Foto: Kristina Olujić<br>Foto: Kristina Olujić
Seid Serdarević: Književnost, strip i film na trećem Festivalu svjetske književnosti.

Rujan je za Seida Serdarevića iz izdavačke kuće "Fraktura" mjesec koji je naglašeno u znaku književnosti i književnih događanja. Sezonu jesen/zima u Zagrebu već treću godinu zaredom otvara Festival svjetske književnosti, dok će na kraju ovog mjeseca jedna od žila kucavica književnosti biti grad Rovinj gdje će prvi puta biti dodjeljena književna nagrada "Mirko Kovač". David Foenkinos, Sofi OksanenEtgar Keret, Clemens Meyer, Filip DavidEmmanuele Pagano, Helena Klakočar, Ernesto Mallo i Diego Marani samo su neki od autora koji ove godine gostuju na Festivalu svjetske književnosti. Sa Seidom Serdarevićem razgovarali smo o književnosti na festivalima i izvan njih, sustavu književnog nagrađivanja, izdavaštvu i drugome.

Koje su novine ovogodišnjeg Festivala svjetske književnosti i što on nudi u odnosu na sve bogatiju festivalsku ponudu?

Festival svjetske književnosti od svog prvoga izdanja je imao želju pozicionirati se kao ozbiljan festival koji se bavi riječju na drugačiji način koji Mi kao nakladnička kuća smatramo da u ovoj zemlji ima dovoljno ozbiljnih ljudi, da su ljudi željni ozbiljnih diskusija i da ne mora sve biti jeftina estradizacija i zabavauključuje dijaloge s autorima i tribine koje propituju mnogobrojne teme. S druge strane, od početka smo htjeli povezati festival s drugim umjetnostima, krenuli smo s likovnom umjetnošću. Već druge godine proširili smo festival na dvije vrlo važne stavke. Jedna je "Autor i njegov čitatelj" gdje autor sa svojim najbližim čitateljem tj. prevoditeljem ili urednikom govori o procesu nastanka knjige. Druga je "Matineje za srednjoškolce". Matineje su se pokazale kao pun pogodak, vidjeli smo da srednjoškolci žele čitati hrvatske autore kada ih biraju sami. Sami su ih i predstavljali, tri dana za redom imali smo punu dvoranu kina Europa. Ove godine nismo željeli stati na tome, festival smo dodatno proširili, nadam se da će to prepoznati i publika. Jedna novina je autorski strip, to je važno zato što ta umjetnost doživljava svoju renesansu u Europi i kod nas. Strip autore stavljamo u istu ravan s književnicima, ne getoiziramo ih jer smatramo da su to pripovijedne umjetnosti koje su jednako vrijedne i zanimljive. Tu je i filmski program u kojem smo uspjeli pronaći sedam filmova koji su nastali po motivima književnih djela autora koji nastupaju na festivalu. Prije svakog filma bit će razgovor s pojedinim književnicima o tome kako oni vide prebacivanje svoga književnog djela u filmski medij.

Kako ne zagaziti u festivalizaciju i naći mjeru između udovoljavanja ukusu mase i osiguravanja prostora za kvalitetne književne i intelektualne diskusije?

Mi kao nakladnička kuća smatramo da u ovoj zemlji ima dovoljno ozbiljnih ljudi, da su ljudi željni ozbiljnih diskusija i da ne mora sve biti jeftina estradizacija i zabava. To se pokazuje ne samo na našem festivalu nego i na drugim ozbiljnim događajima. Postoji želja velikog broja ljudi da vide kako drugi ljudi misle te da i oni sami, kao publika, sudjeluju u tim diskusijama. Festivali su u tom smislu dobri zato što imaju medijsku pozornost. Postoji čitav niz događaja, no vi morate posredovati informaciju o tome da postoji neki događaj i da je on zanimljiv i važan. U tom smislu Da biste mogli izdavati dobru književnost morate znati što želite, imati znanje i dobre urednike i najvažnije: ne smije se svaštaritifestival sa svojom mašinerijom pomaže stvoriti žarište, mjesto na kojem se nešto događa i od kojeg ljudi žele krenuti.

Festivali traju nekoliko dana, što na duge staze može izdavaštvo u borbi s relativizacijom ukusa i kriterija?

Bitan je sam meritum stvari, način na koji pristupate knjigama i njihovoj promociji, to je vrlo ozbiljan posao za koji treba ozbiljan team i veliki entuzijazam. Da biste mogli izdavati dobru književnost morate znati što želite, imati znanje i dobre urednike i najvažnije: ne smije se svaštariti. Netko može izdavati isključivo žanrovsku književnost, netko samo poeziju ili visoko kvalitetne domaće autore, postoji puno niša u izdavaštvu, svatko može pokušati pronaći svoju nišu i realizirati svoju priču.

Je li moguće da netko izdaje samo npr. poeziju ili to svaštarenje koje ste spomenuli čeka, više-manje, sve?

Svaštarenje je pitanje vlastitog i/ili vlasničkog izbora. Mi izdajemo strane i domaće autore, kao i popularnije štivo koje opet ima svoju književnu vrijednost. To je pitanje onoga što vi želite, vidite li nakladništvo kao izvor lakog novca, što nije i ne može biti, ili ga vidite kao nekakav posao kojim se želite dugo i ozbiljno baviti te osigurati svojim autorima, ljudima koji rade za vas i čitateljima s jedne strane kvalitetu, a s druge da normalno žive od toga.

Ovo je ljeto ukinuta književna nagrada Kiklop, više nema ni nagrade Jutarnjeg lista... Što uopće književne nagrade znače za književnost i kakva bi trebala biti nagrada koja bi sačuvala kredibilitet i vratila vjeru u visoku književnost? Gdje se tu uklapa književna nagrada Mirko Kovač?

Kada govorimo o književnim nagradama, njih svugdje u svijetu ima mnogo pa tako i u Hrvatskoj. Neke su ukinute, neke se osnivaju. To mi je žao jer svaka nagrada stvara neku priču oko knjige i oko književnosti. Problem u Hrvatskoj je da niti jedna nagrada nema svoju vrijednost koja bi poKulturni prostori zemalja bivše Jugoslavije: Moramo biti svjesni da živimo u istom jezičnom bazenu, sociolingvistički su to različiti jezici ali lingvistički su vrlo slični ili jednakimogla nagrađenoj knjizi da postane stvarno vidljiva i prodavana, da ima status kakav danas ima NIN-ova nagrada u Srbiji i neke druge u drugim zemljama. Nagrada Mirko Kovač obuhvaća razumljive jezike ovih područja i produkciju Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske i Srbije u kategorijama najboljeg romana, knjige eseja, najboljeg privijenca i scenarija po snimljenom filmu. Te četiri kategorije obuhvaćaju ono što je Mirko Kovač radio i u čemu je ostvario vrhunske rezultate. Ideja nagrade je da bude pomalo elitistička u najboljem smislu te riječi. Zahvalio bih anonimnom donatoru koji je nagradi osigurao novčani fond za idućih pet godina, a to je nešto što se ne događa često. Svaki će dobitnik dobiti nagradu od pet tisuća eura, povelju te ćemo od iduće godine imati plaketu s likom Mirka Kovača. Ono što također razlikuje ovu nagradu je to da imamo četiri izbornika, za svako područje po jednog, birani su na pet godina kao i članovi žirija. Izbornici biraju nekoliko djela za koje smatraju da ulaze u uži krug, žiri može dodati ono što smatra potrebnim te donosi odluke jednoglasno, nakon mnogo razgovora. Imena dobitnika bit će poznata 15.9, ne objavljujemo imena ljudi koji ulaze u uži izbor. Razlog je to što ne želimo raditi lažni spektakl nego pokušavamo dati pravi dignitet nagradi tako da ona odmah od početka dobije sve što je potrebno. Za svaku je nagradu potrebno vrijeme, engleska trava je takva jer ju zalijevate 300 godina, tako je i s nagradama. Što se žirija tiče, članovi mogu pogriješiti, i Nobelova nagrada ima pogrešnih izbora, ali to se ne smije događati stalno, potrebno je stati iza nečega i osigurati kontinuitet.

S obzirom na to da je riječ o regionalnoj nagradi, jeste li bili kritizirani iz ideoloških razloga? Jesu li regionalne nagrade ovog tipa, kao i regionalno izdavaštvo, praksa koja će se rasplamsati u budućnosti?

Mi ne brinemo o kritikama, smatramo da radimo nešto što valja i da će se to vidjeti. Moramo biti svjesni da živimo u istom jezičnom bazenu, sociolingvistički su to različiti jezici ali lingvistički su vrlo slični ili jednaki. Sve su to male sredine i male države koje u jednoj godini teško mogu producirati veći broj kvalitetnih djela. Pitanje je mogu li te države producirati dovoljan broj za svaku kategoriju, zbog toga žiri književne nagrade Mirko Kovač ima i svoje diskrecijsko pravo da neke godine ne dodjeli nagradu ako smatra da nema dovoljno dobrog izbora. Naznake regionalnog izdavaštva već imamo, srpski, crnogorski i bosanski autori tiskaju svoje knjige u Hrvatskoj i obrnuto, to su već neke početne stvari. Što se tiče prijevodne književnosti, to je teže ostvariti jer se prava moraju kupovati za svaku državu ponaosob. Jednako tako, pitanje je samog funkcioniranja tržišta, jesu li te države zainteresirane da uvoze te knjige, mogu li ih platiti. Postoji čitav niz financijskih i organizacijskih problema, no, nema nekih velikih administrativnih prepreka, one su prije svega u našim glavama.

Na čekanju je Nacionalna strategija za poticanje čitanja. Što se time može napraviti za poticanje čitanja i je li (pre)ambiciozno da jedan dokument, bez dobrog uporišta u politici i drugim dokumentima, obuhvaća čitav niz boljki koje postoje u izdavaštvu, knjižarstvu, književnoj kritici, medijima i drugom?

Svaka strategija mora biti postavljena ambiciozno inače neće ostvariti nikakve ciljeve. Ova strategija na kojoj sam i ja sudjelovao rezultat je nekih kompromisa i zajedničkih ideja. Ona je dobar polazišni dokument koji služi da se krene razmišljati drugačije o položaju knjige i čitanja u Hrvatskoj. Ključno za funkcioniranje te strategije je osiguravanje financijskih sredstava, neovisno o tome tko je na vlasti. Mora se shvatiti da su knjiga, čitanje i jezik ono što je održalo ovu kulturu i nešto bez čega nas nema. Čitanje se razvija od najranije dobi ali se razvija i cijeli život. Kao što vam kažu da je svejedno za zdravlje kada ćete se baviti nekim sportom, tako je za vaš intelektualni razvoj važnije od toga kada ćete početi čitati da čitate što više.

Ključne riječi: književnost
<
Vezane vijesti