Predsjednik Republike Ivo Josipović u intervjuu za H-Alter: Istrage i procesuiranja ovoga su puta otišli dovoljno daleko i mislim da se razmjeri korupcije koji su zahvatili hrvatsko društvo ne mogu ponoviti. Građani više nisu spremni gledati kako se njihov novac neracionalno troši ili odlazi u privatne džepove. Jedno od velikih postignuća trenutne borbe protiv korupcije jest da u Hrvatskoj danas više nema nedodirljivih.

Jesu li radnje koje je zadnjih mjeseci poduzeo DORH udar na samo srce korupcije u Hrvatskoj?

Sasvim sigurno su policija, Državno odvjetništvo i pravosuđe ovoga puta duboko prodrli u razotkrivanju korupcijskih mreža i kriminalnih djela. Iz onoga što je javnost do sada saznala, izgleda da je bilo namjere za izvlačenjem novca iz državnog proračuna na nelegalne i netransparentne načine i za svrhe za koje ta proračunska sredstva nisu bila namijenjena.
Želim naglasiti da je sastavni dio svih ovih istraga i otkrivanje tijeka novca kako bi se on vratilo u proračun i iskoristio za one svrhe za koje građani ove zemlje izdvajaju tako visoke poreze.

Ima li razloga strah da će se sve okončati kao samo još jedna kampanja, bez pravih rezultata?

Nitko se ne može opravdavati argumentom da nije znao, jer mu je dužnost bila da zna o čemu Vlada odlučuje na svojim sjednicama

Mislim da su ovoga puta istrage i procesuiranja otišli dovoljno daleko i da se razmjeri korupcije koji su zahvatili hrvatsko društvo ne mogu ponoviti. I to zato što se promijenila svijest o štetnosti korupcije. Mislim da je velik broj građana postao netolerantan prema svakom obliku korupcije. Građani više nisu spremni gledati kako se njihov novac kojim pune državni proračun neracionalno troši ili odlazi u privatne džepove.
S druge strane, moramo biti svjesni da korupcija nikad neće biti iskorijenjena. I u najdemokratskijim društvima pojavljuje se korupcija, ali ono što je važno jest da korupcija ne postane dominantan model funkcioniranja društva i da nadležni organi oštro reagiraju na svaku njenu pojavu.

Ne navodi li na opravdanu sumnju činjenica da su neki od političara, koji su u javnosti prepoznati kao šampioni korupcije, zaobiđeni - zato jer nisu sljedbenici Ive Sanadera? Nema li, dakle, ta kampanja naznake instrumentalizacije pravosuđa, dijelom u svrhe stranačkih obračuna, dijelom u svrhe parade za EU?

Mislim da nitko nije zaobiđen u istragama. I nitko ne smije biti zaobiđen. Jedno od velikih postignuća trenutne borbe protiv korupcije jest da u Hrvatskoj danas više nema nedodirljivih. I tako treba biti. Svatko, pa i oni na najvišim državnim položajima, podliježu jednakim kriterijima kao i svaki drugi građanin.

Dokle smo stigli s reformom pravosuđa? Što su europski zahtjevi: kakvo ono mora biti, što se mora mijenjati?

Poduzeto je dosta mjera na sređivanju stanja u pravosuđu: od novih postupovnih propisa, do organizacije pravosuđa i načina izbora sudaca. Isto tako, broj neriješenih predmeta u posljednje dvije godine drastično je pao. Ali, još je uvijek dosta predmeta koji predugo traju, odluka koje izazivaju ozbiljne dvojbe, postupaka koji predugo traju. Mora biti jasno da reforma pravosuđa nije nešto što se može dovršiti u par mjeseci. To ne očekuje ni EU. Očekuje jasan pozitivan smjer i mislim da će to i prepoznati u reformama koje se provode. Ipak, istakao bih i to da, osim neovisnosti, treba insistirati i na stručnosti te odgovornosti pravosudnih dužnosnika. Naravno, osim samih sudaca i drugih profesija vezanih uz pravosuđe, i politika treba odigrati svoju ulogu, u prvom redu, odričući se ambicija da na bilo koji način utječe na donošenje sudskih odluka, a zatim i osiguranjem uvjeta za dovršenje reforme: popravljanjem zakonodavstva, osiguranjem tehničkih uvjeta za rad, dostatnim financiranjem, osiguravanjem cjeloživotnog obrazovanja pravnika.

Koja su ključna izvorišta korupcije u Hrvatskoj?

U opisu posla svakog ministra je da bude upoznat s odlukama koje Vlada donosi, a pogotovo ako se radi o odlukama koje spadaju u resor pojedinog ministra

Najopasnija je korupcija koja se uvukla u državne strukture. Vidimo da se u velikom broju slučajeva radilo o isisavanju novca iz državnog proračuna. Ali ne smijemo zaboraviti ni kriminalnu pretvorbu i privatizaciju iz devedesetih godina koja je u velikom broju slučajeva rezultirala zatvaranjem proizvodnje i gubitkom radnih mjesta. Zato je dobro da je odredba o nezastarijevanju kriminalnih djela iz pretvorbe ušla u Ustav RH i bilo bi vrlo važno da se bar oni najeklatantniji slučajevi ispitaju i procesuiraju.

Nije li naš vrijednosni sustav sam po sebi na neki način jedan od generatora: velik dio građana, odlazeći u medicinske ustanove ili tijela javne vlasti, nosi "plavu kovertu", pravu ili metaforičnu...

Sigurno je da dio ove korupcije poznajemo još iz prethodnog sustava prije 1990. godine. Ipak mislim da nije stvar u pojedincima, već se radi o propustima sustava. Ako sustav ne osigurava ravnopravnu i efikasnu uslugu svim korisnicima sustava, osobito u zdravstvu, obrazovanju ili u dobivanju pojedinih dozvola, pojedinci nužno pribjegavaju raznim načinima "podmazivanja". Mislim da je sazrelo vrijeme da našu državnu upravu učinimo efikasnijom i da se konačno počne vrednovati državne službenike i namještenike na način da se onima koji dobro obavljaju posao to odražava na plaću i na status. Dok god se pojedinac koji loše obavlja posao ne mora brinuti hoće li zadržati posao do tada neće početi učinkovita borba protiv korupcije u državnoj upravi.

Može li vladajuća koalicija s tim izaći na kraj? Vlada sve odluke donosi većinom glasova i teško je povjerovati da bi samo jedan čovjek, bio on premijer, potpredsjednik ili ministar, mogao raditi kao solist...

Točno, nije jedan čovjek donosio odluke. Nitko se ne može opravdavati argumentom da nije znao, jer mu je dužnost bila da zna o čemu Vlada odlučuje na svojim sjednicama. Ako se i ne radi o kaznenoj odgovornosti, sasvim sigurno se može govoriti o političkoj odgovornosti. U opisu posla svakog ministra je da bude upoznat s odlukama koje Vlada donosi, a pogotovo ako se radi o odlukama koje spadaju u resor pojedinog ministra. Demokratsko je pravo, pa čak bismo mogli reći i obaveza, svakog ministra da odstupi i na taj način izrazi svoj protest ukoliko smatra da se od njega kriju važne odluke.

Može li se očekivati da razmjerno veliki broj istražnih i sudskih radnji, pokrenutih na dosta visokim razinama, djeluje već sad kao prevencija?

I te kako. Vjerujem da su mnogi već počeli razmišljati na taj način. Mislim da je većina u Hrvatskoj shvatila da je došlo vrijeme u kojem više nema nedodirljivih i da svaki pojedinac mora odgovarati za svoj rad. Ali, čujem da se javlja novi fenomen: nitko ne želi svoj potpis staviti na odluke, dokumente, ugovore. Takav je strah štetan i paralizira postupak odlučivanja. A, zapravo, za tako što nema razloga. Kriteriji kaznene odgovornosti moraju biti jasni i transparentni i straha će nestati.

Koliko država godišnje gubi zbog korupcije?

Teško je to izreći u brojkama, čuo sam procjenu o godišnjoj šteti od oko 12,5 milijardi kuna. Ali mislim da je moralna šteta još i veća od materijalne. Gubitak vjere u sustav i u državu je nenadoknadiva šteta i zbog toga je borba protiv korupcije izuzetno važna.

Istraživanja Eurobarometra pokazuju da smo, uz Britaniju i Island, najeuroskeptičnija zemlja medju svim članicama i kandidatima. U čemu nalazite uzroke toga?

Usvajanje visokih standarda poštivanja ljudskih prava, izlazak na ogromno europsko tržište za naše gospodarstvenike, mogućnost putovanja i školovanja u zemljama Europske unije uvelike će pridonijeti i boljitku hrvatskih građana

Sigurno postoji više faktora, a jedan od važnijih faktora je nedovoljno ili možda bolje rečeno - neprimjereno komuniciranje s javnošću o prednostima koje će svi hrvatski građani dobiti ulaskom u Europsku uniju. Sjećamo se kako su neki gradili svoje političke kampanje na zastrašivanju građana kako više neće biti sira i vrhnja nakon ulaska u Europsku uniju, a ovih dana je šef Delegacije Europske komisije pisao kako nema govora o tome. Propisi Europske unije samo traže da se poštuju određeni higijenski standardi ili bilo koji drugi standardi u svrhu zaštite građana, a ne uništavanja hrvatskog identiteta. Kao jedan od razloga euroskepse vidim i samu činjenicu jako dugog trajanja pregovora. Istina, kriteriji koje ima Hrvatska su viši nego za ijednu drugu državu s tzv. europskog istoka. Ali, moramo znati da EU postavlja kriterije primitka, a na nama je da odlučimo jesmo li sposobni da ih ispunimo. Osobno mislim da jesmo i da ćemo već i od samog postupka usklađivanja našeg društva s EU kriterijima profitirati.
Iskreno vjerujem da Europa čuva svoje različitosti i da s te strane ne postoji prijetnja. A usvajanje visokih standarda poštivanja ljudskih prava, izlazak na ogromno europsko tržište za naše gospodarstvenike, mogućnost putovanja i školovanja u zemljama Europske unije uvelike će pridonijeti i boljitku hrvatskih građana.

Postoje li dvojbe oko teške industrije u kontekstu ulaska u EU, bojite li se da EU ide na upropaštavanje onoga što je ostalo od naše industrije...

Mislim da takva tumačenja nisu u skladu s intencijama Europske unije. Radi se o poglavlju 8 (tržišno natjecanje) kojim Europska unija traži da se svima osiguraju jednaki uvjeti na tržištu kako bi se pojedine tvrtke svojom kvalitetom ili cijenom same izborile za svoj prostor na tržištu. Naša brodogradilišta su već godinama i desetljećima, iz raznih često i opravdanih razloga, bila subvencionirana od države. Prema pravilima EU, državna pomoć znači da bi naša brodogradilišta od starta bila u prednosti pred brodogradilištima u Europi koja nisu subvencionirana od strane svojih država i stoga se traži da država više ne financira brodogradilišta već da ona moraju naći način da opstanu na tržištu. Isti problem imala je i Poljska sa svojim brodogradilištima, a u zadnje vrijeme otvorilo se i pitanje državnih pomoći željezarama. Odgovorni u našoj zemlji znaju za ovaj problem već godinama, ali nisu dovoljno poduzimali da ga riješe, a siguran sam da je bilo mogućnosti.
Uostalom, vidimo i primjer brodogradilišta Uljanik u kojem su odgovorni ljudi uspjeli sanirati tvrtku i izgraditi je na zdravim ekonomskim temeljima tako da danas to brodogradilište ne treba državnu pomoć i njegova budućnost nije upitna.

<
Vezane vijesti