Hrvatska znanost se vrlo žilavo opire uklopljenosti u svjetsku znanost i podvrgavanju njezinim kriterijima. Zašto domaći znanstvenici toliko zaziru od "babaroga iz inozemstva", od otvaranja svoga znanstvenoga rada uvidu u svjetski relevantnim časopisima, ili od studenata iz inozemstva koji bi tu dolazili i radili s njima?

Znanost je po svojoj definiciji i prirodi međunarodna i globalna. Teorija relativnosti mora vrijediti jednako u SAD, Kini, Hrvatskoj i Zanzibaru. Isto, naravno, vrijedi za sve ostale postulate kojima, najbolje što smo zasad u stanju, opisujemo svijet i svemir u kojem živimo i pojave u njemu. Sve postavke znanosti, koliko god utemeljene, prihvaćene i podržane gomilama empirijskih dokaza su, naravno, i u konstantom preispitivanju i nadograđivanju, ali to je opet proces koji je imanentno međunarodan i kome opća prihvaćenost samo daje snagu i vjerodostojnost.

E sad, iako se načelno i pripadnici hrvatske znanstvene zajednice ne mogu ne složiti s tim osnovnim postulatima, hrvatska znanost se u svakodnevnim postupcima i praksama vrlo žilavo opire uklopljenosti u svjetsku znanost i podvrgavanju njezinim kriterijima.

Nisu rijetki slučajevi komentara na vijećima i drugim tijelima odlučivanja da nam ne trebaju udžbenici pisani na, o užasa, engleskom jeziku

Najjača svjetska znanstvena središta, sveučilišta i instituti će, tako, vrlo aktivno raditi na privlačenju najboljih stručnjaka bez obzira na njihovu nacionalnost i ostale posebnosti. ETH u Zürichu je, primjerice, potaknuo promjenu nekih zakonskih rješenja da bi omogućio da u svojoj tridesetoj godini naš znanstvenik Nenad Ban postane kod njih profesor. Situacija u kojoj bi neka institucija iz hrvatskog sustava znanosti i/ili visokoga obrazovanja uspjela prvo privući, a onda i zaposliti u višem zvanju nekoga mladoga i perspektivnoga znanstvenika iz, recimo, Gane, SAD-a, Turske, Njemačke (svaka slučajnost u namjeri nabrajanja znanstveno i ekonomski jakih i manje jakih zemalja je ovdje isključena) je praktički nezamisliva. Iako je Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta u suradnji s drugim resorima zakonski to omogućilo, te iako mjerodavne državne agencije potiču mogućnost zapošljavanja stranaca, to je na razini prakse naprosto nemoguće. Na stranu uvjerenost mnogih da je samostvorena iluzija veličine kabineta u kojemu žive „najbolji od svih mogućih svjetova", u praksi fakultetska i ina vijeća i odbori uredno formuliraju i objavljuju natječaje za zapošljavanje samo u lokalnim novinama, natječaji su otvoreni 8 (osam!) dana, a u njima se uredno kao jedan od uvjeta za prijavu definira i dostavljanje kopije domovnice i osobne iskaznice. Na stranu i činjenica da se natječaji raspisuju samo kada je već poprilično dobro znano tko će se na njih javiti i tko će biti zaposlen, ali time se de facto onemogućuje i primisao zapošljavanja stranaca.

Uz to, nisu rijetki slučajevi komentara na vijećima i drugim tijelima odlučivanja da nam ne trebaju udžbenici pisani na, o užasa, engleskom jeziku, jer to svejedno neće nitko čitati, ili pak da u pravilnicima o završnim, diplomskim i doktorskim radovima ne treba niti predvidjeti mogućnost pisanja tih radova na nekom od svjetskih jezika jer (doslovno!) „mi Hrvati smo se od stoljeća sedmog borili za svoj jezik i neće nama sada netko tu pisati na nekom engleskom", i sličnih nebuloza.

Na stranu i činjenica da se natječaji raspisuju samo kada je već poprilično dobro znano tko će se na njih javiti i tko će biti zaposlen, ali time se de facto onemogućuje i primisao zapošljavanja stranaca

I to se sve zbiva čak i u gradu poput Rijeke koji je svoj najveći uspon imao prije 150 godina kada je Englez imenom Robert Whitehead došao iz Trsta da bi u suradnji s oficirima Austro-Ugarske vojske potaknuo razvoj tvornice u kojoj su radili Mađari, Talijani i Hrvati, a koja je svijetu podarila torpedo. U gradu u kojem je Frano Supilo prije više od 100 godina pokrenuo Novi list dok su se u boljim kafićima svakodnevno nudile besplatno na čitanje novine iz cijele Evrope na sijaset svjetskih jezika. Isti onaj Frano Supilo (nota bene: hrvatski pravaš!) koji je rekao da mu je dosta umočiti prst u more da bi bio u kontaktu sa cijelim svijetom. A sada bi u tom istom gradu „uvaženi profesori" najrađe, izgleda, zatvorili Otrantska vrata (što će nama tamo neko Sredozemlje) i od Jadrana napravili isušenu kaljužu.

Zašto, dakle, ljudi koji putuju svijetom (pa makar to bilo samo na kongrese na „brdovitom Balkanu") toliko zaziru ne samo od babaroga iz inozemstva nego i od otvaranja svoga znanstvenoga rada uvidu u svjetski relevantnim časopisima, ili od studenata iz inozemstva koji bi tu dolazili i radili s njima? I to u situaciji kada je hrvatska znanost, po svim mjerljivim pokazateljima, na začelju svijeta, kada je neprisutna, neprepoznata i nevidljiva u svijetu, kada naša sveučilišta prema većini svjetskih rangiranja uopće ne postoje, a tamo gdje se pojavljuju zauzimaju dvije-hiljade-i-neka mjesta? I kada ogroman broj hrvatskih studenata već studira u inozemstvu (samo u Trstu ih je, navodno, već 2000) dok veliki broj onih koji upisuju sveučilišta u RH ne završavaju studij, ili ga završavaju poslije 7-8 ili više godina, a tržište rada mora onda u takve stručnjake još uložiti vrijeme i novac da bi ih učinilo produktivnima i stručnima?

znanost.jpg

U situaciji kada smo mobitelom kojega imamo u džepu u kontaktu sa cijelim svijetom, kada dvije milijarde ljudi na netu razmjenjuje informacije, kada se svakodnevno piše 200 miliona blogova, kada vozimo njemačke automobile, jedemo talijanske špagete i pijemo češko pivo, koliko još može opstati provincijski autizam opisanoga tipa?

Očito, više nego dovoljno dugo za neke. Ili barem dok dokazivanjem vlastite impotencije ne izvršimo kolektivno samoubojstvo hrvatske znanosti i visokog obrazovanja.

<
Vezane vijesti