H-Alter
Foto: ytb-prtscFoto: ytb-prtscKad se vratim u 90e i razmatram način na koji nas je spektakl boksa, transformacija nasilja i heroji underdogsi, tješila i udaljavala od nasilja kojemu smo svjedočili oko sebe, dio mene želi reći "zbog njih smo se osjećali dobro, dali su osjećaj mogućnosti", dok drugi dio misli kako se radilo o iluziji unutar koje smo stagnirali, možda i nazadovali. Iako, današnji cinizam ne treba bezrezervno prišivati na prošlost – neki su ljudi, poput Jacka Johnsona i Joea Louisa, zaista mijenjali svijet. Ali je vrijeme da pogazimo sintagmu neosporenih i neporaženih – takvih, i u životu, i u boksu – nema.

Boks je bio prvi sport koji sam pratila, ušao je u naš dnevni boravak u drugoj polovici devedesetih, nakon rata, prije nogometa. Mečeve smo brat i ja dočekivali širokih očiju, povremeno ih trljajući da zadržimo pogled na ekranu, jedinom izvoru svjetla usred duboke noći. Sjedili smo na kauču, u pidžamama i zakrpanim čarapama, usidreni u putanji televizora, kao u transu. U selu, u kojem u većini ulica još nije bilo rasvjete, mogao si u svakoj kući tih noći vidjeti barem jedan titravi, osvjetljeni prozor. Bilo je to razdoblje Evandera Holyfielda, Lennoxa Lewisa, Mikea Tysona. I Željka Mavrovića, preko kojeg je velik broj ljudi u Hrvatskoj postao zainteresiran za boks.Iako, smatram da današnji cinizam naspram sporta općenito, pa tako i boksa koji (s razlogom) gubi svoj mitološki sjaj, ne treba bezrezervno prišivati na prošlost – bitno je reći da su neki ljudi, poput Jacka Johnsona i Joea Louisa, uistinu mijenjali svijet i inspirirali one koji su ga nastavili mijenjati

No nama su zanimljiviji bili ovi drugi, uglavnom Amerikanci, uglavnom crnci. Bili smo djeca, osnovnoškolci, boks nam je bio spektakl. Boks je bio sve one rakete koje smo ispaljivali iz pivskih boca i petarde koje smo slagali u rafale, pomnoženo sa tisuću. Stiskanje šaka, prepune arene, navijanje, glasna muzika, svjetlucave hlače i šljašteći pojasevi, znojna tijela, ples.

Više nego išta, ples. Gledala sam na mečeve kao na ples u kojem je podjednako važno, možda i važnije, izbjeći udarac nego ga zadati. Promatrala sam uzmicanja, krivulje leđa koje se zmijski pravovremeno izmiču u stranu, način na koji pojedini boksači saginju, okreću i uzdižu glavu, kratka pružanja i hitra povlačenja ruke, skladan rad nogu i tapkanje stopala u ringu. Radi se o nasilnom sportu, svakako, ali kada se vratim u te dane – nismo ga doživljavali nasilnim, ni brutalnim, ni ružnim.

Bilo je krvi, razbijenih arkada, hematoma, ali sve je to bio spektakl, dio performansa, dio umijeća. Nasilnom ponašanju pridana je druga konotacija, transformirano je u vještinu. Možda nam se, jer smo bili okruženi raznim drugim oblicima nasilja, sviđalo vidjeti takvu transformaciju. Boks je boks, u ringu ne dobiješ ništa više od onoga što zaslužuješ, od onoga na što si pristao.

Nedavno sam, gledajući meč između Khabiba Nurmagomedova i Conora McGregora, koji je rezultirao kaosom i općom makljažom, za koju su se odmah povukle paralele s legendarnim (drugim) okršajem Holyfielda i Tysona 1997. godine, pomislila kako bi valjalo napisati nešto o tim legendarnim danima devedesetih, ali i o svemu što u boks kao društvo i pojedinci učitavamo, kao i činjenici da je boks istovremeno i samo boks, ništa više.No, valja reći, kako to u jednom od svojih eseja piše Oates – da Joe Louis nije pobjedio Schmelinga zato što je bio bolji čovjek ili zato što je predstavljao bolju zemlju, već jednostavno zato što je bio bolji boksač. To što je njegova pobjeda u konačnici predstavljala ljudima je druga stvar, i nemoguće je osporiti da je bila značajna i inspirativna u borbi za prava crnaca u SAD-u. Ali oni sjajni kratki udarci – oni su mu donijeli pobjedu

Najljepšu i najzanimljiviju knjigu o boksu napisala je prije tridesetak godina Joyce Carol Oates. Njena kolekcija eseja On Boxing i danas je relevantna, iako nažalost još uvijek neprevedena na hrvatski. "Život je kao boks na mnogo uznemiravajućih načina. Ali boks je samo kao boks", piše Oates. Druge stvari mogu biti metafora za boks, ali boks nije metafora za ništa.

Od početka 20. stoljeća boks je, primarno američki, bio područje kojem su gravitirali oni iz marginaliziranih, obespravljenih i diskriminiranih društvenih skupina – crnci, židovi. Jack Johnson, Joe Louis, Benny Leonard, Barney Ross, Sugar Ray Robinson, Larry Holmes, Sugar Ray Leonard, Muhammad Ali...

Kako piše Oates: "Neki promatrači vjeruju da su boksači ljuti zato što su muškarci, a ljutnja je, za muškarce, način postizanja i uspostavljanja dominacije nad drugima... No razumno je pretpostaviti i kako se boksači bore jedan protiv drugoga zato što im legitimni objekti njihove ljutnje nisu dostupni. Nema društva u kojem spektakl dvojice muškaraca koji se bore jedan protiv drugog nije intrigantna, ako ne i namjerna, slika političke impotentnosti muškaraca (i žena): boriš se protiv onoga što ti je najbliže, što je dostupno, spremno boriti se protiv tebe. I ako možeš, radiš to za novac."

Jedna od najfascinatnijih boksačkih priča, ujedno i jedni od najvećih trenutaka u povijesti sporta općenito, bile su borbe između Joea Louisa i Maxa Schmelinga. Uoči Drugog svjetskog rata, 1938. godine, "smeđi bombarder" Louis, Amerikanac, borio se protiv Schmelinga, Nijemca kojemu je poruke ohrabrenja slao Hitler. Sedamdeset tisuća ljudi gledalo je meč na stadionu u New Yorku, a stotine tisuća prijenos su pratile putem radija. Mladi crni muškarac branio je ponos Amerike, zemlje u kojoj još uvijek nije mogao jesti na brojnim mjestima, sjediti u prvim redovima u autobusu i kinu, piti vodu na javnim punktovima, kretati se slobodno...Većina velikih (i primjetno – crnih) boksača u konačnici je bila izmanipulirana, financijski pravarena i iskorištena, svedena na tragičnu maskotu – isto se dogodilo i kasnije u karijeri Muhammeda Alija (čiji je djed bio rob), ali i iz nedavnijih dana – s Tysonom i Holyfieldom. "Počasni bijelci", razni Don Kingovi, nekontrolirani životi, višestruki bankroti, bijeg i ludilo, prekrajanje mita

Dvije godine ranije, prvi je meč protiv Schmelinga izgubio, pa je pritisak bio još veći. Te noći, kada je Louis izgubio, pjesnik Langston Hughes piše: "Hodao sam niz Sedmu aveniju, i vidio odrasle muškarce kako plaču, žene kako sjede na pločnicima, glave među rukama. Diljem zemlje, te noći kad smo čuli da je Joe nokautiran, ljudi su plakali."

Dvije godine kasnije, Louis sjajnim kratkim udarcima u prvoj rundi kosi Schmelinga. To je to, priča je završena. Joe Louis postaje legenda, poklič na usnama crnaca i crnkinja diljem SAD-a. O njegovim borbama, koje je pratila preko radija u dućanu svoga ujaka u zabitima Arkansasa, Maya Angelou piše: "Kada je gubio, moji su ljudi vrištali. To je bio neuspjeh za sve nas, još jedno linčovanje, još jedan crni čovjek koji visi s drveta... Kraj svijeta, činilo nam se. Da je Joe izgubio, bio bi to povratak u ropstvo, rekli bi nam da je sve istina, da smo uistinu niža bića."

Foto: ytb-prtsc Foto: ytb-prtsc

Čak i kad je pobjeđivao i bio ponos Amerike, u novinama su ga tadašnji sportski komentatori "vraćali na mjesto", pa je tako Lewis F. Atchison za Washington Post nakon Louisove pobjede pisao: "Joe Louis, letargični obojeni dečko koji jede piletinu, vratio se svojoj ulozi 'smeđeg bombardera' večeras". Desetljećima kasnije, Louisa će se prisjećati i Martin Luther King, govoreći kako je mantra "bori se kao Louis" pomogla brojnim zatvorenicima, borcima i borkinjama za crnačka prava, u dugim i teškim danima u ćelijama.Nasilnom ponašanju pridana je druga konotacija, transformirano je u vještinu. Možda nam se, jer smo bili okruženi raznim drugim oblicima nasilja, sviđalo vidjeti takvu transformaciju. Boks je boks, u ringu ne dobiješ ništa više od onoga što zaslužuješ, od onoga na što si pristao.

No, valja reći, kako to u jednom od svojih eseja piše Oates – da Joe Louis nije pobjedio Schmelinga zato što je bio bolji čovjek ili zato što je predstavljao bolju zemlju, već jednostavno zato što je bio bolji boksač. To što je njegova pobjeda u konačnici predstavljala ljudima je druga stvar, i nemoguće je osporiti da je bila značajna i inspirativna u borbi za prava crnaca u SAD-u. Ali oni sjajni kratki udarci – oni su mu donijeli pobjedu.

Sve što se dogodilo Louisu nakon blještećih godina trijumfa, indikativna je putanja koju su slijedili brojni boksači koji su došli nakon njega. Kako se jasno da iščitati u knjizi Joe Louis: My Life, Louis je bio mlada zvijezda, s jedne strane "prototip crnog divljaka", s druge "počasni bijelac" u društvu u kojem su crnci još bili obespravljeni. Bio je podložan manipulacijama, zanesen i naivan. 

Za razliku od svoga suparnika Schmelinga, vrsnog manipulatora koji se uspješno uklopio i u Treći Reich i kasnije u Zapadnu Njemačku, i umro u 99. godini kao milijunaš koji je sam sebe pretvorio u mit (postavši kasnije prijatelj s Louisom i posipavši se pepelom naspram dana kada je pozdravljao Hitlera), Joe Louis je u "najvećem naponu snage" završio radeći kao pozdravljač i domaćin u Las Vegasu, u dugovima, gdje je dekinitiran i ovisan o drogama, umro od srčanog udara 1981. godine. O načinu na koji ga je Amerika prožvakala i ispljunula dobro piše Donald McRae u knjizi Heroes Without a Country: America's Betrayal of Joe Louis and Jesse Owens.Joe Louis postaje legenda, poklič na usnama crnaca i crnkinja diljem SAD-a. O njegovim borbama, koje je pratila preko radija u dućanu svoga ujaka u zabitima Arkansasa, Maya Angelou piše: "Kada je gubio, moji su ljudi vrištali. To je bio neuspjeh za sve nas, još jedno linčovanje, još jedan crni čovjek koji visi s drveta... Kraj svijeta, činilo nam se. Da je Joe izgubio, bio bi to povratak u ropstvo, rekli bi nam da je sve istina, da smo uistinu niža bića."

Većina velikih (i primjetno – crnih) boksača u konačnici je bila izmanipulirana, financijski prevarena i iskorištena, svedena na tragičnu maskotu – isto se dogodilo i kasnije u karijeri Muhammeda Alija (čiji je djed bio rob), ali i iz nedavnijih dana – s Tysonom i Holyfieldom. "Počasni bijelci", razni Don Kingovi, nekontrolirani životi, višestruki bankroti, bijeg i ludilo, prekrajanje mita. Živuće karikature, zvijezde Hangovera, tigrovi i bijesni automobili, zlostavljanja, ovisnost...

U svojoj autobiografiji Undisputed Truth, Tyson piše o treneru Cusu D'Amatu, koji mu je zapravo postao očinska figura: "Zaljubio sam se u Cusa. Bio je prvi bijelac koji ne samo da me nije osuđivao, već me ohrabrivao da prebijem svakoga tko kaže nešto ružno o meni". Za dijete iz problematične četvrti, okruženo nasiljem kao primarnom komunikacijom, dijete koje je internaliziralo inferiornost, takav pristup mijenja stvari. Međutim, nasilje i dalje ostaje način komuniciranja.

Neke se stvari zapravo nikada nisu promijenile, a linija potčinjenosti (i traženje odobravanja od bijelaca) nije nestala, iako se povremeno transformirala u "pobjedu" i zlostavljanje drugih. Kako je o Tysonu nedavno rekao Teddy Atlas, najpoznatiji svjetski analitičar boksa: "Upoznao sam ga kad je imao 12 godina, skrivao se između zidova napuštene zgrade. Kad tako živiš, mislim da se nikada zapravo u životu ne prestaneš skrivati."

Nakon što ga je Holyfield, na iznenađenje mnogih, pobjedio u prvoj borbi 1996. godine, Tyson se s njime ponovno susreo 1997. godine, u jednoj od najiščekivanijih borbi u recentnoj povijesti boksa. Danima uoči borbe, to je bilo sve o čemu su ljudi pričali. Sve se događalo dvije godine nakon što je Tyson izišao iz zatvora - 1992. je godine, na vrhuncu karijere, osuđen na sedam godina zatvora zbog silovanja osamnaestogodišnje Desiree Washington, a u zatvoru je na kraju proveo tri godine. U Undisputed Truth, objavljenoj 2013. godine, Tyson se ne trudi otvoriti razgovor o Washington, spominje je kratko i – u bijegu.Kasnije, kako sam nastavila pratiti boks, ali i čitati sve vezano za boksače, osjećala sam se izdanom, i ne samo to – osjećala sam se kao da sam ja bila izdajica, izdajica jer sam priželjkivala neosporne istine. A takvih nema. Zato je Tysonova knjiga, kao i sam joj naslov, kao i boksačke titule "neospornih prvaka" – mitološka prevara, svjetlucavi trik

Nitko nam, uoči velikog meča Tysona i Holyfielda, nije pričao o mladoj silovanoj djevojci, ali je postojao jasan narativ o "zločestom" dečku Tysonu, 'željeznom', dječaku dinamitu, bivšem zatvoreniku, te dobrom i pobožnom, najmlađem od devetero djece, 'real deal' Holyfieldu, čije je ime te noći vrlo jasno i nadmoćno odzvanjalo u dvorani. No ti su narativi uspostavljeni u svrhu dobre propagande i klasičnog boksačkog nabrijavanja, a ne kako bi nas upoznali s istinom.

Sudac je te večeri bio Mills Lane (kojemu će kasnije neki predbacivati da je sudio Holyfieldu u prilog), koji je istu noć nakon borbe svoju krvavu majicu prodao kao memorabiliju. Sitan ćelavi čovjek s leptir mašnom – meni i bratu izgledao je kao neki lutak. Krenula je borba, a moji su se nožni prsti zaboli u kauč, napeti i nemirni. Bilo je jasno da Tyson ne uspijeva izbjeći udarce na način na koji je naučio i htio. Svi ćemo zapamtiti kako se, iziritiran lošim prvim rundama, jednostavno nagnuo i odgrizao komad uha Holyfieldu. Komad mesa, krv, stisnuto lice. Teddy Atlas to će prokomentirati: "Tu se vidjelo da je Tyson navikao bježati od stvari, a Holyfield s njima se suočavati".

Svi ćemo zapamtiti onaj Holyfieldov prvi skok nevjerice, pa ponovljeni bijesni ispad Tysona, diskvalifikaciju, i u konačnici opću pomutnju u dvorani, šutanje kroz redove zaštitara, šok i nevjericu, zvižduke, visoko podignute obrve, ljuta udaljavanja, zamućeni talog noći. Neke se stvari za mene dugo nakon toga nisu slegle.

Foto: ytb-prtsc Foto: ytb-prtsc

Prije par godina, kada sam uzela u ruke friško objavljenu Tysonovu autobiografiju Undisputed Truth, bila sam i tužna i ljuta, još uvijek zbunjena, pa čak i iziritirana činjenicom da još uvijek ne mogu posve jasno posložiti stvari u glavi. Jer ja sam tih devedesetih, kao djevojčica koja nije znala "čitavu priču", navijala za Tysona, čovjeka kojeg sam vidjela kao odbačenog i prezrenog, nevoljenog. Kasnije, kako sam nastavila pratiti boks, ali i čitati sve vezano za boksače, osjećala sam se izdanom, i ne samo to – osjećala sam se kao da sam ja bila izdajica, izdajica jer sam priželjkivala neosporne istine. A takvih nema. Zato je Tysonova knjiga, kao i sam joj naslov, kao i boksačke titule "neospornih prvaka" – mitološka prevara, svjetlucavi trik.Nitko nam, uoči velikog meča Tysona i Holyfielda, nije pričao o mladoj silovanoj djevojci, ali je postojao jasan narativ o "zločestom" dečku Tysonu, 'željeznom', dječaku dinamitu, bivšem zatvoreniku, te dobrom i pobožnom, najmlađem od devetero djece, 'real deal' Holyfieldu, čije je ime te noći vrlo jasno i nadmoćno odzvanjalo u dvorani. No ti su narativi uspostavljeni u svrhu dobre propagande i klasičnog boksačkog nabrijavanja, a ne kako bi nas upoznali s istinom

Maya Angelou, koja je kao mlada pratila mečeve Joea Louisa, i kasnije u svojim djelima pisala o silovanju i teretu koji žrtve osjećaju, pogotovo ako su dio deprivilegirane društvene skupine, devedesetih je u zatvoru posjetila Mikea Tysona, čovjeka koji je bio osuđen za silovanje mlade žene, crnkinje. Zašto je to učinila, je li opresiju crnaca i ono što je Mike Tyson u tom smislu simbolički predstavljao smatrala vrijednijom i većom borbom od uništenog života Desiree Washington?

Ne znam. Vjerujem da je, kao i pjesnikinja June Jordan, koja je sama dva puta silovana, Maya Angelou htjela da se američko društvo tek tako ne izvuče, da se upirući prstom u Tysona ne ustvrdi kako društvo s onime što je Tyson napravio nema nikakve veze. U eseju Rekvijem za šampiona (iz posthumno objavljene zbirke eseja Some of us did not die: New and selected essays), June Jordan piše:

"Ja sam crna. I Mike Tyson je crn. I nijedno od nas nikada ne bi trebalo pobijediti u ničemu osim u borbi između nas dvoje. I ako pogledate natpise u medijima, ako pogledate izvještaje s hitnih prijema bolnica, možda ćete i povjerovati da zbilja ne uspijevamo napraviti ništa više od onoga što su za nas odredili naši neprijatelji. Vjerujem li da je kriv za silovanje? Vjerujem. Što bih predložila kao odgovarajuću kaznu? Bilo što što bi ga natjeralo da strahuje od pravde podjednake odmazde, što će ga natjerati da, do kraja svog prokletog života, žali i prezire činjenicu da je okaljao, podčinio i ranio nekoga nemoćnog u njegovim rukama. Veselim li se odluci suda? Ne. Bi li voljela vidjeti Tysona ponovno na slobodi? On nikada nije bio slobodan."

Za Jordan, Tysonova priča, i druge priče silovatelja i silovanih, ukazuju na društveni problem, koji se ne može riješiti ako inzistiramo isključivo na individualnoj odgovornosti. Ona ponavlja – silovanje ne postoji u vakuumu, radi se o rasizmu, o seksizmu, o patrijarhatu, o klasi. Zato Tysonova priča nije toliko jednostavna. Odnosno, njegova priča možda i jest jednostavna (s pravom je bio osuđen), ali društvena reakcija ne bi smjela biti jednosmjerna (nije Mike Tyson jedini kojega treba osuditi i kojega treba mijenjati).

Jordan piše: "U ovoj Americi u kojoj Mike Tyson i ja živimo zajedno, i ujedno gorko razdvojeni, tvrdim da je Tyson postao ono što je osjećao. Osjetio je stigmu mržnje koja prethodi svemu, stigmu namjernog siromaštva. Dan mu je izbor između nasilja i nasilja: nasilja poraza ili nasilja pobjede. Tko bi mu platio da radi na revitalizaciji straćara u kojima je živio ili da obnavlja mostove? Tko bi mu platio da uči o činjenicama naše zajedničke povijesti? Tko bi mu platio da sadi, uzgaja i brine o biljkama? I tko će pisati i tko će svirati pjesme koje bi rekle Tysonu kako da priča s djevojkom, s drugim ljudskim bićem? Što je Amerika bila spremna voljeti u Tysonu? Ili bilo kojem drugom crnom muškarcu? Tysonova četvrt i moja četvrt postale su iste, bojište bez pobjeda. I on je ondje pao. I ja se ne mogu radovati."Svi ćemo zapamtiti onaj Holyfieldov prvi skok nevjerice, pa ponovljeni bijesni ispad Tysona, diskvalifikaciju, i u konačnici opću pomutnju u dvorani, šutanje kroz redove zaštitara, šok i nevjericu, zvižduke, visoko podignute obrve, ljuta udaljavanja, zamućeni talog noći

Kad o svemu tome razmišljam, kad se vratim u devedesete i razmatram način na koji nas je spektakl boksa, takva transformacija nasilja i heroji underdogsi, tješila i udaljavala od nasilja kojemu smo svjedočili oko sebe, jedan dio mene želi reći, "zbog njih smo se osjećali dobro, dali su nam osjećaj mogućnosti", dok drugi dio mene misli kako se radilo o iluziji unutar koje smo stagnirali, možda čak i nazadovali. Ako stvar i ne promatramo iz perspektive promatrača, već razmatramo povijest boksa kroz glavne mu protagoniste, od Jacka Johnsona i Joea Louisa, do Mikea Tysona – isto se zapravo može reći i za njihove boksačke karijere i živote.

Iako, smatram da današnji cinizam naspram sporta općenito, pa tako i boksa koji (s razlogom) gubi svoj mitološki sjaj, ne treba bezrezervno prišivati na prošlost – bitno je reći da su neki ljudi, poput Jacka Johnsona i Joea Louisa, uistinu mijenjali svijet i inspirirali one koji su ga nastavili mijenjati. Ali je, kada o istini govorimo, vrijeme da pogazimo sintagmu neosporenih i neporaženih  – takvih, kako u životu, tako i u boksu – nema.

<
Vezane vijesti