H-Alter
Foto: Hnk-zajc.hrFoto: Hnk-zajc.hrKritika plesne predstave Igračice s klupe HNK-a Ivana pl. Zajca u Rijeci.

Igračice s klupe novi je naslov Zajc Dance Laba 40+, koji je premijerno prikazan 1. veljače, a realiziran je u koprodukciji riječkog Baleta i Masa Dance Company, prema ideji i koreografiji Aleksandre Mišić, glazbenim odabirima Luke Gamulina, kostimografiji AMI-a i grafičkom dizajnu Tihane Šermet.Autoričin izbor glazbenih brojeva, njihovi nagli rezovi i drastične promjene stilova – koje prate i promjene osvjetljenja te izmjene solističkih i grupnih dionica – dodatno pridonose sugestivnom i domišljenom, a opet nimalo pretencioznom ili patetičnom pogledu na uobičajenu egzistencijalnu dihotomiju

Dvostruku liniju sadržaja efektno sugerira već sâm naslov, a podrobniju eksplanaciju dualnosti strukturnog okvira, kroz povlačenje paralela autoričinih razmišljanja i namjera s iskustvenim i teorijskim ishodištima, donosi popratni tekst:

Igrači s klupe kolokvijalan je izraz koji se koristi kako bi se naglasila hijerarhijska struktura svakog natjecanja. Naime, upotreba sintagme “igrači s klupe” prelazi okvire sportske dinamike i u svakodnevnoj se upotrebi primjenjuje na situacije za koje se za nekoga misli da nije dovoljno dobar ili još nije postigao neku razinu sposobnosti. (…)

Polazišna točka jest situacija u kojoj se plesačice nalaze nakon 20 do 30 godina plesa u instituciji, ali i životnog iskustva. Njihova pozicija drugosti se oslanja na Hegelovu filozofiju samosvijesti. Samosvijest, u filozofiji, sposobnost JA da se u mišljenju i htijenju odnosi prema samomu sebi, tj. da samoga sebe učini svojim objektom, a za razliku od svijesti koja je usmjerena na izvanjske objekte. Plesačice utjelovljavaju različite pozicije “drugosti“ kroz situacije koje možemo prepoznati u životu. Kako biti drugi ili sljedeći? Koreografija se bavi “prijevodom“ iskustava u plesnu/scensku samosvijest.

Foto: Hnk-zajc.hr Foto: Hnk-zajc.hr

Idejni i sadržajni izbor drugotnosti proveden je smisleno i konzistentno, počevši od mjesta izvedbe, koje nije uobičajeno i očekivano na sceni Kazališta, nego u baletnoj dvorani, a koja osim što je od glavne scene prilično udaljena, također je i kao izvođački prostor osjetno skromnija. U tom je smislu osobito efektna razdragana i duhovita igra plesačica s baletnim odjevnim predmetima i rekvizitima, koji nisu u uobičajenoj funkciji sredstva, već ciljaRedukcija se potom nastavlja na scenografskoj razini – ne-scenu čini tek nekoliko baletnih rekvizita, stolna lampa, tri stolice i stol, oko kojega plesačice igraju fantomski poker sa svojim dvadesetak godina dugim karijerama – te naposljetku na onoj izvođačkoj; plešu svega tri balerine: Cristina Lukanec, Irina Köteles i Kristina Kaplan.

Početak predstave prolazi u sporijem ritmu, meditativnoj atmosferi i refleksiji kao glavnom koreografskom obilježju, no takva polazišna dobrim dijelom letargična i hermetična oblikovnost ubrzo ustupa mjesto sve bržem, dinamičnijem i komunikativnijem izrazu.

Taj je usto mjestimice pojačan i onim verbalnim – još jednim drugim planom – koji je upotrijebljen također kao pozadinski dio djela, dakle ne kao dio izvedbe, već kao priprema za nju, i to kroz niz uputa, kritika i pohvala koje se uobičajeno mogu čuti na baletnim probama, a što je zahvaljujući komičnim pedagoginjama (Lukanec i Kaplan) i plesačici (Köteles), te njihovima temperamentnim, simultano izgovorenim rumunjsko-hrvatskim korekcijama, odnosno jednako zauzetim, ali zbog kakofonije uglavnom onemogućenim pokušajima dostizanja tjelesne eufonije, jedan od najzabavnijih i najzanimljivijih dijelova predstave.

Foto: Masa Dance Company, Facebook Foto: Masa Dance Company, Facebook

Autoričin izbor glazbenih brojeva, njihovi nagli rezovi i drastične promjene stilova – koje prate i promjene osvjetljenja te izmjene solističkih i grupnih dionica – dodatno pridonose sugestivnom i domišljenom, a opet nimalo pretencioznom ili patetičnom pogledu na uobičajenu Početak predstave prolazi u sporijem ritmu, meditativnoj atmosferi i refleksiji kao glavnom koreografskom obilježju, no takva polazišna dobrim dijelom letargična i hermetična oblikovnost ubrzo ustupa mjesto sve bržem, dinamičnijem i komunikativnijem izrazuegzistencijalnu dihotomiju (monotonija – zanimljivost), ili pak česte individualne nesrazmjere (želje – mogućnosti, planovi – ostvarenja), pri čemu su oni vješto prezentirani kao neodvojiv dio plesnog miljea, a kroz nenametljivu simboliku i šire od njega.

Pritom je između gorespomenutih suprotstavljenosti njihova gornja sredina često ono mjesto koje je autorici najinspirativnije, i publici najduhovitije.

U tom je smislu osobito efektna razdragana i duhovita igra plesačica s baletnim odjevnim predmetima i rekvizitima, koji nisu u uobičajenoj funkciji sredstva, već cilja, a koji – premda izvanjski nametnut i sekundaran – zorno pokazuje da je ponekad jednako zanimljivo, ako ne i zanimljivije, biti na klupi nego u trupi.

Ključne riječi: kultura, balet, hnk rijeka
<
Vezane vijesti