Fotografije: Supernatural 2013. - FacebookFotografije: Supernatural 2013. - FacebookIvo Kara-Pešić, jedan od utemeljitelja "Kinookus Food Film Festivala" u Stonu, za "H-Alter" najavljuje "Festival Supernatural" koji već osmu godinu mijenja lice Beograda: "Ne znam je li vam se ikada dogodilo da upoznate svoje obrnuto Ja?"
Iz dijamanata se ne rađa ništa,
iz smeća se rađa cvijeće
Fabrizio De André, Via del Campo
Srđanu i supernaturalcima

Ne znam je li vam se ikada dogodilo da upoznate svoje obrnuto Ja? Nekoga čiji se životni put odvijao poput vašeg, ali u obrnutom smjeru: od trenutka upoznavanja prema trenutku rođenja. Upravo me taj zbunjujući osjećaj obuzeo kada sam susreo Srđana Stankovića, spiritus movensa i jednog od osnivača beogradskog Supernatural pokreta. Srđan i ja se volimo našaliti kako je naš susret pravi s-lučaj: spoj obasjan lučom bivstvovanja. To zrcaljenje životnih putova stvara dojam da su se dvije duše, stare znanice, opet poradi nečega sastale.

supernatural.jpg

Na prostorima na kojima su ljudi navikli da im netko drugi uvijek rješava probleme i gdje se sanjaju megalomanski projekti kojima se krajolici izopačuju u bliješteća ne-mjesta za novopečene vulgaroide, podvig Srđana i prijatelja dobiva na neslućenoj važnosti

Dok sam slušao fantastičnu priču, kroz glavu mi je proletjelo kako mi je najvjerojatnije otac prenio sklonost postranjenom, odbačenom, rubnom i izopćenom. U biti, ljubav prema otpadnicima i odbačenom ljubav je prema čudesnoj snazi krhkog i divljenje za najživotnije pripovijesti koje nam svijet može ponuditi. Pomislio sam kako pravo lice neke zajednice nećete upoznati u njezinim muzejima, alejama heroja i arhivima - upoznat ćete ga na smetlištima i deponijima. Naličje kadšto govori više od lica. Na deponijima, koji su gotovo uvijek smješteni na rubu, dobro skriveni od očiju, i posebno od "osjetljivih" nosova "skladnog" građanstva, nalazi se ono što zajednica želi sakriti, odstraniti i potisnuti u zaborav. Otpaci su, kako zgodno primjećuje Aleida Assmann, "obrnuti arhivi". U svakom ćete gradu, ako se pod okriljem noći iskradete na neko od mjesta za odlaganje smeća, naići na zaljubljenike u odbačene predmete. Nije slučajna zvučna bliskost između riječi strvinar i starinar: i jedan i drugi ordiniraju po mjestima odbačenog, s time što su im uloge potpuno suprotne. Strvinar pomaže da odbačeno, dakako organsko, što prije nestane, dok se starinar vodi brigom da odbačena stvar i njezina priča ne padnu nepovratno u ništavilo.

Zbrinjavanje otpada jedan je od najvećih izazova našeg vremena. Nažalost, živimo na prostorima na kojima se hvatanje u koštac sa zahtjevnim problemima uvijek odlaže dok "ne dogori do nokata". U velikim gradovima deponiji često niču na ekološki neprikladnim mjestima da bi, nakon što fizički više ne mogu primiti nove količine otpada, jednostavno bili prepušteni prirodnim procesima "bonifikacije". To se dogodilo i s beogradskim deponijem koji su gradske vlasti šezdesetih godina prošlog stoljeća "mudro" smjestile na riječni otok. Vremenom, otok se zbog velike količine otpada, pretvorio u poluotok, a kanal oko nekadašnjeg otoka u zatvoreni rukavac. Ekološkoj katastrofi cijelog područja doprinijelo je i nicanje naselja Višnjica iz kojeg se neregulirane otpadne vode već desetljećima slijevaju u zatvoreni rukavac. Periferija je po običaju prepuštena sama sebi.

Ali imaju periferije i onu žilavu životnost i žudnju za zbivanjima koje ih u stvaralačkom smislu čine puno zanimljivijim od ušminkanih središta. Uostalom, nije li središte tamo gdje se susreću ljudi s periferije? Na Adi Huji, u Superatural parku, osim plastenika, tržnice, učionica i igraonica za djecu, promatračnice za ptice i niza drugih zanimljivih sadržaja, naići ćete i na čudesne skulpture suvremenih umjetnika. Umjetnici, po vokaciji postranici, oduvijek su gajili posebno nagnuće prema odbačenim predmetima kojima su na najrazličitije načine udahnjivali novi život. Dovoljno je spomenuti ogromnu skulpturu Kurta Schwittersa sačinjenu od otpadaka i pronađenih predmeta koja se protezala gotovo kroz cijelu umjetnikovu kuću. Jedan od najljepših filmova koje sam vidio u životu nevjerojatna je priča suvremenog brazilskog umjetnika Vika Muniza o ljudima koji rade kao "prevrtači" na jednom od najvećih deponija na svijetu, u Rio de Janeiru. Dok nisam pogledao Waste Land nisam ni slutio koliko sjetne poetike skrivaju mora nerazvrstanog smeća.

Na prostorima na kojima su ljudi navikli da im netko drugi uvijek rješava probleme i gdje se sanjaju megalomanski projekti kojima se krajolici izopačuju u bliješteća ne-mjesta za novopečene vulgaroide, podvig Srđana i prijatelja dobiva na neslućenoj važnosti. Novi pokret "djece smeća" opremljen znanjem i jasnom strategijom strpljivo i dugoročno oplemenjuje javni prostor koji postaje sastajalište onih koji iz osjećaja zahvalnosti za gostoljublje planeta Zemlje stvaraju novi model njegova obitavanja. Supernatural park dokaz je da je čovjek itekako dio prirode i to možda njezin najkrhkiji te stoga i najopasniji dio.  Zato 27. travnja pođite do Ade Huje, dobra glazba je samo dobar izgovor - važan je susret.

Ključne riječi: gospodarenje otpadom, Beograd
<
Vezane vijesti