Foto: Katarina ZlatecFoto: Katarina ZlatecRad Zicni se! Vlatke Blakšić i Katerine Duda izveden je početkom mjeseca svega na jedan dan budući da je Grad Zagreb odbio izdati dozvolu za njegovo trajnije privremeno postavljanje. Neovisno o dozvoli, zajedno s građanima, tada su montirane klupe na lokaciji okretišta kod zagrebačkog Savskog mosta, koje su poslije donirane građanima. O radu koji je doslovno poboljšao javni prostor Zagreba govore autorice Vlatka Blakšić i Katerina Duda.

Rad Zicni se! Katerine Dude i Vlatke Blakšić odabran je na javnom natječaju projekta Ars Publicae u sklopu programa Tromostovlje. 

Vaš rad pobijedio je na javnom natječaju. Jeste li ste već i ranije surađivale i kako je do došlo do suradnje na ovom projektu?

Katerina Duda: Ideju za intervenciju započela sam razvijati na faksu (studij Novih medija pri zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti), tijekom nastavnog bloka u kojemu smo kroz medij društvene prakse tematizirali javni prijevoz. Koncept je, uz nekoliko pokušaja prototipa sjedalica što smo ih radile kolegica i ja, bio skiciran i u ladici. Kad je objavljen natječaj za intervenciju na području Tromostovlja s osiguranim sredstvima za produkciju rada, učinila se dobra prilika da realiziramo projekt. Poznanica me spojila s Vlatkom, produkt dizajnericom, i zajedno smo nastavile s razradom ideje i pripremama za natječaj. Nismo se ranije poznavale.Okretište ima potencijala da zaživi kao prostor koji nije samo tranzitan nego i javni prostor na kojemu se zaustavljamo i provodimo vrijeme, a to se može kroz kvalitetno osmišljeno arhitektonsko-urbanističko rješenje

Vlatka Blakšić: Natječajni rad bio je naša prva suradnja, a vjerujem da ne i zadnja. Katerina je već bila uočila problematiku okretišta kod Savskog mosta što mi je predstavila pri prvom sastanku te me instantno zaintrigirala tema. Osim što uživam u projektima koji zahtijevaju istraživanje i promatranje okoline, snažnu motivaciju probudila je i ljubav prema gradu Zagrebu te želja za njegovim unaprijeđenjem. Velik je izazov što jednostavnijim metodama rješavati potrebe i probleme, a to je u ovom natječajnom radu bilo poželjno, a takvim izazovima nikad ne okrenem leđa.

Postavljenje klupa tamo gdje nedostaju gesta je i prema korisnicima i prema gradu. Čime ste se sve vodile kod koncipiranja rada?

Vlatka Blakšić: Za sudjelovanje u natječaju posebno me privuklo što ideja ne polazi samo od zadane potrebe već ima aktivističku i umjetničku notu pri realizaciji rada. Bila bi win-win situacija kada bi i građani i Grad ukazivali na uočene nedostatke koji se ne rješavaju, a može ih se riješiti natječajnim angažmanom umjetnika. Je li to gesta ili naša dužnost kao građana ovoga grada?

Katerina Duda: Možemo govoriti o dvije razine, prva je funkcionalna - postavljamo privremena sjedišta tamo gdje su ona potrebna, naglašavajući problem stanice i devastiranog prostora okretišta. Druga razina je ona koja se postiže interakcijom s korisnicima. Montaža sjedišta zamišljena je kao višesatna akcija u koju uključujemo i one koju su se u tom trenutku našli na stanici. Mini gestom, udaranjem pečata na etiketu svake sjedalice, zamislile smo da oni daju doprinos "uređenju", da sudjeluju. Na taj način, govorimo o našem pravu na grad, o nužnosti samoorganizacije i doprinosu zajednici kao bitnim početnim pozicijama.

Nakon višemjesečnog natezanja, Grad je u konačnici odbio dati dozvolu da se rad izvede, ali je on ipak izveden, međutim, zbog okolnosti, samo na jedan dan. Kako komentirate tu odluku nadležnih tijela?

Katerina Duda: Odluka ne iznenađuje. Dovoljno je prisjetiti se afera vezane uz grad i upravljanje javnim resursima kako bismo zaključili da Grad više podilazi privatnom kapitalu i interesima nego što vodi računa o potrebama stanovnika u razvoju grada. Svjedočimo situaciji u kojoj U trenutnoj situaciji u kojoj se zajednička dobra privatiziraju i postepeno nam se ukidaju osnovna prava, kultura nosi velik teret kao jedno od rijetkih područja koje još uvijek može urgirati, omogućuje kritičnost i učenje, i na kraju promjeneće Grad bez problema dati dozvolu za otvorene terase ili koncesiju na javne trgove i površine za razne manifestacije bez puno brige poštuju li one arhitekturu samog prostora, sve dok na neki način pune gradski proračun. Prema tome, nije čudo da im ovakav tip neprofitnog projekta/prijedloga - koji se možda direktno dotiče njihovih propusta tj. lošeg vodstva grada - nije bio zanimljiv.

Vlatka Blakšić: Nije neka novost da Grad nema pretjerano sluha za ovakve problematike, osobito ako se ne skreće pozornost na njih. Naša je uloga da se na to ukaže. Umjetnički projekti i gerilske intervencije nerijetko osvještavaju takve propuste, barem je tako u nekim drugim europskim gradovima. Vrlo je očito da nadležni imaju privatne interese u sređivanju javnih gradskih prostora poput Savskog okretišta, što iščitavamo iz neregularnih izvedbi projekata, zaobilaženja raspisivanja javnih natječaja i guranju pod tepih većine ovakvih intervencija od strane građana i umjetnika. Stoga nas ne čudi da je naš zahtjev za dozvolu postavljanja instalacije nakon tri mjeseca zavlačenja odbijen.

Kakve su bile reakcije građana pri postavljanju rada?

Katerina Duda: Reakcije su bile iznad očekivanja – od pružanja ruku kao znak čestitanja, preko ideja o šarafljenju sjedalica za ogradu, do savjeta o drugim materijalima koje možemo koristiti na licu mjesta. Kako je vrijeme odmicalo i stanica se punila, sjedalice su sve češće bile zauzete. Pozitivne reakcije konkretnih korisnika koje uvodite interakciju i kojima je namijenjen ovakav tip umjetničke intervencije najbolja su moguća potvrda koju kao autorica možete dobiti.

Vlatka Blakšić: Građani koji koriste okretište za presjedanja konkretna su ciljana skupina za koju je projekt i nastao, dakle oni su najbolji procjenitelji i nazovimo ih "žiri" našeg rada. Stoga nam je bilo iznimno drago doživjeti takvu dobrodošlicu. Građani su ne samo pristupali i zahvaljivali nam na realizaciji sjedećih mjesta, nego i pripomogli u postavljanju sjedalica na postojeću ogradu. Također, neki su i izrazili želju i za razvijanjem projekta u sustav opreme, a samim time izrazili su zahtjeve što bi definitivno trebao osluškivati Grad. To je bio jedan od naših ciljeva, da se postavljaju pitanja o pravima da sami upravljamo prostorima koje svakodnevno koristimo.Bila bi win-win situacija kada bi i građani i Grad ukazivali na uočene nedostatke koji se ne rješavaju, a može ih se riješiti natječajnim angažmanom umjetnika. Je li to gesta ili naša dužnost kao građana ovoga grada?

Naglasak rada je na javnom dobru, javnom prostoru i terminalu s izuzetno visokom frekvencijom putnika, a koji ne samo da nema klupe, nego nema ni drugu osnovu komunalnu opremu. Koliko vidite da takve male, a bitne akcije, imaju efekta?   

Vlatka Blakšić: Malim intervencijama postiže se veliki efekt u svijesti građana, a osobito jer je taj prostor godinama uništavan sustavnim zapuštanjem i negiranjem. Ali naše sjedalice nisu dugoročno rješenje. To su vrlo kompleksni prostori koji zahtijevaju puno analize, a Grad je pasivan. Naša akcija je privremeno i jednostavno rješenje s kojim svakodnevne uvjete možemo učiniti humanijima. Vjerojatno ćemo postići efekt da se ubrza uređenje savskog okretišta, no nažalost, vjerojatno neće biti raspisan javni natječaj, što je opet u suprotnosti naših stavova gdje participiraju struka i građani sa svojim mišljenjem.

Katerina Duda: Naše je rješenje, iako funkcionalno, privremeno. Osim interakcije sa stalnim korisnicima stanice i razgovorom o rješenjima na licu mjesta  o privremenim mikro situacijama na samom okretištu, adresiramo konkretnu situaciju kao problematičnu prema javnosti. Nakon kratkoročne intervencije, dokumentacija akcije ima svoj put, ona posredno, preko medija postavlja ovo pitanje u širi kontekst. Međutim, pitanje koliko ima efekta u konačnoj promjeni, poboljšanju infrastrukture ili načina planiranja, jedno je od onih koje možemo postaviti za svaki tip djelovanja koji ćemo nazivati aktivističkim. Prije svega, ovakvim malim akcijama korak po korak možemo senzibilizirati javnost da je briga za zajednička dobra - poput javnog prostora, neodvojiva od borbe za kvalitetniji život u zajednici. Isto tako da su samoorganizacija i konkretan angažman ključni u borbi protiv cjelokupnog sistema koji neprestano umanjuje mogućnosti za kvalitetan život.

Paralelno s izvođenjem rada, u suradnji projekta Ars Publicae i platforme 1POSTOZAGRAD, pokrenuta je i službena inicijativa da okretište dobije klupe, česmu s besplatnom pitkom vodom i javni wc. Kako gledate na tu direktnu nadogradnju vašeg projekta, vaše ideje koja je poslužila za daljnje akcije?

Katerina Duda: To je upravo ono što bi ovakav projekt i trebao potaknuti, znak da smo "zaslužile temu" što je kod projekata koji uključuju zajednicu važno. Ako klupe budu postavljene, onda možemo bar malo olakšati ona pitanja koje nam se kao autorima neprestano pojavljuju i izmiče – može li umjetnost potaknuti promjene u društvu? Ili što znači rad umjetnika u zajednici?

Vlatka Blakšić: Nadovezala bih se sa - kako osvijestiti i poboljšati prostor grada i kako aktivirati zajednicu oko zajedničkih dobra? Konkretan cilj je postići postavljanje osnovne urbane opreme na okretište koje tako dugo čeka na preuređenje, a ne da ubrzamo planirani projekt preuređenja kompletnog okretišta. Situacija na savskom okretištu je samo jedna u nizu loših stanja zagrebačkih zapuštenih prostora.

Javni prostor danas uglavnom ne nastaje kroz (kolektivno) djelovanje građana. Centar Zagreba područje je, s jedne strane formalnog iznajmljivanja podložnog dvostrukim mjerilima, a s druge i njegovog nereguliranog prisvajanja i korištenja. Ne samo na temelju vašeg dosadašnjeg iskustva i rada, već i kao građana, kako ocjenjujete politiku upravljanja javnim prostorom javne gradske uprave?

Katerina Duda: Stihijska gradnja, nepromišljene interpolacije i gradski projekti ostvareni bez javnog natječaja sami pokazuju kakva je politika javne gradske uprave. Čini se da Zagreb već dugo nema plan razvoja grada - Radnička cesta, Gračani i Lanište primjeri su divlje gradnje,Prostor Tromostovlja ima golemi potencijal zbog svoje frekventnosti i raznolikosti posjetitelja. Svi sadržaji bi trebali biti namijenjeni građanima, a ne isključivo privatnim uslužnim djelatnostima privatnih investicija i nepostojanja interdisciplinarnog urbanizma koji bi uvažio potrebe zajednice. Zapušteni prostori poput okretišta Savski most, ispražnjeni lokali, loša biciklistička infrastruktura, prometna rješenja i s druge strane nepotrebne fontane i špekulacije zemljištem krajnosti su između koji plutamo, čija je pozadina jasna i dolazi iz čitavog ovog posttranzicijkog konteksta. Možda je najilustrativniji primjer koliko je različitih ureda i administracija prošla naša molba za dozvolom da na kraju objašnjenja negativnog rješenja nije bilo.

Vlatka Blakšić: Iako postoji Generalni urbanistički plan kojeg se ni prije nije nužno pridržavalo, svejedno se i dalje izvode projekti bez plana i programa, vođeni isključivo privatnim interesima, lobijima, političkim i predizbornim igrama.

Smatrate li da se društvene inovacije mogu uspješno implementirati kroz dizajn, oblikovanje nekog prostora? Vjerujete li u edukativnu, transformativnu moć dizajna i/ili umjetnosti?

Katerina Duda: Vjerojatno ne bismo radile ovakav tip projekta da ne vjerujemo u društveno odgovoran dizajn i umjetnost i njihov doprinos kritičkom promišljanju prostora. Umjetnost nema stroge zakonitosti na način na koji to postoji u drugim područjima, stroge odrednice struke i metodološka ograničenja, zato nam omogućava puno slobodniji pristup i otvara niše za djelovanje koje kroz druge prakse ne bi mogli ostvariti.Svjedočimo situaciji u kojoj će Grad bez problema dati dozvolu za otvorene terase ili koncesiju na javne trgove i površine za razne manifestacije bez puno brige poštuju li one arhitekturu samog prostora U trenutnoj situaciji u kojoj se zajednička dobra privatiziraju i postepeno nam se ukidaju osnovna prava, kultura nosi velik teret kao jedno od rijetkih područja koje još uvijek može urgirati, omogućuje kritičnost i učenje, i na kraju promjene. Istovremeno, to je velik teret i nužnost

Vlatka Blakšić: Naravno da vjerujem, ali teško je održavati tu vjeru živom u ovako maloj okolini. Ugledajući se na druge svjetske metropole svakako je moguće transformirati prostor kroz umjetnost  i dizajn. Umjetnici su migranti koji ulazeći u "geto", neki dio grada, kultiviziraju, a upravo zbog toga vrijednost zemljišta automatski raste, što onda otvara  veće mogućnosti političkih malverzacija oko građeviskih zemljišta, a što opet tjera umjetnike u 'nova osvajanja'. To ukazuje koliku moć umjetnici zapravo posjeduju kada vidimo kako u nekim drugim gradovima oživljavaju nesređene dijelove grada. Bez sveprisutne kulture nema ni pravog grada.

U posljednje se vrijeme ističe vrijednost participativnih projekata koji sudionike potiču na upoznavanje, razumijevanje grada i njegove dinamike, iskorištavanje potencijala određenog prostora, konačno prava na grada te kreativnost kao način pronalaženja novih rješenja. Mislite li da taj pristup, koji je u međuvremenu postao i buzzword u političkom diskursu EU, zaista potiče promjene u oblikovanju javnih politika u smjeru stvarnog uključivanja građana ili se pak radi o tome da neoliberalna politika upravljanja gradom u programima urbane obnove, s ciljem stvaranja viška vrijednosti kroz npr. koncept poduzetničkog "kreativnog grada", zapravo kooptira specifične oblike djelovanja civilnog društva?

Vlatka Blakšić: Smatram da se jako mali dio budžeta izdvaja za razvijanje participativnih i uopće umjetničkih projekata, a to u biti samo služi kao mazanje očiju javnosti da se nešto konstruktivno poduzima. Nažalost, problemi su puno dublji i preukorijenjeni u interesnim skupinama političkih krugova da bi se takvim akcijama postiglo puno. Zato je cilj, u datim okolnostima, razvijanje svijesti građana i poticanje da djeluju.Stihijska gradnja, nepromišljene interpolacije i gradski projekti ostvareni bez javnog natječaja sami pokazuju kakva je politika javne gradske uprave. Čini se da Zagreb već dugo nema plan razvoja grada

Katerina Duda: Zbog davanja prednosti određenim temama prilikom financiranja EU fondovi nameću trendove u umjetničkim praksama, a činjenica je da se posljednjih nekoliko godina puno toga odigrava preko radionica, promišljanja grada i participativnih projekata ovakvog tipa. Često su takvi projekti participativni pro forme, a zapravo se odvijaju koliko traje projektno financiranje, bez pravog rada u zajednici. U stilu – društveno smo angažirani, a onda nam završava projektna godina i idemo na drugu temu (npr. EU sada daje prednost razvoju publike), važno da dobro izgleda za dokumentaciju i katalog. Ipak, čini se da nemamo puno izbora, svjesni smo otkud i na koji način dolaze te politike i da je sve to krpanje rupa i traženje niša u sistemu bez ključne sistemske promjene. Ono što u takvoj situaciji trebamo jest razvijati projekte koji će se zakotrljati i nastaviti bez autora/inicijatora i shvatiti da nema promjena u zajednici bez grassroots aktivizma.

Kako doživljavate prostor okretišta danas, odnosno kako ga zamišljate u budućnosti?

Vlatka Blakšić: Prostor Tromostovlja ima golemi potencijal zbog svoje frekventnosti i raznolikosti posjetitelja. Svi sadržaji bi trebali biti namijenjeni građanima, a ne isključivo privatnim uslužnim djelatnostima. Zašto se naš grad na toj poziciji ne bi spustio uz vodu s kulturnim sadržajima i jasnim režimom korištenja, kao u nekim drugim europskim gradovima? Takve prostore trebalo bi podrediti prvenstveno kulturno-društvenim sadržajima, zatim sportsko-rekreacijskim, a ne zagušiti ugostiteljskim djelatnostima i nepreglednim terasama lokala poput Tkalčićeve i Bogovićeve.

Katerina Duda: Iako je okretište potpuno zapušteno, visoka je frekvencija ljudi i čitav je prostor živ i zanimljiv za promatranje. Od toga što je prometno čvorište, preko montažnih kioska sa sendvičima, casina, kafića, blizine Save i mostova, do studentskog doma i naposljetku Sidra kao posljednjeg utočišta izlazaka vikendom. Preuređenje se najavljuje već godinama, a nadam se da će ići preko javnog natječaja i da se na kraju neće realizirati samo kao popločavanje kaldrme mramorom i postavljanje Tiskovog kioska s nadstrešnicom. Ima potencijala da zaživi kao prostor koji nije samo tranzitan nego i javni prostor na kojemu se zaustavljamo i provodimo vrijeme, a to se može kroz kvalitetno osmišljeno arhitektonsko-urbanističko rješenje.

Rad Zicni se! Katerine Duda i Vlatke Blakšić izveden je u okviru programa Tromostovlje projekta Ars Publicae. Sve ostale intervjue i aktivnosti projekta pogledajte ovdje.
<
Vezane vijesti