H-Alter
Foto: FlickrFoto: FlickrOsvrt na Grimizno slovo, djelo Nathaniela Hawthornea.

Grimizno slovo kanonski je roman američkog književnika Nathaniela Hawthornea objavljen 1850. godine. Sastoji se od dva dijela: prvi dio, pod nazivnom U carinarnici svojevrsni je uvod u kojemu nas Hawthorne (i njegov implicitni autor) uvode u radnju drugog dijela romana u kojemu iznosi pripovijest o protagonistici Hester Prynne, vodeći nas linearno od trenutka u kojemu je ona izložena pred stupom srama zajedno sa svojom tada tek rođenom kćerkom Pearl, pa sve do završetka i prestanka njene stigme smrću svog ljubavnika velečasnog Dimmesdalea.

Radnja je smještena u kolonijalni Massachusetts u 17. stoljeću, kojim su tada dominirali puritanski engleski doseljenici, gdje je kršćanski konzervativizam bio usko isprepleten s društvenim poretkom i javnim moralom, te se svako odstupanje od običajnih normi kažnjavalo ekskomunikacijom, stigmatiziranjem i smrću. Poveznica i svojevrsni leit motiv koji spaja dva dijela romana te služi kao uvod u Hesterinu pripovijest grimizna je zakrpa u obliku slova A koje najvjerojatnije nosi značenje riječi adultereess i stigma je koja neodoljivo podsjeća na žutu zakrpu u obliku Davidove zvijezde kojom su sramotno stigmatizirani židovi za vrijeme Trećeg Reicha.

Hester je dehumanizirana, obespravljena, reducirana na simbol razvratnosti i ostalih nepoželjnih društvenih osobina u puritanskoj zajednici kojom tada dominiraju neobrazovanost, utilitarnost, praznovjerje, fundamentalizam. Autor se u svojim opisima kritički odnosi prema društvu te pretjeranim "manirizmom" te naglašenom kurtoazijom u odnosima između pripadnika viših slojeva poentira na partikularnost društvenih konvencija obranjenih od strane gradskih velikodostojnika.

Likovi koje autor portretira gotovo da bi se na momente mogli svrstati u Deleuzeove kategorije monomana, hipohondra i proroka[1], i to na sljedeći način: lik Hester, male Pearl i velečasnog Dimmesdalea lako je moguće staviti u kategoriju monomana koji predstavljaju stvorovi nevinosti i čistoće, pogođeni konstitutivnom slabošću, ali također i stranom ljepotom, skamenjeni po prirodi, koji radije ne bi ... uopće nikakvu volju, ne bitak volje radije nego li volju za nebitkom[2], s razlikom da kod ovih likova nije sasvim precizno odrediti njihovu metafiziku nemoćne slobode kao rezultat nemoćnog jastva, iako nije niti sasvim netočno, s obzirom da "oslobođenje" od društvenih okova dolazi tek sedam godina nakon stigmatizacije Hester, gotovo slučajnom odlukom proizašlom iz njene spoznaje o malicioznim nakanama monomanijakalnog demona mjesnog liječnika, a zapravo Hesterinog zakonskog supruga, Chillingwortha.

Elemente proroka doduše sadržavaju i Hester i Dimmesdale, no njihov grijeh, neodoljivo podsjećajući na Edipov, a to je odbijanje obredne inicijacije, a iz čeg je izlaz jedino vlastita ekskomunikacija, trpnja i prihvaćanje svoje sudbine (Edip na Kolonu). Zanimljiv je i sam portret lika Hester kao snažne i inteligentne žene, koja na svojim leđima nosi sav teret "grijeha" koji je počinila s velečasnim a čija se sudbina 'problematične' junakinje, kojoj preljub pruža jedini imaginativni ispih za transgresivne porive… postaje primjernom za proturječja i napetosti što prožimaju građansko društvo[3].

Grimizno slovo stoga predstavlja svojevrsnu antipatrijarhalnu kritiku kao i roman s elementima povijesti u kojemu se jasno ocrtavaju sva proturječja nacije u nastajanju, čije identitetske odrednice prvenstveno ocrtavaju oponiranje "starom svijetu" i u kojemu društvo tek stremi iznalasku vizije vlastite budućnosti izvan insularne heterotopije akumulirajuće povijesti zločina, terora, ratova, nepravdi.


 

[1] Deleuze, Gilles. Bartleby ili formula. Novi Sad: Kuda.org ; Zagreb : Multimedijalni institut, 2014.
[2] Ibid.
[3] Brennan, Teresa. Between Feminism and Psychoanalysis. London, New York: Routledge, 1989.
Ključne riječi: književnost, književna kritika, knjiga
<
Vezane vijesti