Naslovnica knjige - Borba za Španjolsku je našaNaslovnica knjige - Borba za Španjolsku je našaVjeran Pavlaković, autor knjige Borba za Španjolsku je naša: Dobrovoljci iz Hrvatske pokazali su da je patriotizam upravo borba za društvenu pravdu, a u svjetlu političkih zbivanja u Jugoslaviji brinuli su i o nacionalnim pravima Hrvata i drugih naroda. Iako su možda ti ljudi praktički zaboravljeni, pa i izbrisani u postjugoslavenskim zemljama, u međunarodnim krugovima i dalje ih smatraju važnim dijelom borbe protiv Franca i pokušaja da se spasi Republika.

Dr.sc. Vjeran Pavlaković autor je knjige The Battle for Spain is Ours. Croatia and the Spanish Civil War, 1936 -1939 (Borba za Španjolsku je naša. Hrvatska i Španjolski građanski rat, 1936. – 1939.), objavljene ove godine u izdanju zagrebačke Srednje Europe. Pavlaković je povjesničar i docent na Odsjeku za kulturne studije Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci.   

Na koji je način internacionalizacija Španjolskog građanskog rata odigrala ulogu na lokalnoj političkoj sceni u tadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji?

Internacionalizacija sukoba u Španjolskoj imala je najveći utjecaj na Komunističku partiju Jugoslavije i ostale ljevičarske snage u Kraljevini Jugoslaviji. Ekstenzivno izvještavanje o zbivanjima u Španjolskoj dalo je Partiji priliku ne samo da javno iskaže podršku revolucionarnim stremljenima i energiji radničkih pokreta, agrarnoj reformi i autonomiji Baskije i Katalonije, već i da prokaže rastuću fašističku prijetnju od strane Hitlera i Mussolinija, a koji su podržavali generala Franca. Radikalne desničarske grupe, pogotovo u Hrvatskoj, također su koristile rat u Španjolskoj kako bi pokazali kako su njemačka i talijanska intervencija pomogle obraniti Katoličku crkvu, pritom argumentirajući da je fašistička ideologija pozitivna snaga, a ujedno postavljajući tako temelje za podršku silama Osovine prilikom invazije na Jugoslaviju u travnju 1941. Za jugoslavenski monarhistički režim, koji je očajnički pokušavao održati internu stabilnost i međunarodnu neutralnost, rat u Španjolskoj predstavljao je opasan izvor radikalnih ideologija i zato je, u skladu s mogućnostima, režim nastojao ušutkavati rasprave o ratu. Posebno su se cenzurirale ljevičarske Rat koji su Hitler i Mussolini započeli 1939. dokazuje da su dobrovoljci bili u pravu, unatoč nekim mračnijim epizodama za vrijeme Španjolskog građanskog rata i nekim kasnijim problemima političkog sustava SFRJpublikacije i hvatali dobrovoljci koji su odlazili u Španjolsku ili se vraćali u zemlju s bojišta.

O kojem broju pripadnika Međunarodnih brigada koji su bili iz Jugoslavije tijekom Španjolskog građanskog rata možemo govoriti i kako to da je značajan broj bio upravo iz Hrvatske?

Službeni broj dobrovoljaca u jugoslavenskoj historiografiji Španjolskog građanskog rata govori o 1665 osoba, ali francuski povjesničar Herve Lemesle tvrdi da je moglo biti i oko 1900 osoba. Točan broj nikada nećemo saznati jer su mnogi koristili lažna imena kako bi došli do Španjolske.

Neki od njih su i poginuli prije nego što je republikanska vojska počela organizirati evidenciju, a neki su se borili u odredima koji nisu bili dio jugoslavenskih bataljuna. Međutim, temeljem postojećih informacija, otprilike polovica dobrovoljaca bila je iz Hrvatske, a to osobito uključuje veliki broj stanovnika Gorskog kotara, Primorja, Istre i Dalmacije. Mnogi od ovih pojedinaca su već živjeli u inozemstvu, kao radnici u Francuskoj, Belgiji i Sjevernoj Americi, ili su pak studirali u Pragu i sl.

bedzz.jpg

Kakav je bio profil tih ljudi?

Kominterna je mobilizirala komunističke partije diljem Europe s ciljem organiziranja dobrovoljaca koji su se trebali boriti na strani Republike. Stoga je, poput ostalih članova slavnih Međunarodnih brigada, bilo najviše radnika i komunista. Izvjestan broj je poslan direktno iz Sovjetskog Saveza, što ih je i spasilo Staljinovih čistki koje su se u to vrijeme događale u toj zemlji. Međutim, svakako je dobar dio dobrovoljaca koji su odlazili u Španjolsku bio uključen isključivo zbog ideala i vjerovanja da obrana demokracije od fašizma traži međunarodnu solidarnost. Među njima bio je veliki broj studenata iz Zagreba i Beograda, te npr. Jugoslavena koji su studirali u Pragu.

Borci su dolazili su iz različitih političkih pozadina, pa je među njima npr. bio i Franjo Puškarić, predsjednik HSS-ove studentske organizacije u Zagrebu, a moglo se naći i anarhista iz Istre, koja je u tome vrijeme bila pod fašističkom Italijom.

Na koje su sve načine jugoslavenski borci pristizali u Španjolsku?

Jedan pokušaj da se brodovima organizira masovan prijevoz u Španjolsku propao je nakon što je jugoslavenska policija uhvatila više od stotinu dobrovoljaca koji su 1937. godine iz Dalmacije krenuli brodom Le Corse. Poslije toga, Komunistička partija je organizirala manje grupe pojedinaca koji su odlazili u Pariz vlakom i potom u Španjolsku. Više od 80 Jugoslavena koji su u Sovjetskom Savezu dobili krivotvorene dokumente, odlazili su uglavnom prvo u Pariz, a potom brodovima i vlakovima dalje. Studenti iz Zagreba i Praga koristili su izgovor akademskih ekskurzija kako bi dospjeli do Francuske. Komunističke partije u Francuskoj, Belgiji, Luksemburgu i Sjedinjenim Američkim Državama pružale su potrebnu logistiku tijekom putovanja, pa je u početku rata bilo jednostavnije stići u Španjolsku. Kasnije su Nacionalistički kopneni napadi i talijanske podmornice bili usmjereni prema uništavanju opskrbnih linija Republikanaca, pa su i putovanja bila kompliciranija i opasnija. Pojedinci su ponekad, Razumljivo je da određeni aspekti socijalističke povijesti ne odgovaraju suvremenoj Hrvatskoj, ali španjolski veterani predstavljaju trenutak u vremenu kada su ideali i strast inspirirali pojedince na međunarodnu suradnju i solidarnost, u pokušaju da obrane demokraciju od fašističke opasnostiskrivajući se na brodovima, čak završavali u "krivim lukama", pod kontrolom Nacionalista.

Kakva je bila prisutnost žena iz Hrvatske i Jugoslavije?

Mnogo žena borilo se na strani Republike, pogotovo u anarhističkim milicijama, a u ranim fazama rata dobrovoljke iz Jugoslavije služile su uglavnom u sanitetskim službama republikanske vojske, zajedno s liječnicima dobrovoljcima. Bilo je četrnaest dobrovoljki za koje znamo, a mnoge od njih su nekoliko godina kasnije dale i veliki doprinos antifašističkom pokretu otpora u okupiranoj Jugoslaviji i drugim zemljama, poput Francuske. Jedan primjer je Lea Kraus koja je rođena u Zagrebu, a u Španjolsku je stigla 1937. i tamo radila kao medicinska sestra. Nakon poraza Republike pobjegla je u Francusku gdje je tijekom Drugog svjetskog rata bila aktivna u santitetu francuskog Pokreta otpora u Marseilleu, zajedno s još nekoliko Jugoslavena: Aleksandrom Mezićem, Dobrilom Mezić-Šiljak i Milovanom Ćetkovićem, koji su kao liječnici bili i u Španjolskoj. Ukupno je bilo 51 jugoslavenskih dobrovoljaca Španjolskog građanskog rata, i žena i muškaraca, koji su sudjelovali i u francuskom Pokretu otpora, dok su se drugi pridružili antifašističkoj borbi u Sovjetskom Savezu, Slovačkoj (Anka Bohunicki) ili kao dio američkih i britanskih misija u okupiranoj Europi.   

Uz Međunarodne brigade koje su bile sastavljene od boraca i borkinja iz različitih zemalja, u jednom trenutku poticalo se i stvaranje nacionalnih bataljona poput jugoslavenskog. Zašto?

Stvaranje "nacionalnih" bataljona u Međunarodnim brigadama pokrenuto je iz jednostavnog razloga - lakše komunikacije na bojištu. Naravno, jedna od važnih posljedica je stvaranje prijateljstva i povjerenja između pojedinaca koji su kasnije imali i važnu ulogu u organiziranju antifašističkog pokreta u Jugoslaviji. Inicijalno su jugoslavenski dobrovoljci bili dio bataljona sastavljenih prema teritorijalnom ključu, tako su primjerice Istrijani bili dio talijanske jedinice Garibaldi. Stvaranje Bataljona Dimitrov početkom 1937. godine u sklopu 15. Međunarodne brigade, a kasnije i bataljona Đaković omogućilo je jugoslavenskim volonterima da se bore u istim jedinicama. No, neki od volontera nastavili su služiti u pretežito španjolskim jedinicama: u špijunskoj službi, topništvu, sanitetskoj službi itd. Zanimljivo je da su, uz navedene, neke čete nacionalnih bataljona Granice definirane ZAVNOH-om su i današnje granice Hrvatske, pa je jasno kada, kako i od koga je stvorena prva hrvatska Republika, čemu su i "naši Španci" dali svoj doprinosimale naziv Matija Gubec ili Stjepan Radić, odnosno da su nosile nazive slavnih hrvatskih povijesnih ličnosti, s eksplicitnim ciljem povezivanja borbe u Španjolskoj i buduće društvene revolucije u Hrvatskoj.

Ključnu ulogu u upućivanju boraca iz Jugoslavije u Španjolsku odigrala je Komunistička partija Jugoslavije, a to se dijelom odrazilo i na odnose unutar stranke. Kako?

Tijekom Španjolskog građanskog rata, Komunistička partija Jugoslavije susrela se s brojnim poteškoćama, od desetkovanih kadrova u Kraljevini Jugoslaviji do prijetnji potpunog izbacivanja iz Kominterne. Mnogi interni sukobi događali su se u pozadini rata u Španjolskoj, a nekolicina važnih partijskih figura poput Vladimira Ćopića i Milana Gorkića izgubilo je život u Staljinovim čistkama, zajedno s drugim Jugoslavenima koji su u to vrijeme živjeli u Moskvi. Neke teorije zavjere čak tvrde da je na Blagoja Parovića, najviše rangiranog člana partije u Španjolskoj, izvršen atentat po nalogu Gorkića ili Tita, ali većina relevantnih izvora ukazuje na to da je poginuo u borbi, kao i mnogi drugi pripadnici Međunarodnih brigada koje su služile kao udarne trupe protiv dobro uvježbanih Nacionalista. Prema pismima koja su slana Titu u Parizu te izvještaju napisanom u Moskvi 1939. godine, Božidar Maslarić koji je bio predstavnik Komunističke partije Jugoslavije u Kominterni nakon Parovićeve smrti, okrivio je za niski moral i nesposobnost grupu Jugoslavena koji su proveli dugo vremena u Sovjetskom Savezu i bili, navodi, više zainteresirani za svoje karijere nego borbu protiv fašizma u Španjolskoj. Memoari i arhivski dokmenti također pokazuju da formiranje jugoslavenskih jedinica nije uvijek bilo lako, budući da je postojala i kompeticija između različitih nacionalnih komunističkih partija pa komandanti nisu htjeli izgubiti dobre borce kao što su bili jugoslavenski dobrovoljci koji su premješteni u bataljone Dimitov i Đaković.

Tito odlikuje Dolores Ibarruri, 1972. godine<br>
Tito odlikuje Dolores Ibarruri, 1972. godine

Neke od ključnih osoba jugoslavenske antifašističke borbe bili su španjolski borci: Peko Dapčević, Petar Drapšin, Kosta Nađ i Koča Popović. I kasnije u strukturama vlasti socijalističke Jugoslavije bio je čitav niz boraca iz Španjolskog građanskog rata. Kakva je bila njihova percepcija u društvu i kakva je danas?

Oni koji su preživjeli Španjolski građanski rat i vratili se u Jugoslaviju, pomogli su organizirati pokret otpora 1941. i predstavljali su najvrijednije partijske resurse – ne samo zbog vojnog iskustva, nego i zbog stroge discipline i lojalnosti razvijenih tijekom borbe u Španjolskoj, a kasnije i u Francuskoj.

Četiri armije koje su partizani organizirali do 1945. bile su predvođene upravo veteranima – Kočom Popovićem, Kostom Nađom, Pekom Dapčevićem i Petrom Drapšinom. Nakon 2. svjetskog rata, dvadeset "španaca" bilo je u Centralnom Komitetu Komunističke partije Jugoslavije, desetak ih služilo na ministarskim pozicijama, jedanaest ih je ostalo u diplomaciji, što sve ukazuje na to da su imali itekako važnu ulogu u jugoslavenskom političkom životu. Zajedno s partizanima koji su imali "Spomenicu 1941.", tzv. prvoborci, "Španci" su percipirani kao heroji Narodno-oslobodilačke borbe. Međutim, nakon 1990-tih, njihova ostavština je zaboravljena i demonizirana na isti način kao što je to učinjeno i s partizanskim pokretom. To je rezultat agresivnog revizionizma koji i danas u Hrvatskoj i zemljama regije pokušava ponovo pisati povijest, ali ne iz kritičke perspektive nego isključivo kao ideološki predvođen politički projekt.

Pod kodnim imenom Oto, Josip Broz Tito bio je osoba u Parizu zadužena za vezu. Možete li pojasniti njegovu ulogu?

Tijekom razdoblja od 1937. do 1939., Komunistička partija Jugoslavije primala je prijetnje deaktivacijom. Zato je Tito putovao između Jugoslavije, Već ovdje možemo vidjeti Titovu skeptičnost prema kadrovima koji su puno vremena proveli u Sovjetskom Savezu, kao i oslanjanje na one koji su se borili u Španjolskom građanskom ratu, te konačno i pozitivno mišljenje o mlađim generacijama komunističkih aktivista i intelektualacagdje je ojačavao domaće partijske kadrove, i Praga, Beča i Pariza. Upravo je u Parizu preuzeo organizaciju španjolskih volontera nakon što je Gorkić opozvan u Moskvu, a u pismima koja su arhivirana u kolekciji Španjolskog građanskog rata u New Yorku, moguće je pročitati i Titovu korespondenciju s partijskim operativcima smještenim u Albaceteu – bazi Međunarodnih brigada. Tamo su se bavili upravo problemima regrutacije novih boraca te publiciranjem propagandnih materijala za područje Jugoslavije, namijenjenih građanima i partijskim frakcijama. Već ovdje možemo vidjeti Titovu skeptičnost prema kadrovima koji su puno vremena proveli u Sovjetskom Savezu, kao i oslanjanje na one koji su se borili u Španjolskom građanskom ratu, te konačno i pozitivno mišljenje o mlađim generacijama komunističkih aktivista i intelektualaca.

Koje je nasljeđe "Španskih boraca"?

Iako se s jedne strane čini da je ostavština "španaca" samo dio većeg službenog narativa konstruiranog za vrijeme socijalističke Jugoslavije, a time i podložna ideološkim interpretacijama, s druge strane su dobrovoljci osobno bili odgovorni za publiciranje tekstova, očuvanje usmena i educiranje mlađih ljudi o značaju borbe u Španjolskoj. To su pogotovo radili 1980-tih kako bi upozorili na devastirajuće posljedice eventualnih katastrofalnih ratova zbog međunacionalnim tenzija. Iako su možda ti ljudi praktički zaboravljeni, pa i izbrisani u postjugoslavenskim zemljama, u međunarodnim krugovima i dalje se smatraju važnim Nakon 1990-tih, ostavština "Španaca" je zaboravljena i demonizirana na isti način kao što je to učinjeno i s partizanskim pokretom. To je rezultat agresivnog revizionizma koji i danas u Hrvatskoj i zemljama regije pokušava ponovo pisati povijest, ali ne iz kritičke perspektive nego isključivo kao ideološki predvođen politički projektdijelom borbe protiv Franca i pokušaja da se spasi Republika. Oni su dali veliki doprinos pravednoj borbi, a ta je činjenica neoboriva.

U Zagrebu je svojevremeno postojala i ulica nazvana u čast "Španskih boraca" i to u kvartu (Gajnicama) gdje je postojao i središnji park Federica Gracije Lorce čije je ime također izbrisano. Kako to tumačite i trebaju li te ulice ponovo postojati?

Razumljivo je da određeni aspekti socijalističke povijesti ne odgovaraju suvremenoj Hrvatskoj, ali španjolski veterani predstavljaju trenutak u vremenu kada su ideali i strast inspirirali pojedince na međunarodnu suradnju i solidarnost, u pokušaju da obrane demokraciju od fašističke opasnosti. Rat koji su Hitler i Mussolini započeli 1939. dokazuje da su dobrovoljci bili u pravu, unatoč nekim mračnijim epizodama za vrijeme Španjolskog građanskog rata i nekim kasnijim problemima političkog sustava SFRJ.

Međutim, dobrovoljci iz Hrvatske pokazali su da je upravo borba za društvenu pravdu ono što je patriotizam, a u svjetlu političkih zbivanja u Jugoslaviji pritom su brinuli i o nacionalnim pravima Hrvata i drugih naroda. To npr. dokazuje ZAVNOH-ova deklaracija i legitimizacija hrvatskih granica za vrijeme antifašističke borbe i kasnije socijalističke Jugoslavije. Tada definirane granice su i današnje granice Hrvatske pa je jasno kada, kako i od koga je stvorena prva hrvatska Republika, čemu su i "naši Španci" dali svoj doprinos. Zato je odluka o ukidanju te zagrebačke ulice bila pogrešna, a dijelom ilustrira i onda i danas aktualni revizionizam.

Spomenik "Špancima" u Beogradu<br>
Spomenik "Špancima" u Beogradu

Uz Španjolski građanski rat, vaša su specijalnost i spomenici na prostoru bivše Jugoslavije. U konačnici, pobjeda nacionalista rezultirala je autoritarnim režimom Francisca Franca koji je vladao do smrti 1975. No, njegovi spomenici uklonjeni su iz javnog prostora Španjolske tek tridesetak godina kasnije. Čeka li ista sudbina i spomenike Franji Tuđmanu, "vrhovnika" koji je Caudilla isticao kao uzor, ali i osoba koju je samo smrt spasila haške robije?

Iako su Tuđmanove ideje o nacionalnom pomirenju često dovođene u vezu s Francovom Španjolskom - s tim da bih argumentirao da se rekoncilijacija dogodila tek nakon Francove smrti 1975. godine i prelaska u demokratski sustav - ne mislim da je ta veza relevantna, uostalom i zato jer je Franco bio klasičan diktator direktno odgovoran za ubojstva desetina tisuća osoba nakon pada Republike.

Puno bolja usporedba bila bi na razini načina na koji su se Francov režim i SFRJ nosili s politikom sjećanja u javnim prostorima – oboje su glorificirali pobjedničku stranu dok gubitnička strana nije imala dopuštenje čak ni označavati grobove žrtava, a kamoli graditi memorijale i spomenike. Ovakav jednostrani narativ spriječio je pripadnike druge strane da se propisno nose s traumom rata, što pak rezultira supresijom sjećanja i plodnim tlom za manipulaciju u budućnosti. Mora postojati mehanizam koji omogućava da obje strane nekog sukoba zakopaju mrtve, pogotovo civilne žrtve.

Proteklih desetljeća u Španjolskoj bilo je mnogo debata o ekshumacijama Republikanaca zakopanih u masovnim grobnicama, mnogi spomenici su podignuti, čak i borcima Međunarodnih brigada. Postoji slična "eksplozija" spomenika ustašama i domobranima u Hrvatskoj, ali najveći problem je to što su prikazani kao žrtve komunističkog terora, iako ih je većina poginula kao vojnici u ravnopravnim borbama. Prepoznavanje takvih osoba kao stradalnika je dakako legitimno, ali potpuna dominacija takvog narativa nužno dovodi do novih sukoba i prijepora.

Postoji li i kakvo je globalno nasljeđe Međunarodnih brigada u kasnijim oružanima sukobima? Kakvo je ono danas s takvim grupama u npr. Siriji?

Jugoslaveni i ostali borci Internacionalnih brigada borili su se u mnogim pokretima otpora u cijeloj Europi, osobito u Francuskoj budući da je veJednostrani narativ spriječio je pripadnike druge strane da se propisno nose s traumom rata, što pak rezultira supresijom sjećanja i plodnim tlom za manipulaciju u budućnosti. Mora postojati mehanizam koji omogućava da obje strane nekog sukoba zakopaju mrtve, pogotovo civilne žrtvelika većina tamo pobjegla preko sjeverne granice nakon pada Republike. Mnogi bivši Republikanci očekivali su da će nakon poraza Hitlera i Mussolinija Saveznici osloboditi Španjolsku, ali Franco je vrlo pametno ostao neutralan za vrijeme Drugog svjetskog rata i ostao na vlasti i nakon rata. Međutim, Republikanci koji su odbili prihvatiti frankizam, formirali su gerilske skupine, poznate kao maquis, koje su se pokušale infiltrirati u Španjolsku i srušiti režim, no na kraju su slomjeni od strane policije i vojske.

Jedan primjer nasljeđa španjolskog građanskog rata je činjenica da je jedan republikanski zapovjednik, Alberto Bayo, otišao u egzil u Meksiko gdje je bio mentor Che Guevari i Fidelu Castru dok su se pripremali za kubansku revoluciju.

Danas, jasno, postoje neke paralele između dobrovoljaca koji su se borili u Internacionalnim brigadama i onima koji su regrutirani za ISIS/Islamsku Državu. U oba slučaja mobilizirani su mladi ljudi iz cijelog svijeta, organizacija se oslanja se na velike mreže propagande kako bi dobili podršku i potiču veterane da nastave s aktivnostima po povratku u svoje domovine. Čak su i reakcije vlasti, na primjeru Jugoslavije 1930-ih i trenutno u Zapadnoj Europi, vrlo slične: praćenje komunikacija, ukidanje državljanstva u pokušaju da ih se spriječi nastavak rada, ili u današnjem slučaju, terorističke akcije. No, postoji jedna bitna razlika, a ta je da su dobrovoljci koji su otišli u Španjolsku to učinili iz ideala međunarodne solidarnosti i antifašizma, dok ISIS promiče ideologiju mržnje, ubojstava i netolerancije.

Ključne riječi: Španjolska, antifašizam
<
Vezane vijesti