Foto: d.b.<br>Foto: d.b.
Treba li doista vikati da je ponašanje Ustavnog suda dovelo u pitanje neposrednu demokraciju, da je on stao u službu vladajućih elita? Zar je netko još doista toliko naivan da vjeruje kako ustavni sud djeluje u skladu s ustavom, pripisujući mu gotovo nadnaravne osobine svetog pisma narodnog suvereniteta? Primjeri poput zabrane referenduma o monetizaciji autocesta i o "outsourcingu" prikazuju ono što je po logici stvari jasno: ustavni sud samo je još jedna od institucija državnog aparata koji je u službi vladajuće klase, tj. njezine elite.

U vrlo kratkom vremenu Ustavni sud osujetio je održavanje dva referenduma. Obje inicijative krenule su iz sindikata, obuhvatile su veliki dio tzv. "civilnog društva" te organizirale masovno i vrlo uspješno prikupljanje glasova. Ipak, izgleda da ćemo još neko vrijeme čekati na treći referendum otkad postoji ovakva država. U međuvremenu će se vladajuća elita svojski potruditi da oteža bilo kakav rad u smjeru takvog događaja.

Vlast svakako ne može blagonaklono gledati na takve referendumske inicijative. One u najmanju ruku predstavljaju još jedan problem, nešto Nije čudno da se oni koji se upuštaju u borbu za "demokratsku državu", a ostajući u okvirima kapitalističke demokracije, zgražavaju nad direktnim atakom Ustavnog suda na ustavni poredak i njihovo eksplicitno favoriziranje vladajuće elitečime treba zakontrolirati, a što uvijek figurira kao mjesto potencijalne političke eskalacije. Ako je referendumsko pitanje izravno usmjereno protiv neke konkretne vladine politike, onda je jasno da se na referendumu ne odlučuje samo o nekom zakonu ili pojedinoj politici, već o cjelokupnom statusu vlade. Prijedlozi vladajuće garniture o ograničavanju mjesta prikupljanja potpisa na urede državne uprave izvrstan su primjer, gotovo simboličan, te tendecije kontrole i usmjeravanja referenduma kao mjesta potencijalnih političkih komplikacija.

Ipak, stvar možda ne bi trebalo postavljati tako oštro. Uostalom, drugi i posljednji referendum koji smo imali također je krenuo iz redova "civilnog društva" (ili bolje: "klerikalnog društva"), a nije naišao na institucionalne zapreke u vidu crnih haljina ustavnih sudaca. Ruku na srce, on je imao snažnu podršku lokalnog moćnika, kao i jedne od najvećih korporacija u zemlji (Katoličke crkve), ali to ipak nije dovoljno da se objasni gladak tok njegova razvoja naspram onog posutog svim mogućim preprekama posljednje dvije inicijative.

Ustav nije temeljni demokratski dokument, on je proklamacija dominacije vladajuće elite. (Inicijativa za referendum o outsourcingu, Foto: Tamara Opačić)<br> Ustav nije temeljni demokratski dokument, on je proklamacija dominacije vladajuće elite. (Inicijativa za referendum o outsourcingu, Foto: Tamara Opačić)

Rješenje treba tražiti u njihovom osobitom sadržaju. Ako pogledamo zaustavljene referendumske inicijative, vidjet ćemo da one pretendiraju na zadiranje u zajedničko polje – ono ekonomije, odnosno ekonomske politike. Bilo da se radi o famoznom outsourcingu ili o protivljenju privatizaciji autocesta ("monetizaciji"), one se direktno suprotstavljaju upravo onim tendencijama koje u valovima udaraju od devedesetih i krvavog (ponovnog) rođenja kapitalizma i njegovih elita na ovima prostorima. Neposrednije rečeno, one su dovele u pitanje ono što je donedavno figuriralo kao neupitno, ukazale su na splet koji se počeo rasplitati kako u diskursu, tako i u realnoj politici – splet krize i mjera štednje. Pritom mjere štednje uključuju rezanje rashodovne strane proračuna, naravno u vidu napada na preostatke socijalnih institucija poput javnog zdravstva, školstva, itd., ali implicitno i povećavanje prihodovne strane rasprodajom državnih poduzeća i imovine (što se jasno medijski plasira kao rasterećivanje proračuna jer su sve javne firme "neprofitabilne", iako je veliki dio vrlo profitabilan, a još veći dio iznutra sabotiran i razmontiravan kako bi Fetišiziranje "referendumske demokracije" javlja kao fundamentalno nerazumijevanje i kao klasična zamjena forme za sadržajprestao biti takav). Dovesti to u pitanje znači direktno ugroziti neposredni položaj vladajuće elite kao i njihovih kapitalističkih patrona.

S druge strane, "pitanje obitelji", iako pravilno postavljeno vrlo ozbiljno i gotovo fundamentalno, u obliku koji je poprimilo u javnom diskursu pretovrilo se u izvrstan mamac javne pažnje i instrument medijske manipulacije. Ono je pušteno da nabuja, da uđe u sve pore društva, da svakoga interpelira i postavi u tabor "za" ili "protiv". Tu se nije radilo ni o čemu drugome nego o još jednom vidu identitetskih politika. A upravo to je onaj idealan sadržaj kojim bi se trebala ispuniti arena javne deliberacije; to su oni prazni prostori koji su ostavljeni za raspravu, za podjele i sukobljena mišljenja, ali tek kad smo se jednom složili oko stvarnih neupitnih svetinja: privatnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju i slobodnog tržišta. Svi su u tom sporu imali svoja pravna mudrovanja i ekspertno mišljenje, ali ono stvarno pravo – sila državnog aparata u službi vladajuće klase – ostalo je po strani, zadovoljno svojom odsutnošću i zabavljeno svojim prvotnim funkcijama.

No, treba li doista katastrofično vikati kako je ponašanje Ustavnog suda dovelo u pitanje neporednu demokraciju, kako je on stao u službu vladajućih elita čije interese brani, i tome slično? Zar je netko još doista toliko naivan da vjeruje kako Ustavni sud djeluje u skladu s Ustavom, pišući Kapitalizam nije sinoniman s demokracijom, on samo preuzima (ili konstruira) jednu njenu formu kao okvir svojeg funkcioniranjapritom Ustav ovako velikim slovom i pripisujući mu gotovo nadnaravne osobine svetog pisma narodnog suvereniteta? Upravo ovakvi primjeri bolno i zorno prikazuju ono što je po logici stvari jasno: ustavni je sud samo još jedna od institucija državnog aparata koji je u službi vladajuće klase, tj. njezine elite. Nema smisla secirati njihove ezopovske odluke i tražiti pravne "pogreške" u njihovu rezoniranju. Pravo je samo ljuska određenog režima vladanja, njegova je logika u krajnjoj liniji logika klasnog interesa.

Kakav je uopće smisao te tzv. neposredne demokracije (iako ona nije niti neposredna, a bome niti blizu demokracija) u tako opisanom kontekstu? Tu stvar postaje doista paradoksalna, ali ponovno na način da razotkriva stvarnu pozadinu te famozne liberalne predstavničke demokracije (tog "najboljeg od svih mogućih svjetova"). Upravo je jedno tijelo, izabrano na drugoj potenciji (od strane izabranih predstavnika), srušilo zahtjev za neposredno izražavanje svoje političke volje samog onog naroda koji bi trebao figurirati kao suveren, stvarni politički subjekt. I to prema ustavu, donesenom od strane predstavnika, koji se u tom činu sasvim otuđuje od naroda čije ga prazne riječi samo nominalno postavljaju za svoju supstanciju, a zapravo ga svode na predmet vlastite kontrole. Ustav nije temeljni demokratski dokument, on je proklamacija dominacije vladajuće elite.

Ne treba zaboraviti i činjenicu da kapital nikad nije prezao od autoritarne vlasti, posebice kada bi se puka liberalno-demokratska ljuska njegove vlasti pokazala neprikladnom za daljnje uzdržavanje njegove dominacije. U liberalnom se diskursu razni autoritarni režimi, pa u krajnjoj liniji fašizmi, pojavljuju kao neke devijacije s "normalnog" toka povijesnog razvoja, kao "deficiti demokracije", koje karakteriziraju krizno razdoblje i Ne treba zaboraviti činjenicu da kapital nikad nije prezao od autoritarne vlasti, posebice kada bi se puka liberalno-demokratska ljuska njegove vlasti pokazala neprikladnom za daljnje uzdržavanje njegove dominacije"politička nezrelost". Istina je pak da svi oni predstavljaju naličje liberalne demokracije kao kapitalističke demokracije, mehanizam očuvanja klasne dominacije buržoazije u vremenima kada su proturječja unutar jedne forme dosegle točku usijanja. Rođenje kapitalizma kroz razvoj "poduzetničkog duha" i "tehničkih inovacija" samo je bajka. Historijska je činjenica da je ono uvijek bilo popraćeno nasiljem, sukobima, revolucijama i eksproprijacijama. Kapitalizam nije sinoniman s demokracijom, on samo preuzima (ili konstruira) jednu njenu formu kao okvir svojeg funkcioniranja. Liberalna demokracija tako nije ništa drugo doli puka forma diktature kapitala koja predstavlja njen realan sadržaj, stvarni politički subjekt koji sasvim dobro može odbaciti svoje trenutno odijelo i staviti na sebe jedno drugo, možda mnogo ružnije.

U tom se smislu i fetišiziranje "referendumske demokracije" javlja kao fundamentalno nerazumijevanje i kao klasična zamjena forme za sadržaj. Ona je samo jedan formalni moment koji svoje stvarno i materijalno ograničenje nalazi u konkretnom sadržaju sasvim jasnih i određenih interesa vladajuće klase i njezine političke garniture. Stoga nije čudno da se oni koji se upuštaju u borbu za "demokratsku državu", a ostajući u okvirima kapitalističke demokracije, zgražavaju nad direktnim atakom Ustavnog suda na ustavni poredak i njihovo eksplicitno favoriziranje vladajuće elite. Oni igraju po pravilima namještenima od strane njihovog protivnika i onda se čude svojem porazu. Svaki otpor koji kao svoj krajnji cilj postavlja neku formu, a ne sadržaj, osuđen je na jednaku sudbinu. Kakvu god formu iznašli, pa makar ona bila i najneposrednija demokracija, upravo će njen bitni sadržaj odrediti njen karakter.

Sasvim eksplicitno, a da na kraju evociramo pouku Rose Luxemburg: u borbi za pravedno društvo i istinsku demokraciju parlamentarna i institucionalna borba, borba u formama postojećeg sustava, može uvijek biti samo sredstvo, a nikad konačni cilj.

<
Vezane vijesti