Foto: Udruga Barbarinac<br>Foto: Udruga Barbarinac
Rak pluća, rak plućne maramice, azbestoza, rak crijeva i bubrega, o kroničnim manje smrtnim oboljenjima pluća i drugih organa da se i ne govori. Umiranje od bolesti uzrokovanih azbestom osobito je mučna agonija, a Hrvatska nastavlja uvoziti azbestne proizvode iako ih je 1. siječnja 2006. zakonski zabranila u sklopu prilagodbe zakonima Europske Unije i kao uvjet ulaska u punopravno članstvo. Dokumenti Carinske uprave pokazuju da azbestni proizvodi i dalje bez problema prelaze hrvatsku granicu.

Dokumenti iz Carinske uprave u posjedu H-Altera pokazuju da u našu zemlju azbestni proizvodi i dalje bez problema prelaze granicu. Carinske službe i dalje ih bez najmanje zadrške uredno deklariraju i puštaju na tržište, što je, prema našim dokumentima, dovelo do toga da je uvoz azbesta u Hrvatsku od 2011. do 2013. godoine imao čak i svoju renesansu. Prema našim podacima, od početka 2011. do sredine 2013. u Hrvatsku je ušlo 5 834 tone azbestnih proizvoda, od čega se oko 5 000 tona odnosi na valovite azbestne ploče za pokrivanje krovova, vjerojatno porijeklom iz Ukrajine.

A nakon ulaska u EU do ožujka ove godine, preko hrvatskih granica prešlo je više od 100 tona azbestnih proizvoda. I to kočnica, ploča za Način na koji RH ne uspijeva profunkcionirati po pitanju zabrane azbesta, u tolikoj mjeri je ridikulozan da je teško zamisliti ikakvo drugo objašnjenje nego da je određenom broju ljudi u interesu da sustav upravo na ovaj način (ne)funkcionira krovove, cijevi i raznog drugog materijala. Konačni pečat na zaključak o nevjerojatnom bezakonju daje podatak da naše službe nisu bile kadre spriječiti čak ni uvoz 75 kilograma prerađenog krokidolita, tzv. plavog azbesta, neslavnog i po tome što ga se desetljećima smatra najotrovnijim postojećim mineralom u prirodi. U stvari, ne da uvoz nije spriječen, nego je uredno deklariran i ocarinjen, a dokumentacija kojom raspolaže H-Alter u jednom dijelu sadrži i podatke o tome da ni za jednu jedinu pošiljku nije bila izdana potvrda nadležnih službi da se iznimno dopušta uvoz dotične pošiljke, što bi bilo za očekivati s obzirom da je riječ o prvoklasnim otrovnim tvarima.

Stručnjaci koje je prije tri godine angažirala administracija u Bruxellesu, procijenili su da će samo u Zapadnoj Europi do 2030. godine od posljedica izloženosti azbestom poumirati pola milijuna građana EU. Naslućujući ranijih desetljeća upravo takvu eksploziju oboljevanja, EU je proteklih desetljeća svojim direktivama 1999/77/EC i 2003/18/EC odredila da njene članice od 1. siječnja 2005. moraju zabraniti svaku proizvodnju, upotrebu, uvoz, pa čak i puki transport azbesta preko svog teritorija. Unatoč tome što se to strogo poštuje, procjenjuje se da će vrhunac oboljelih od bolesti uzrokovanih azbestom u EU rasti sve do 2018. i da će tek potom broj novooboljelih početi stagnirati.

A naša zemlja? Notorna je činjenica da Hrvatska ni do danas nije ispoštovala dotične direktive EU. O tome je još 2012. pisao blagopočivajući tjednik Forum, navevši da je Hrvatska od 2006. do 2012. uvezla 11 667 tona azbestnih proizvoda, od čega se čak 87 posto odnosilo na uvoz iz zemalja članica EU.

Postavši  jedino tržište za azbestne proizvode na području cijele EU, naša zemlja
 prometnula se praktično u azbestnog trojanskog konja u Uniji. (Foto: Udruga Barbarinac)<br> Postavši jedino tržište za azbestne proizvode na području cijele EU, naša zemlja prometnula se praktično u azbestnog trojanskog konja u Uniji. (Foto: Udruga Barbarinac)

EU se očito tijekom predpristupnih pregovora Hrvatske za ulazak u njeno članstvo, nije obazirala na živote hrvatskih građana. Iako je to tada bilo apsolutno suprotno zakonima Republike Hrvatske, koje je inače deklarativno usvojila upravo na traženje EU, sa Zapada smo uvezli oko 10 000 tona azbesta. Kvaka je bila u tome da Uredba o Regulaciji, ocjeni, dopuštenju i ograničenjima kemikalija (REACH) obavezuje članice EU da azbest zabranjuju isključivo za tržišta u EU. To znači da je izvoz u treće zemlje, pa čak i proizvodnja azbestnih proizvoda u EU za potrebe izvoza u treće zemlje, sasvim dopuštena.

Hrvatska je tada bila upravo to, treća zemlja, koliko god istodobno bila i kandidatkinja za ulazak u EU. Pa ako se vlade Slovenije, Mađarske, Njemačke, Velike Britanije, Španjolske, Italije, Švedske, uopće skoro svake članice EU koja nam je izvozila dokazano vrlo opasan otrovni materijal, nisu obazirale na puki ljudski obzir čovjeka prema čovjeku, katastrofalno neobaziranje na zdrav razum ogledalo se i u tome što je onogOd početka 2011. do sredine 2013. u Hrvatsku je ušlo 5 834 tone azbestnih proizvoda, od čega se oko 5 000 tona odnosi na valovite azbestne ploče za pokrivanje krovova, vjerojatno porijeklom iz Ukrajine trenutka kad je Hrvatska primljena u punopravno članstvo, sav taj materijal automatski postao otrovan otpad i problem te iste EU.

Nakon ulaska naše zemlje u "europsku obitelj" pokazalo se, međutim, da ovoj zemlji za upropaštavanje života i zdravlja svojih građana, uopće nije potrebna pozicija kolonije u koju se izvozi svako zamislivo smeće. Hrvatska je jednostavno nastavila dopuštati uvoz azbestnih proizvoda iz zemalja nečlanica EU.

Tako i danas, ako ste baš čvrsto zapeli pokriti krov svoje kuće ili kakvog gospodarskog objekta materijalom koji je, primjerice u Francuskoj do danas života koštao oko 50 000, a u Njemačkoj više od 100 000 ljudi, neće vam biti potrebno više od pola sata surfanja internetom da nađete broj tvrtke kod koje komotno možete naručiti željeni građevinski azbestni proizvod.

H-Alter je na takav način naišao na nekoliko manjih tvrtki koje redom uvoze azbestne ploče iz Ukrajine. Posao im, čini se, ide sasvim dobro. Kada ih nazovete, najveći problem neće biti eventualni rizik pri prelasku granice. Takav rizik, u stvari, ni ne postoji, jer statistike iz Carine kojima raspolažemo, pokazuju da carinski službenici svih ovih godina uredno popisuju, ocarinjuju i propuštaju sav azbest koji im uvoznici prijave.

Način na koji Republika Hrvatska ne uspijeva profunkcionirati po pitanju zabrane azbesta, u tolikoj mjeri je ridikulozan da je teško zamisliti ikakvo drugo objašnjenje nego da je određenom broju ljudi u sustavu iz nekog razloga u stvari u interesu da sustav upravo na ovaj način (ne)funkcionira. Carina se, naime, godinama ograđuje od odgovornosti, tvrdeći da je utvrđivanje je li roba za uvoz u skladu sa sanitarnim iNakon ulaska u EU do ožujka ove godine, preko hrvatskih granica prešlo je više od 100 tona azbestnih proizvoda zdravstvenim propisima u isključivoj domeni Službe granične sanitarne inspekcije. Drugim riječima, sanitarni inspektori na granici su oni koji carinicima odobravaju ili ne odobravaju uvoz robe koja se vodi kao otrovna ili rizična po zdravlje.

Carinska uprava je inače agencija Ministarstva financija, dok je Služba granične sanitarne inspekcije pod Minsitarstvom zdravstva. I tu nastaje lom. Kontrolirajući sve pravilnike o proceduri na granici, shvatili smo da uopće nije nedvosmisleno rečeno da carinici o bilo čemu obavještavaju sanitarne inspektore. To jednostavno nije njihov posao. Kao što nije posao ni sanitarnih inspektora da idu od kamiona do kamiona, ili od vagona do vagona, i vire pod ceradu.

Drugim riječima, komunikacija takve vrste među njima uopće ne postoji, nego je prijevoznik taj koji bi sam trebao prijaviti da prevozi teret koji se nalazi na Listi opasnih kemikalija Ministarstva zdravstva čiji je promet zabranjen. A to već spada u domenu akcijskog zapleta kakve maštovitije epizode Montyja Pythona. Jer, baš će netko prevaliti kakvih tisuću ili dvije tisuće kilometara kamionom, da bi na granici išao prijaviti robu sanitarnim inspektorima kako bi mu ovi uvoz te iste robe potom zabranili. I još mu pritom natovarili svu silu problema po osnovi Zakona o otrovima, Zakona o prijevozu opasnih tvari i koječega drugog.

Tako ispada da Republika Hrvatska po ovom pitanju pokazuje karakteristike pravno disfunkcionalne države i da apsolutno ne poštuje poglavlje 23. europske pravne stečevine koje je formalno ispunila i praktično se na blef uvukla u "europsku obitelj". Riječ je o čvrstom pravnom okviru, borbi protiv korupcije kao udaru na demokraciju i vladavinu prava, te o temeljnim ljudskim pravima.

Što se tiče potonjeg, samo među radnicima Salonita u Vranjicu do 2000. godine kod 215 njih dijagnosticirana je azbestoza. O drugim azbestnim bolestima statistike nikada nisu postojale, što se nije promijenilo sve do danas. Na području cijele Hrvatske stanje s nepostojećim statistikama još je i gore. Morbidna priča o umiranju od azbesta ide dotle da je jedan od rijetkih dokumentiranih tragova umiranja od azbesta knjiga umrlih u Naše službe nisu bile kadre spriječiti čak ni uvoz 75 kilograma prerađenog krokidolita, tzv. plavog azbesta, neslavnog i po tome što ga se desetljećima smatra najotrovnijim postojećim mineralom u prirodi Župi svetog Martina u Vranjicu, u kojoj je pod oznakom "vranjička bolest" kao uzrokom smrti, u četrdesetak godina evidencije navedeno skoro 150 Vranjičana.

Drugim riječima, građanima u Hrvatskoj oduzeto je pravo na osobnu sigurnost, a nerijetko i na život. I dok se na Zapadu proizvodnja i upotreba azbesta posljednjih godina sve češće otvoreno naziva posljedicom korporativne pohlepe, hrvatska priča svodi se često na puku korupciju. Prisjetimo se samo 2007., kada je u procesu sanacije kancerogeni azbestni otpad jednostavno istresen u Mravinačku kavu, obližnju rupetinu nastalu iskopom lapora. Tako se došlo do sanacije zagađenog područja, na koju je država ulupala 111 milijuna kuna, a USKOK 2010. došao glave dotadašnjem ravnatelju Fonda za zaštitu okoliša Vinku Mladineu.

Što se EU tiče, tu stvari stoje bitno drugačije. Proces potpune zabrane azbesta EU je pokrenula još 1976., a danas za petljanje s azbestom pravosuđe EU predviđa jezive kazne. Švicarski milijarder Stephan Schmidheiny i barun Louis de Cartier de Marchienne iz Belgije prije nekoliko godina dobili su na sudu u Torinu 16 godina zatvora i 300 milijuna eura odštete koju su morali platiti oboljelima i obiteljima više od 2000 ljudi koje su otjerali u smrt radom svoje tvrtke Eternit. Na sudu je tužitelj dokazao da su znali da se igraju životima ljudi i da se na to nisu obazirali, a po talijanskim medijima raspoloženje je bilo takvo da osuđeni mogu zahvaljivati svevišnjem što žive u vremenima u kojima je giljotina muzejski primjerak, a ne više sredstvo u pravnom sustavu.

Za to vrijeme u Hrvatskoj ne samo što nitko nije osuđen zbog trovanja sugrađana, nego ni ministarstva ni DORH ni policija ni političke elite nisu EU se očito tijekom predpristupnih pregovora Hrvatske za ulazak u njeno članstvo, nije obazirala na živote hrvatskih građana u stanju ili ne žele prepoznati da je dio zakona, inače vrlo važnih po sigurnost 4,5 milijuna hrvatskih građana, u stanju kliničke smrti. Ovakvim ponašanjem Republika Hrvatska na još jednom primjeru pokazuje da se uvelike lopovski i s figom u džepu na prevaru ušuljala u punopravno članstvo EU. Ne slijedi zakone Bruxellesa na dobrobit svojih građana, niti je u stanju riješiti prazninu na razini suradnje dva službenika na granici, primjerice Štefa i Martina, koji tijekom radnog vremena stoje jedan pored drugog. A s time što se prometnula u jedino tržište za azbestne proizvode na području cijele EU, naša zemlja prometnula se praktično u azbestnog trojanskog konja u Uniji.


 

aem.jpg

Članak je objavljen u sklopu projekta "Socijalna pravda" koji sufinancira Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija). 

Ključne riječi: korupcija, azbest, zagađivanje okoliša
<
Vezane vijesti