack Obama, primjerice, nakon pobjede na izborima za predsjednika SAD-a 2008. godine odustao od korištenja pojma genocid prilikom komentiranja armenskih masakara, iako mu je praksa u predizbornoj kampanji bila baš suprotna.

Orhan Pamuk: ""Trideset tisuća Kurda i milijun Armenaca je ubijeno u Turskoj, a jedino ja o tome govorim." (Foto: Maka Gogaladze, Wikipedia)<br> Orhan Pamuk: ""Trideset tisuća Kurda i milijun Armenaca je ubijeno u Turskoj, a jedino ja o tome govorim." (Foto: Maka Gogaladze, Wikipedia)

Europski parlament, Svjetsko vijeće Crkvi, pa čak i turska Udruga za ljudska prava (İnsan Hakları Derneği), organizacije su koje su i službeno priznale armenski genocid, dok isto odbijaju učiniti SAD, Izrael, Gruzija, Velika Britanija, Ukrajina i druge zemlje. Ipak, većina američkih saveznih država načinila je samostalne proklamacije koje su događaje između 1915. i 1923. godine nazvale genocidom.

Turski političar Doğu Perinçek ušao je u povijest kao prva osoba osuđena zbog poricanja armenskog genocida. Švicarski sud proglasio ga je krivim te je dobio uvjetnu suspenziju i novčanu kaznu u iznosu od 2 000 eura. Naime, Perinçek se na sudu našao zbog izjave koju je dao za govora u Lausanni 2005. godine kad je porekao genocid počinjen nad Armencima. "Nisam porekao genocid jer genocida nije bilo", odvratio je Perincek.

Od nezanemarive je važnosti i 301. članak turskog Kaznenog zakona kojim se zabranjuje te kažnjava zatvorom ili globom vrijeđanje turske naArmensko stanovništvo ubijano je smrtonosnim injekcijama, gušeno u plinskim komorama ili spaljivanocionalnosti i države. Tako su pojedinci, koji su pisali ili su se javno izjašnjavali o armenskom genocidu, nerijetko bili proganjani, pritvarani pa čak i ubijani. Primjerice, novinar Hrant Dink, istaknuti pripadnik armenske zajednice u Turskoj, ubijen je 19. siječnja 2007. godine u Istanbulu od strane 17-godišnjeg Oguna Samasta nedugo nakon projekcije dokumentarnog filma Screamers u kojem je Dink, kao jedan od sugovornika, prokomentirao poricanje armenskog genocida. Književnik Ferit Orhan Pamuk optužen je za napad na državni integritet zbog izjave koju je dao jednom švicarskom listu 2005. godine govoreći o genocidu i turskom pokolju Kurda. "Trideset tisuća Kurda i milijun Armenaca je ubijeno u Turskoj, a jedino ja o tome govorim." Suđenje je započelo 16. prosinca 2005. no već nakon nekoliko tjedana, pod pritiskom Europske unije, optužbe su odbačene. Pamukovi su kritičari kasnije iznijeli mišljenje kako je pisac isključivo želio skrenuti pozornost na sebe, i to neposredno prije dodjele Nobelovih nagrada. Taner Akçam svakako je prvi turski akademik koji otvoreno diskutira o armenskom genocidu te ga kao takvog i priznaje. "Turska se danas nalazi na vrhuncu turbulentne tranzicije. Izranja iz U prostorijama nekoliko škola mali su Armenci odvođeni pod izgovorom kupanja, a naposljetku su trovaniotomanskog nasljeđa ka priznanju Zapada, no dok god se ne suoči sa svojim prošlim i sadašnjim kršenjima ljudskih prava neće postati istinski demokratska zemlja", zapisao je Akçam 2004. godine.

Približavajući se stotoj obljetnici genocida u javnosti je odjeknulo nekoliko izjava, naročito tvrdnja pape Franje I kako su zločini počinjeni nad Armencima "prvi genocid 20. stoljeća", kao i izjava Angele Merkel da njezina vlada namjerava službeno priznati genocid. Dakako, niti jedna deklaracija ili bilo koji birokratski zapis te vrste ne može u potpunosti zaliječiti traumu pokušaja uništenja čitave etničke skupine, no njegovo javno nepriznavanje, uzimajući u obzir relativno precizne odrednice međunarodnih konvencija i definicija spornih koncepata poput genocida, indikativno je prije svega u vidu političko-ekonomskih kalkulacija i diplomatskih podilaženja unutar određene interesne sfere. Osim toga, indiferentnost spram iskustava poput ovih, koliko god ista bila kulturološki ili povijesno udaljena, nerijetko rezultira poražavajućim te konformističkim zatvaranjem očiju pred novim Darfurom, Istočnim Timorom, ili Srebrenicom.

Hrvatska, zemlja čija je povijest gotovo sistematično i kontinuirano kroz protekla desetljeća određena svom mučninom marševa smrti, bodljikave žice, i masovnih grobnica, dakako nije u krugu zemalja koje razmatraju mogućnost priznavanja armenskog genocida, već ahistorijski šutke ignorira čitavo pitanje, bilo da je riječ o dominantnim političkim ili akademskim krugovima. Drugim riječima, Hrvatska je uzorito tolerantna spram genocidne perverzije. Barem kada je o drugima riječ.


Autor članka, Luka Pejić, asistent je na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Osijeku. (op. ur.)

[1] Turski koncentracijski logori na području iranske i sirijske granice bili su: Dayr az-Zawr, Ra's al-'Ain, Bonzanti, Mamoura, Intili, Islahiye, Radjo, Katma, Karlik, Azaz, Akhterim, Mounboudji, Bab, Tefridje, Lale, Meskene, Sebil, Dipsi, Abouharar, Hamam, Sebka, Marat, Souvar, Hama, Homs i Kahdem. Bruneteau logor Meskene navodi kao najpogubniji u cijeloj mreži, Stoljeće genocida, str. 44.

Armenski genocid - 1. dio

<
Vezane vijesti